U nekoliko navrata kada sam Zdravku Livakoviću predavao novac izvučen preko Premilovca, Livaković mi je govorio da je to novac za Kalmetu i za Zadar. Ja sam iz toga shvatio da dio tog novca Livaković predaje osobno Kalmeti, dok se preostalim dijelom financiraju političke struje bliske Kalmeti i Livakoviću u Zadru. Ovo objašnjavam zato što su Kalmeta i Livaković inače kada bi govorili o Zadru govorili o političkoj grupaciji, odnosno političkoj strukturi kojoj su pripadali i koja je u Zadru bila njihova politička baza, a ne, naravno, o gradu Zadru i njegovim stanovnicima. Pojašnjavam da kada mi je Livaković u više navrata govorio kuda ide novac, izrijekom je spomenuo Božidara Kalmetu.”
Hobotnica korupcije
Ovo su tvrdnje koje je Josip Sapunar, bivši član Uprave za financije HAC-a, iznio u svojem najobuhvatnijem iskazu koji je kao osumnjičenik dao u aferi Remorker i u kojem je gotovo čitav dan pred istražiteljima u Gajevoj opisivao nešto što se bez ikakvoga pretjerivanja može nazvati - najveća korupcijska hobotnica ikad. Sapunar je opisao da je zapravo čitav projekt izgradnje magistralnih cestovnih pravaca u Hrvatskoj od 2004. do 2008. godine bio prožet korupcijom. Da su troškovi koje je hrvatska država te njezini građani platili za izgradnju zapravo bili uvećani, i to tako što su se poslovi dobivali potpunom negacijom pravila tržišnog natjecanja, a na kraju bi se zaslužne podmazalo vrlo izdašnim provizijama.
Radilo se prije svega o novčanim iznosima koji su dosezali ukupno nekoliko milijuna eura, a koji su se izvlačili uz pomoć fiktivnih faktura u tvrtkama poput Premilovčeva Remorkera.
Kontakt s Kalmetom
Ali - kako će se kasnije i vidjeti - i privatne građevinske tvrtke imale su praksu darivati stanove i apartmane osobama u državnim tvrtkama koje su im bile sklone. No, na kraju je najgore od svega to što je šteta prouzročena državi, jer se nisu odabirali najpovoljniji ponuđači, puno veća od ilegalne koristi, odnosno mita koji bi pojedini korumpirani direktori zaradili. Kao što je poznato, Sapunar je ispričao da je svog poznanika Premilovca uveo u posao izvlačenja novca iz Cestogradnje te da je u više navrata predavao novac tadašnjem državnom tajniku Zdravku Livakoviću, ili pak voditelju projekta Luke Gaženica Sandru Vukeliću, koji bi novac nosili u Zadar. Nikada novac, tvrdi, nije osobno donio Kalmeti . Bilo je izravnih kontakata sa samim ministrom. “S Kalmetom sam često razgovarao tijekom mojeg angažmana u HAC-u i on mi je govorio da on preko Livakovića zna sve što se događa u HAC-u te da je moram slušati sve što mi Livaković kaže, budući da on sve operativno vodi”, ispričao je Sapunar i još precizirao: “Jednom prilikom mi je Kalmeta rekao: ‘Nastavi raditi kako ti Livaković kaže’, a zbog načina na koji mi je to rekao, nesporno mi je bilo da on misli na provizije koje sam nosio Livakoviću. Siguran sam u to”, rekao je Sapunar.
Perverzna piramida
Još interesantniji je način na koji su se poslovi dodjeljivali. Za razliku od tržišnoga natjecanja gdje bi davatelju radova, dakle državi bilo u interesu da pobijedi najjeftiniji ponuđač, došlo je do potpune inverzije u kojoj je ministra upozoravao da tržišnim natjecanjem izvođači sami sebi ruše cijenu te da se moraju međusobno dogovoriti kako bi postigli što bolju i višu cijenu. Sapunar je ovu, vjerojatno ekonomski gledano najperverzniju piramidu ikada, opisao na primjeru izgradnje Podravskog ipsilona 2007. godine.
Kalmeta je poništio natječaj jer nije bio namješten
“Prije izbora 2007. na sastanku u Vladi na kojem se bili Kalmeta, ministri Bajs i Pankretić iz HSS-a i Uprava HAC-a, od strane HSS-ovaca je zatraženo da se zbog nadolazećih parlamentarnih izbora što prije počne graditi Podravski ipsilon.
Kalmeta je tražio da na natječajima pobijede domaće tvrtke. Ipsilon se sastojao od dva kraka te su napravljena dva natječaja, svaki za po jedan krak, ali ne istovremeno, već jedan po jedan. Na natječaju za prvi krak naše tvrtke se nisu međusobno dogovorile oko namještanja natječaja te je došlo do toga da su dale konkurentne cijene, pa su izabrani najbolji ponuđači.
Za to je saznao Kalmeta i nije bio zadovoljan što domaće tvrtke nisu postigle dogovor te su si međusobno konkurirale, a što je u završnici rezultiralo najnižom cijenom. Nakon toga Kalmeta je stopirao natječaj za drugi krak Ipsilona dok se sve domaće tvrtke nsiu dogovorile o ponudama za taj natječaj.
Kako? Pa jednostavno.
On je jednostavno rekao Upravi HAC-a na jednoj od tih sjednica da s obzirom na to da su si ponuđači u ranijem natječaju rušili cijene, ne smije biti objavljen natječaj za drugi krak sve dok se građevinari ne dogovore. Operativne dogovore s građevinskim tvrtkama radili su Livaković i Milivoj Mikulić. Natječaj je raspisan. Na njemu su pobijedile domaće tvrtke, ali s puno većom cijenom nego na prvom natječaju. Zato je drugi krak Ipsilona koštao puno više nego prvi, premda je priroda terena u biti istovjetna, razlika je u 20 kilometara”, svjedočio je Sapunar.
Komentar Roberta Bajrušija: Ovako je uništen tržišni model gospodarstva
Da sve to skupa nije tragično, Božidar Kalmeta mogao bi biti promoviran u rodonačelnika nove ekonomske teorije u kojoj država od poduzetnika traži da je maksimalno opelješe. Jer kada su se tuneli mogli više puta bojati, a trajektna pristaništa naknadno nadograđivati, zbog čega i poduzetnicima na Podravskom ipsilonu ne predložiti da svoje usluge naplate duplo skuplje nego što bi trebali.
U redu, netko će pomisliti da će onaj koji predloži ovakav ekonomski protuprirodni aranžman logično zatražiti i određenu proviziju, ali to je već pitanje kojim se trebaju baviti policija i tužiteljstvo. Kalmeta je ionako u dubokim problemima. Jer pitanje je što će na sudu ispričati njegov najbliži suradnik Zdravko Livaković, kojem prijeti zatvor i vjerojatno će se pokušati izvući ili smanjiti kaznu. A to može jedino ako prokaže svoje šefove.
Cijela je priča jako žalosna jer je podsjetnik na razdoblje kad je Hrvatsku vodila HDZ-ova vlada Ive Sanadera. U stvarnosti bila je to grupa pljačkaša u odijelima koji su krali gdje god su stigli, i nevjerojatno je da je iza rešetaka samo Sanader. Ne treba prejudicirati ničiju krivnju, ali pravosuđe bi moglo ubaciti u višu brzinu.