Položaj tijela u kojem su ruke i noge širom raširene nije baš uobičajen - tvrdi Zlatko Klišanić, umirovljeni krim policajac koji je u karijeri radio i kao šef ekipe za očevide PU zagrebačke. Prizor u stanu obitelji Turibak bio je takav. Tijelo Hrvoja Turibaka članovi policijske ekipe za očevide pronašli su u opisanom položaju, a oko lijeve noge već se bila stvorila velika lokva krvi. Zlatko Klišanić sudjelovao je u više od osam tisuća očevida, među kojima je bilo i profesionalnih likvidacija, pomno planiranih zločina, ubojstava na mah, egzekucija s elementima rituala.
No, iako se kontura leša oblika pentagrama nije često javljala na poprištima zločina, to ne mora značiti da je netko nakon ubojstva namjestio tijelo u taj položaj.
Motiv - osveta?
- Pri padu žrtva koja je izgubila svijest automatski širi ruke, a položaj nogu ovisi o položaju koji je imala uoči pada - objašnjava.
Ubojstvo Hrvoja Turibaka Klišanić smatra interesantnim slučajem, a iz svih informacija kojima raspolaže zaključuje da se ovdje ne radi o ubojstvu na mah niti o zločinu iz mržnje. Prije bi bilo da je motiv osveta.
- Teoretski je moguće da je netko ušao u stan uz pomoć originalnog ključa, ne nadajući se da će unutra zateći Hrvoja. To što je tijelo nađeno u sobi ne znači da je žrtva tamo zadobila smrtonosne ozljede. Možda je u agoniji oteturala nekoliko koraka - smatra Klišanić. O tome zašto istražitelji vjeruju da je Tomislav Turibak krivac ne može suditi, no iskustvo mu govori da se istragama ubojstava pristupa s više radnih hipoteza.
Oružje i motiv
- Ponekad ispadne da je prava ona verzija koja se na početku činila potpuno suludom - kaže umirovljeni kriminalist. Iz iskustva zna da samo verzirane ubojice ubijaju u svom stanu.
- Iskusni kriminalac ili čovjek koji dobro zna kriminalistiku ubit će u stanu u kojem živi. Tu je istovremeno najviše njegovih tragova, ali i najmanje tragova koji mogu poslužiti kao dokaz. Ono što sigurno mogu reći na temelju iskustva jest to da bez pronađenog oružja i otkrivenog motiva - nema kazne za počinitelja. Ne radi se o savršenom zločinu, već o činjenici da ne postoje savršeni istražitelji niti savršene metode. Primjer je poligrafsko ispitivanje, čiji su rezultati nepouzdani.
U praksi se iznenađujuće puno puta događalo da nevini ljudi nakon poligrafa budu ocijenjeni kao sigurni počinitelji. Poligrafski test nije dokaz, kao ni priznanje na policiji. I jedno i drugo samo su indicije.