Imao sam dva mjeseca i dva dana kada me tata prvi put ukrcao na brod i odveo na svjetionik na hridi Mulo. S nama su išli i moj brat, mama, kuma i jedna doktorica. Mulo je otočić od sto koraka sa sto koraka, surovi kamen.
Tri obitelji su onda tamo živjele, a svjetioničari su radili u smjenama. Na kopno i natrag si mogao samo do 11 sati ujutro. Poslije zbog jakog kurenta nije bilo šanse jer to te tako nosi da je nemoguće pogoditi otok - priča Mario Milin-Ungar, svjetioničar na najstarijem jadranskom svjetioniku, na Savudriji. Tu časnu dužnost obavlja od 2013. kada je zamijenio oca Milana iza kojega je 28-godišnji svjetioničarski staž (1985. - 2013.). Prava je to svjetioničarska obitelj, već čak pet generacija.
- Osim oca, moj djed, pradjed i šukundjed bili su svjetioničari, kao i pradjedova sestra. Otac mi je prošao cijeli Jadran zbog tog posla, a djedu smo odlazili na Mulo. Poslije ga je tamo zamijenio otac - prisjeća se Milin-Ungar.
Život na jednom kamenu
Kako su tri obitelji funkcionirale na tako malom prostoru, pitamo.
- Bez problema. Imali smo četiri kantuna, i tu smo se zabavljali mi djeca. Ako bi se svjetioničari posvađali sa ženama, onda bi se lovili po otoku. Svatko na jedan kraj - odgovara uz smijeh savudrijski svjetioničar pa obrazlaže:
- Ništa nam nije nedostajalo. Staviš tri stolca na jedan kraj dvorišta, i to ti je Trg Republike. Na drugom kraju su opet tri stolca, agregat i crno-bijeli televizor. E, to ti je Kino Zagreb. Na trećem kraju je bio, kao, kafić. I onda si se vrtio u krug. Kad ti jedan kantun dosadi, odeš malo vidjeti što ima na drugom - opisuje Milin-Ungar koji nastavlja obiteljsku tradiciju na Savudriji gdje u fino uređenom svjetlosnom divu živi sa svojim 14-godišnjim sinom Adrianom. On mu je, kaže, velika potpora na svjetioniku oko kojega uvijek ima posla. Nismo ga, doduše, ondje zatekli jer je baš bio kod bake u Bujama.
Kao u dvorcu
- Ma, on ti je princ u svom dvorcu. Voli svjetionik, a ponekad ga tu posjete i prijatelji kojima je to, naravno, baš neobično, živjeti u svjetioniku. Kud ste morali baš danas doći, neće mi oprostiti što neće i on biti u novinama - komentira svjetioničar, rođeni Makaranin, koji uz sam svjetionik održava i apartmane u kojima turisti rado borave. Oni su smješteni u najvećoj zgradi uz svjetionik, u kojoj su prije automatizacije posla također živjele tri obitelji. Ta kuća nam izgleda prilično romantično.
- Je, je, ima tu romantike, tko zna koliko se djece tu ‘zaromantiziralo’ - šali se Milin-Ungar pa nastavlja o tome kako su najčešći gosti apartmana Talijani, Nijemci, Rusi i Amerikanci. Svi odreda, ističe svjetioničar, žale kada moraju otići, a u njegovu smo uredu vidjeli i rukom ispisane poruke te pozdrave uz crteže koje mu daju pri odlasku.
Svjetioničar Mario Milin Ungar
Obilaskom krasnog unutarnjeg dvorišta, koje ima i vlastiti vrt te cvjetnjak (i njih uređuje svjetioničar), shvaćamo kako ovdje odmor mora biti upravo fantastičan. Kuće su mediteranski uređene, a usponom na svjetionik otkriva nam se prekrasan pogled na otvoreno more pred Savudrijom. Desno vidimo Sloveniju i Italiju. Dan je miran i vruć, a svjetionik će se upaliti sa zalaskom sunca. Scena je idealna, ali nije uvijek tako.
- Zna biti svega, more zna kuhati tako da ne možeš od straha niti gledati u njega! Zna ovdje biti strašno. Zimi mi je nekako, ipak, najljepše. Kada nema turista, kada smo sami. Ja odem na more, jer hobistički lovim i ribu, pa gledam s mora kako mi se svjetionik pali u 16 sati. - kaže svjetioničar kojega smo upitali da nam pobliže opiše svoj radni dan.
- Ustajanje u 6. Prva stvar ujutro je pogledati je li sve bilo O.K. tijekom noći sa žaruljom. One su posebne, američke. Zatim obilazim objekt i u 8 sati se javljam šefu plovnog područja te mu predajem izvještaj. Javljam mu, zapravo, je li sve bilo u redu i trebam li što. Zatim sve po planu: farbanje, košenje, turisti, manje-više održavanje objekta. Što se tiče svjetionika, sad je sve to automatizirano, nema više natezanja utega, ručnog kurblanja agregata i slično. Ali, ima puno drugih poslova, vidite i sami koliki je to prostor. Treba brinuti o svemu. Ako se maknem na pol sata, odmah nešto ne štima, a ponekad moram paziti i je li mi tko u dvorištu jer ljudima je svjetionik interesantan i vole ponekad preskočiti ogradu, iako je jasno naznačeno da je to zabranjeno - odgovara Milin-Ungar koji je svoj posao zaslužio na regularnom natječaju, iako dolazi iz prave svjetioničarske dinastije.
Svjetionik Savudrija, svjetioničar Mario Milin Ungar i Nives Jekić, članica patrole penju se na vrh svjetionika.
- Meni je bila velika želja nastaviti očevim putem. Ali, nikad nisam očekivao da će me izabrati. Čak se govorilo da će se ugasiti svjetionik. Međutim, onda se otvorio natječaj i ja sam se odmah prijavio. Tadašnji direktor je vidio da jabuka ne pada daleko od stabla i uzeo je baš mene - prisjeća se zadovoljno savudrijski svjetioničar.
Nema tu odmora
Komentiramo s njim kako smo čuli da mnogi žele taj posao i kako je gužva za njega velika.
Svjetionik Savudrija
- Je, svi misle da je to ‘sve četiri u zrak’ u hladu i fino odmor. Ali to, naravno, nije slučaj... Radnog vremena nema, i to je zapravo stil života. Nije svatko za to - ističe uvjereno svjetioničar koji je na ovaj savudrijski prvi put stupio 1985.
- Posao se automatizirao, danas mi ne treba nitko, tu je moj sin Adrian pa mi da ruku. Tako ti nas dva provodimo vrijeme u našem ‘dvorcu’. On ide u školu u Buje, ima svoje društvo, O.K. mu je tu - završio je savudrijski svjetioničar.