Stanovnica Podgore, koja je željela ostati anonimna je u nadi za boljim sutra i potrazi za jednom novom životnom avanturom otišla raditi u daleku Norvešku ispričala nam je kako se odlučila na ovu veliku promjenu, što tamo radi i koji su joj dugoročni ciljevi. Inače otišla je u zemlju u kojoj je već 10-ak Podgorana odselilo u podsljednje dvije godine.
- Ne bih se previše osvrtala na ničije komentare jer svi mi koji smo došli ovdje smo imali svoje razloge. Ja nisam došla jer posla u Hrvatskoj nisam imala, jer sam imala dugove ili kojekakve probleme. Došla sam jer mi se ukazala prilika, ako je ikada bilo vrijeme za proći ovu životnu avanturu bilo je sada, prije nego osnujem obitelj jer je ne bih voljela zasnovati u Norveškoj.
Volim svoj dom, mjesto gdje sam odrasla, svoju obitelj i prijatelje, ali ono što u Norveškoj imate, jest prilika da nešto uštedite što je kod nas vrlo teško. Iako sam u Hrvatskoj radila sve i svašta, nisam imala stalni posao zbog čega nisam mogla ni dobiti kredit i krenuti u “nešto”. Istina, posla ima, svatko tko želi radit može naći posao i u Hrvatskoj, samo je pitanje kakav posao i za koliko novca.
Ja sam završila fakultet i nikada nisam čekala posao u struci. Radila sam što god sam mogla jer nisam bila u situaciji da sjedim doma i čekam bolje dane, kao što to nije većina fakultetski obrazovanih ljudi kod nas.
Kako platiti račune
Vjerojatno svima u jednom trenutku dođe do toga da naprave promjenu. Ako malo bolje razmislite, naši roditelji su godinama izdvajali od sebe i svog kruha kako bismo mi završili školu, diplomirali, imali pristojan posao i pristojnu plaću, te kada nakon svega toga radite svakojake poslove za 2500 kuna, koji nemaju veze s onim za što ste se borili (jer vas nema tko pogurati) onda ljudi odlaze.
Ne podcjenjujem nijedan posao, napominjem, radila sam i sama sve i svašta, ali baš zato da ne radin sve i svašta sam i išla na fakultet, baš zato su naši roditelji i ulagali u nas, i nisu se nadali da će i nas nakon toga financirati.
Ovdje ne čuvam ovce i ne radim 20 sati dnevno. Radim osam sati dnevno, istina, ono što sam radila i kod kuće, samo za puno više novca. Kad sam tek išla za Norvešku, prijateljica me je upitala je li mi muka ići gore, završila si fakultet i na kraju ćeš čistiti, rekla je. Odgovorila sam joj kako mi je isto, čistila ovdje ili gore, samo što ovdje čistim za više novca.
Nisam došla ovdje osnovati obitelj i ostati cijeli život. Došla sam pokušati u što kraćem roku ostvariti zadani cilj i vratiti se doma. Da se razumijemo, nigdje nije med i mlijeko. Sve ima svoje pluseve i minuse. Fale mi obitelj, prijatelji i sve ono što si stvarao godinama. Ali, tu sam kako bih ostvarila nešto za život, barem za život u kojem se ne moraš misliti što će biti sutra.
Malo stisnete zube, zadržite osjećaje za sebe i krenete. Da je lako, nije, ali što je uopće lako? Mislite li da je ikomu lako biti ovdje, biti odvojen od svoje familije kako bi joj osigurao nešto i pružio priliku za boljim životom.
Šume i zemlja
Možda je netko i mogao čistiti šumu za 3-4 tisuće kuna, ali je li to dovoljno za prehraniti obitelj, platiti račune, kredit ili za ići negdje i počastiti se? Želja mi je da svi koju su došli ovdje ostvare svoje ciljeve i da se svi vratimo ondje gdje pripadamo te da nas ondje gdje pripadamo primijete oni koji koji sjede po cijele dane u Vladi i pričaju tko je bio ustaša a tko partizan, dok su stvarni problemi neispričani.
Pogledajte naša pusta polja, naše poljoprivdrednike. Ne bi možda onog Podgoranina koji je otišao u Norvešku čuvati ovce bila sramota da netko u nas to zna iskoristiti i ljudima dati priliku da proizvode na svojoj zemlji. Jer, evo, moji roditelji se bave poljoprivredom i da bi prodali ono što su proizveli moraju “moliti”.
Da je Norvežaninu dati ono što mi imamo, bili bi najbogatiji ljudi na svijetu. Oni guraju svoje trgovine, svoje proizvođače i uvoze samo ono čega sami ne mogu dovoljno proizvesti. Cijene ono što imaju. I zbog toga danas i jesu jedna od najpoželjnijih zemalja na svijetu