KAD SUDOVI ZAKAŽU

Očajni otac: Prebio sam huligana koji mi je istukao sina

    AUTOR:
    • Mario Pušić

  • OBJAVLJENO:
  • 09.03.2010. u 22:28

58-godišnji Karlovčanin istukao je 17- godišnjeg mladića koji je pretukao njegova sina. Osuđen je na uvjetnu zatvorsku kaznu od tri mjeseca s rokom kušnje od dvije godine

KARLOVAC - Presreo sam ga na putu prema školi. Pozdravio sam ga i nazvao imenom. Pitao me odakle ga poznajem. Odgovorio sam mu pitanjem: ‘Kako te poznajem?’ i udario ga šakom u glavu. Pao je na tlo. Rukama sam ga zgrabio za kosu i odvukao u obližnji grm. Uhvatio sam drvenu palicu koju sam si tu pripremio i natukao ga. Udarao sam po nogama. Pazio sam da ga ne ozlijedim jako. Uspio se dignuti, pobjegao je prema Šumarskoj školi. Krenuo sam za njim. Izgubio se u hodnicima...

Dječji psihijatar: ‘Stabilan čovjek mora se obuzdati’

Ovako je 58-godišnji Karlovčanin Miroslav Tomašević opisao kako je lani u svibnju pretukao 17-godišnjeg učenika Šumarske škole I. Ž. zato što je on nekoliko dana prije toga pretukao njegova sina, tada 17-godišnjaka.

Na Općinskom sudu u siječnju proglašen je krivim i osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu od tri mjeseca s rokom kušnje od dvije godine. Tijekom suđenja mladi je nasilnik bio svjedok optužbe, priznao je da je pretukao Tomaševićeva sina, ali mu se ništa nije dogodilo. Miroslav Tomašević je umirovljenik, u Domovinski rat ušao je kao dragovoljac, bio je specijalac, u džepu ima dvije diplome, Pomorskog fakulteta i kriminalistike.

Uključite se u veliku peticiju Jutarnjeg na Facebooku ‘Ovo mora biti prekretnica’. Dajte svoj potpis za promjenu zakona, preispitivanje odgovornosti nadležnih. Detektirajmo što i kako treba mijenjati.

Nadimak Pop nosi iz tinejdžerskih dana, kada je pohađao Isusovačku gimnaziju u Zagrebu. Nikada nije bio kažnjavan.



Student informatike

- Pukao mi je film. Nisam mogao podnijeti da mi banda huligana iz čista mira pretuče sina. Kroz glavu mi je prošao mali Luka Ritz i slike unakaženih lica pretučene djece koje svaki dan gledam u novinama. Sustav i društvo pali su na toj djeci. Svjesno sam uzeo stvar u svoje ruke. Moj sin je danas uspješni student informatike, a prošle godine pohađao je matematičku gimnaziju. Bavio se atletikom. Kobnoga dana s dvojicom prijatelja nakon treninga sjeo je na obalu Korane predahnuti. Došlo ih je pet ili šest iz kvarta Banija, jedan ga je pitao ima li cigaretu. Rekao je da nema jer ne puši. Pitao ga je zatim ima li novca, na što je rekao da nema. Mali ga je udario u glavu i potom počeo cipelariti. Prijatelj moga sina pokušao je pomoći sinu, ali je dobio šamar. Dijete mi je ostalo bez zuba, a slomili su mu i nos. O modricama neću niti pričati. Sve mi je pokušao zatajiti - priča Tomašević.

Njegov sin nakon napada puderom je pokušavao sakriti ozljede. Nije želio da se pročuje kako je dobio batina. Tvrdio je potom da je pao sa stepenica. Otac je bio uporan te je iz njega izvukao istinu.

- Ispričao mi je što se dogodilo. Tada nije znao kako se zove napadač, ali ga je opisao. Ubrzo sam mu ušao u trag. Sreli smo se ubrzo u liftu, šepao je, na desnoj šaci primijetio sam ožiljak. Znao sam da su to posljedice napada na mojeg sina. Jedva sam se suzdržao da ga ne odalamim - kaže Tomašević.

‘Policija mi je čestitala’

Nije mu, kaže, bilo drago što je istukao dječaka, ali, tvrdi, nije imao izbora. Kaže kako bi sutra išao braniti istog mladića koji mu je pretukao sina ako bi on bio žrtva bezočnog napada, jer stvari tako, kaže on, jednostavno ne bi smjele funkcionirati.

- Ne mogu mirno sjediti i gledati kako sve ide k vragu, i to preko leđa moga djeteta. Poznanici iz policije čestitaju mi na tome što sam učinio jer su oni u tim slučajevima nemoćni. Je li to normalno - pita se Tomaševć.

Komentar Kristine Turčin: Nitko ni pod kojim uvjetima ne smije posegnuti za nasiljem

Svaki roditelj ima nagonsku potrebu da zaštiti svoje dijete od svega što bi mu se moglo dogoditi. Suočiti se s činjenicom da je njegovo dijete iz čistog mira napadnuto, pretučeno, razbijeno, a da su napadači prošli nekažnjeno vjerojatno je najteži moment za svakog roditelja. Prvi je poriv kod svakog od nas da se osveti, da pokaže djetetu da ga se može zaštititi. I obaveza je svakoga od nas da ga zaštitimo, i to svim sredstvima - osim samim nasiljem. Koliko god bilo strašno gledati nepravde u sustavu, napadače kako nam se podsmjehuju, kako ponovno prijete i šeću ulicom tražeći nove žrtve, nikada i ni pod kojim uvjetima ne možemo posegnuti za nasiljem. Jer nasilje generira samo nasilje.

Možemo tjerati institucije da rade, prozivati stručnjake, tražiti izmjene zakona, smjene odgovornih, kazne za one koji ne rade svoj posao - roditelje napadača, socijalne radnike, pedagoge, psihologe, suce... Možemo biti “agresivni” u traženju svojih prava. Ali nikada nemamo opravdanja za fizičku agresiju.

Izdvajamo