Prije nekoliko dana Jutarnji mi je uz neki moj tekst objavio dosta zločestu sliku. Te digitalne fotke neumoljivo nam pokažu i ono što bismo svakako htjeli sakriti. Ma ne, to nije vjerno, samo je svjetlo krivo, nisam se ja toliko promijenio u ovih dvanaest godina, nego mi je sigurno netko od grafičara htio malo napakostiti. Tonka? Hvala bogu, odlazi sva iscrpljena na odmor, nakon tisuća prelomljenih stranica i terora smotanih urednika. Možda ću, bez nje, ipak ispasti malo bolje. Ili je to ipak uvalio Vrana, naš šef fotografije koji je u slobodno vrijeme i sindikalni povjerenik? Malo mi vraća za pokušaj smanjivanja plaća?
Kakav sam ja to izdavač, vlasnik, koji ne može utjecati na običnu sličicu? Kako je tek s tekstovima?
Pričali su mi dečki iz Playboya da uvijek kad objavljuju Hefnerovu sliku imaju pravu traumu. Hef ih satima maltretira, bira između stotina verzija, traži intervencije. Kaže mi David da ga je jednom držao na telefonu sedam sati. Bez pauze. Vau.
Vraga. Slika je vjerna i tu se ne da bogzna što učiniti. Uostalom, kako sakriti dvanaest godina? Rekao bih puno lakše nego tih 4200 i kusur brojeva od kojih je gotovo svaki život za sebe, od početka, od nule... Koliko je bilo telefonskih poziva s ovakvim tekstom: “Slušaj, kako si to mogao napisati...” “Gledaj”, izvlačim se ja, “ne da nisam napisao, nego nisam ni pročitao, daj mi pet minuta, pa se javim.”
No, tu nema pomoći. Jasno da onaj tko dospije na stranice novina misli da izdavaču donose na pregled svaku stranicu, svaki tekst i da on s velikim štambiljem lupa po tekstovima “odobrava se” ili “baciti u smeće, zapaliti i zaboraviti” ili “sakrij istinu, uljepšaj!”.
Možemo li se sjetiti svih otkazanih reklamnih kampanja samo zato što smo nekoga “prikazali u negativnom kontekstu”? Koliko smo puta primali službene demantije onoga što nam je još jučer navečer u najstrožem povjerenju ispričao upravo potpisnik protesta? Što smo sve bili? Smeće, kaže predsjednik Republike. Ne, korisna sirovina, kaže šef gradske Čistoće.
I sad, što se ja tu imam čuditi slici? Ili, kako bi rekla moja Tanja: “Ma slušaj, nitko te nikada, osim mene, neće razumjeti. Pa mi u tjedan dana proživimo više nego normalan čovjek u cijelom životu. Kome možeš objasniti što smo sve preturili preko glave kad to ionako izgleda potpuno nestvarno. To ti je k’o da svaki dan proživiš po jedan nastavak ‘Indiana Jonesa’.”
Točno. Što može biti utjeha tome? Možda pogled na uokvirene portrete svih dosadašnjih predsjednika vlada kad prolaziš hodnicima na Markovu trgu u potrazi za WC-om? Teško. Njih sedam-osam nekako su se izvukli i sad mirno prebiru po uspomenama sve dalje od naših stranica, a sve bliže blaženoj anonimnosti. A mi? Sutra je novi broj. Sve ispočetka. Novac? Teško. Uvijek smo, kao i svi, na rubu propasti. A čim se nečega dokopamo, ne možemo dočekati da povećamo broj stranica, uvedemo novi prilog, zaposlimo klince, kupimo nove kompjutore, zgradu, propalu Slobodnu Dalmaciju. Moć, vlast? Teško. Kroz sve te godine dovoljno smo se nagledali normalnih ljudi koji na vlasti postaju monstrumi.
Avantura Jutarnjeg lista počela je prije dvanaest godina zato što nam se učinilo da bi bilo jako zgodno još jedanput staviti na kocku prethodnih osam godina, kada je pokrenut Globus, i okušati se u pravom novinarstvu.
A, stvarno, što nam je to trebalo?
Globus je bio car političkih magazina. Gloria je vrtjela nezamislive tiraže. Arena je bila u krizi kad bi pala ispod sto hiljada, Mila je bila bez konkurencije, OK najjači tinejdžerski magazin u Europi... Znate onaj osjećaj, sve smo napravili, ajmo još jedan korak...
