Hrvatska ima jednu od najnižih cijena električne energije među zemljama Europske unije. Ta se “mantra” ponavlja svaki put kada se spomene, nagovijesti ili dogodi poskupljenje struje. A struja je u Hrvatskoj, uzgred, u posljednjih desetak godina poskupjela više od 25 posto (rast cijena na razini EU iznosio je 17 posto). Da hrvatski građani plaćaju najjeftiniju struju, spominjalo se i ovih dana, kada je Vlada donijela odluku o dizanju naknade za obnovljive izvore energije sa 3,5 lipa na 10,5 lipa po kilovatsatu. To je povećalo cijenu električne energije od rujna kućanstvu za 20-ak kuna mjesečno, ali je i smanjilo cijenu za oko pet kuna u odnosu na 2016. zbog niže stope PDV-a.
I istina je: Hrvatska i dalje ima jednu od najnižih cijena električne energije u Europskoj uniji. Ali, Hrvatska ima i nizak standard i nisku kupovnu moć. Stoga, kad se u kontekst stave i ta dva faktora, hrvatska jeftina struja postaje prilično skupa i spomenuta mantra pada u vodu. Jer, cijena poprima nove obrise kada brojke otkriju onu skrivenu stranu siromaštva i pokažu koliko malo toliko važne energije možemo kupiti, bez obzira na to što je ona tako jeftina.
Niska cijena i standard
Uzeli smo, stoga, dva inputa iz dostupnih podataka Eurostata (prosječna godišnja cijena električne energije i prosječna godišnja neto plaća u zemljama Europske unije) te izračunali koliko struje možemo kupiti novcem koji zaradimo. I, razumljivo, kod bogatih država s visokim cijenama energije, kao što su europske države na sjeveru, standard spašava stvar. Tako, primjerice, u nekim država Europske unije u kojima je standard visok, a cijena energije niska, građani sa svojom visokom prosječnom plaćom mogu kupiti puno veće količine električne energije za razliku od građana Hrvatske, u kojoj je cijena električne energije isto tako niska, ali je i standard nizak. To je nekako i logično.
Tužnija slika
Prema podacima Eurostata, cijena električne energije u Hrvatskoj lani je iznosila 0,131 euro po kilovatsatu, što bi s novim uvećanjem bilo 0,141 euro po kilovatsatu. Taj podatak, sam za sebe, ne govori apsolutno ništa i ne bi trebao biti izlika, opravdanje ili predstavljati bilo kakav argument, a da ga se ne stavi u kontekst. Stavimo u taj kontekst prosječnu godišnju neto plaću u Hrvatskoj, koja je, prema posljednjim podacima Eurostata za 2015., iznosila 8842 eura godišnje. Dakle, s tom plaćom jedan hrvatski građanin može godišnje kupiti 62.709,22 kilovatsata energije. U usporedbi s drugim državama, slika postaje još jasnija. Ili tužnija. Mađarska, primjerice, ima još jeftiniju struju, ali zbog manje prosječne godišnje plaće od one u Hrvatskoj, Mađari mogu kupiti gotovo koliko i Hrvati - 60.378 kilovatsati.
Portugal, s druge strane, ima prilično veću prosječnu plaću - 12.390 eura godišnje - ali zbog skupe struje, odnosno cijene od 0,235 eura po kilovatsatu, njegovi građani mogu za prosječnu plaću kupiti još manje energije nego mi u Hrvatskoj - 57.723 kilovatsata. Isti količinu godišnje za svoju prosječnu plaću od oko 8000 eura mogu kupiti Slovaci, koje struja košta godišnje puno manje nego Portugalce - 0,142 eura po kilovatsatu.
Danci, na primjer, sa svojom prosječnom neto plaćom, trostruko većom od hrvatske prosječne plaće, mogu kupiti struje gotovo dvaput više nego Hrvati. Danska je, uzgred budi rečeno, uz Luksemburg i Veliku Britaniju, pri samom vrhu u Europskoj uniji po prosječnim plaćama (34.878 eura godišnje), ali za razliku od njih ima i najskuplju struju u Europskoj uniji (0,309 eura po kilovatsatu). I njemački pokazatelji su prilično zanimljivi, posebno kada se stave u kontekst Danske, ali i Hrvatske. Njemačka je u prošloj godini čak 32 posto ukupnih potreba za električnom energijom pokrila proizvodnjom iz obnovljivih izvora, ponajviše iz solarnih elektrana i vjetroelektrana, što svakako utječe na finalnu cijenu energije. I u Njemačkoj je naknada za obnovljive izvore energije čak 15 puta veća nego u Hrvatskoj.
A iako im prosječna godišnja plaća iznosi visokih 28.383 eura, uz jednako tako visoku cijenu struje od 0,297 eura po kilovatsatu, Nijemac sa svojom plaćom može kupiti samo 20-ak posto više od Hrvata - 95.565 kilovatsati - i malo manje od Danca, koji će za svoju plaću od gotovo 35 tisuća eura zbog visoke cijene struje koju plaća godišnje moći kupiti 112.873 kilovatsata. Spomenimo i Luksemburg koji, pak, ima najvišu prosječnu neto plaću. U toj maloj državi ona iznosi 38.490 eura, a cijena energije “sitnih” (u usporedbi s drugim bogatim zemljama) 0,177 eura po kilovatsatu. Sa svojom plaćom građanin Luksemburga može kupiti čak 217.457 kilovatsati.
Objektivnije ocjene
Zaključno, kada su plaće niske, količina energije koju si možemo priuštiti samo se smanjuje, pa u tom kontekstu “jeftina” električna energija postaje - skupa. Kada bismo visini plaća i cijeni struje dodali i cijenu rada, zasigurno bi se otkrio još pokoji nov i zanimljiv pokazatelj. Površno gledajući, omjer cijene rada i struje zacijelo je povoljniji kod nas nego u Njemačkoj jer je u Hrvatskoj, uz višestruko nižu cijenu energiju, cijena rada niža. To znači da si možemo priuštiti veću potrošnju energije nego Nijemci jer za istu količinu energije moramo raditi manje.
No, to je ujedno i pokazatelj da je električna energija u Hrvatskoj socijalna kategorija, a u Njemačkoj tržišna. S druge strane, Bugari i Rumunji imaju nisku cijenu energije, ali i znatno niže prihode nego mi u Hrvatskoj, pa im je energija skupa jer si je za svoj rad mogu priuštiti manje. Dakle, objektivnije zaključke o cijeni struje, odnosno spoznaju je li ona jeftina ili skupa, pruža tek više inputa.