U ponedjeljak, 2. travnja, u udarnom terminu prvog programa HTV-a, nakon intrigantne serije o Titu, stiže novi dokumentarni uradak na “škakljivu” hrvatsku povijesnu temu iz 20. stoljeća - Jugoslavenske tajne službe, autora i producenta Miljenka Manjkasa, scenarista Andreja Rore te pisca sinopsisa Obrada Kosovca.
Tako nam autori nude deset epizoda utrajanju 52 minute, u kojima su obrađeni neki od najpoznatijih slučajeva iz mračnih radionica Udbe: od sudjelovanja u zločinima nad poraženim kvislinškim pripadnicima u neposrednom poraću, preko suđenja nadbiskupu Stepincu, slučaju “križara” iz operacije Gvardijan, obračuna s Informbiroom, zatim djelatnost u, i prema emigraciji, do likvidacija “nepoćudnih elemenata”…
S druge strane
Naša nacionalna povijesna dokumentaristika koja se bavi 20. stoljećem, poglavito razdobljem druge Jugoslavije te odnosa prema partizanskom pokretu, Titu i svemu što je obilježilo socijalističko razdoblje, ne može se pohvaliti objektivnim i sveobuhvatnim pristupom. Pristup takvoj temi prečesto je ideološki obojen, pa je već iz uvodnih sekvenci jasno dolazi li autor s lijevog ili, pak, desnog političkog spektra. Moramo reći da ni ova serija nije lišena takvih nedostataka, iako su autori s uspjehom izbjegli agresivnu, uvriježenu propagandnu retoriku i epitete za službu kao što je Udba poput “zloglasna, antihrvatska, srbočetnička” i slično. Konačno, rečeno je da je Udba u prvom redu djelovala ideološki i politički, a ne, kako se često želi sugerirati, prema nacionalnom, antihrvatskom principu.
- Hrvatski agenti ubacivani su u emigrantske skupine. Hrvatski likvidatori su likvidirali hrvatske emigrante, kao uostalom Srbi Srbe, Slovenci Slovence, kažu autori serijala. Imali smo prilike vidjeti tek manji dio (tri intrigantne epizode) ambiciozne, raskošno i temeljito rađene serije. Nedostatak je premalo sugovornika “s druge strane”: malo je udbaša, a više njihovih žrtava. S nekim sugovornicima ulazi se u polemiku, a s drugima ne. Tako, recimo, povjesničar Josip Jurčević iznosi tezu da je i OZNA koristila Jasenovac kao svoj logor za nepoćudne, iako su neki drugi naši povjesničari dokazali da za takvo što nema nikakvih materijalnih dokaza.
Kao u trileru
Autori pokušavaju ponekad neutralno ispričati priču, što im često ne uspijeva, ali to je i razumljivo, s obzirom na temu. Najmračnija je druga epizoda o događajima potkraj rata i neposredno nakon oslobođenja 1945. Bavi se likvidacijama koje su partizani provodili nad pripadnicima poraženih vojski koje su surađivale s okupatorima. Donose se mnogi autentični dokumenti tadašnjih partijskih rukovodilaca, poput Tita, Rankovića ili Kardelja, koji potvrđuju ne samo njihovu umiješanost, nego i planski osmišljenu likvidaciju onih koji su mogli tada ili kasnije predstavljati opasnost za režim te postati opasna oporba.
Iako bi i tu bilo dobro spomenuti da Bleiburg nije pao s neba, već je njemu nešto prethodilo, premalo je izjava Josipa Manolića poput one “nismo mi četiri godine ratovali s vrapcima”. Ne da bi se pokušao opravdati zločin, nego da bi se stvari kontekstualizirale. U seriji govori 70 ljudi, od povjesničara do žrtava Udbe ili njihovih najbližih rođaka i prijatelja, pripadnika emigrantskih organizacija, poput, recimo, izuzetnog iskaza Jure Marića, šefa Hrvatskog revolucionarnog bratstva, ili pak preživjelog pripadnika skupine Tolić-Oblak koji su 1963. bili ubačeni u Hrvatsku. Koriste se autentični dokumenti i vrlo uzbudljivi filmski i audiomaterijal dosad neviđen u javnosti. Ima tu i “suspensa” i napetosti kao u kakvom trileru.