Nismo mogli izabrati gore vrijeme.
Naš distribucijski partner bio je na koljenima i dugovao nam ogromnu lovu. Sve što smo zaradili izgubilo se kasnije u stečajnoj masi. Nećete vjerovati, pare smo vratili tek prije dvije godine. Nakon deset godina. Bez novca ne možeš pokretati nove dnevne novine. Ili ipak možeš? A lansiranje košta. Tiskara, papir, promocija, ljudi, prostor, kompjutori. A love nema. Da su ljudi koje smo namamili da s nama krenu u avanturu Jutarnjeg lista znali polovicu istine o stvarnom stanju naših financija, nikada ne bi došli.
Da su naši urednici i novinari imali blagog pojma o tome da nas samo fantastična prodaja može spasiti od potpunog sloma, vjerojatno bi se rukama i nogama borili da ne budu uvučeni u tu ludost.
Sjećate se reklamne kampanje? Jutarnji, 365 puta bolji! Možda su vam u sjećanju ostali oni fantastični reklamni spotovi koji su koketirali s fićom proizvedenim prije četrdeset godina, a vrata mu se otvaraju na krivu stranu?
Smola i Vince bili su genijalni. Još nisu, srećom po nas, imali T-HT, Zabu, Inu, Adris.
O. K. Radi pristojnosti neki slogani nisu prošli. Najviše nas je zabavljao onaj “Jutro je pametnije od večeri”. Nismo, ipak, htjeli tako nisko. Tada još nije bilo Styrije. Naši konkurenti, ogrezli u vjesnikovsko novinarstvo, bili su sleđeni. Nijemi. Bez reakcije. Bez protuudara.
Danas ne bi bilo tako. Moj prijatelj, direktor Večernjaka, nazvao me i pitao: “Slušaj, pa zašto nam to radiš, što imaš protiv nas, što će ti dnevni list, pa vi to ne znate raditi. Držite se magazina.”
Bio je u pravu. Zaista nismo znali raditi dnevne novine. Prvi broj izgledao je potpuno blesavo. Nekakva kombinacija Globusa i Glorije, ali na lošem papiru. Stvarno, nije sličilo ni na što. Danas, kad gledam najveće svjetske novine kako izbacuju vijesti, a uvaljuju priče, kako dnevnici sve više nalikuju magazinima, pitam se jesmo li nesvjesno, nezaraženi lošim iskustvom, tada, prije dvanaest godina, bili novinska avangarda ili neznalice?
Prve brojke o prodaji bile su fascinantne. Potukli smo sve prognoze. Glavni konkurent izgubio je pola naklade. “Šutite o tome”, molio sam ljude u Jutarnjem, “oni su veliki list, mogli bi nam uzvratiti”. Na neki način bilo mi je i malo žao. Radio sam tamo kao klinac. Bilo nas je 64 zaposlenih i prodavali smo 300 hiljada. Nakon divnog provoda u Poletu, tek sam tamo naučio što znači stvarno kopati. Prvi put spazio sam Danielu. Prelijepa i uobražena, nije me ni okrznula pogledom.
Trijumf je, ipak, pobijedio sentimente. Bili smo spašeni. Katastrofa je izbjegnuta. Nije se ostvarila prognoza starog lisca, danas pokojnog Ericha Schumanna, šefa WAZ-a s kojim smo u to vrijeme počeli pregovore o partnerstvu: “Slušaj, ako ipak odlučim da se ne udružujem s tobom, to će biti samo zato što ne dajem ni pet para na taj tvoj Jutarnji.
Nacionalne novine nemaju nikakve šanse, pokreni lijepo neki mali lokalni list, recimo za Zagreb ili Split, i odustani od ovoga. Upropastit ćeš se.”
Kad malo bolje pogledam onu sliku iz Jutarnjeg, punu meni nepoznatih bora i sjedina, ne mogu više na tu zloguku prognozu, kao prije dvanaest godina, jednostavno odmahnuti rukom.
P.S. Poruka grafičarima i urednicima: Sve ovo što sam napisao, ponesen jeftinom nostalgijom, nije razlog da mi tekst ukrasite još gorom fotkom.