Prije svoga nastanka novinska je stranica gomila rasute, unaprijed formatirane građe na kompjuterskom ekranu grafičkog urednika. Kupljena po diskontnoj cijeni, jeftino, polovno, rabljeno, od kakvoga španjolskog trgovca građom za tabloide, s templejtima i formama prilagođenim za dužinu i raspored riječi u nekim drugim jezicima, ta će se građa godinama, skoro i desetljećima, rabiti za izgradnju stranica Jutarnjeg lista. Uz naslove i podnaslove s mnogo riječi, koje bi po smislu i ritmu u tijesnu i nezgrapnu formu mogao ugurati i utisnuti samo neki u sonetnim formama vrlo darovit pjesnik, i uz goleme fotografije koje su u eri opće štednje sve slabijeg kvaliteta - naravno, ako nije uspio snimiti neki redakcijsko-agencijski fotograf - stane tu i nešto malo teksta, za koji bi, kao i za naslov i podnaslov, ipak bilo bolje da je pisan na španjolskom, talijanskom, katalonskom…
U neka ranija, već jako davna vremena - a ovaj pisac pamti i posljednje zlatno doba olovnog sloga - grafički urednici sami su gradili stranicu. I to je bio težak i delikatan, vrlo kreativan posao. Ali ispast će da je još teži, delikatniji i izazovniji graditi je od tromih španjolskih formi, zamišljenih na osnovu ritma, rasporeda i dužine riječi u španjolskom jeziku, koje je netko jednom gradio za neki španjolski tabloid, pa je zatim građu preprodavao u zemljama trećeg svijeta. Tim poslom, frustrantnim i traumatičnim, koji primijenjenog likovnog umjetnika - a svaki je grafičar upravo to: primijenjeni likovni umjetnik - ubija u pojam i stoput ga na dan uputi na onu otrovnu, samosažaljivu pomisao da se u životu, ipak, trebao baviti nekim drugim, ljudskijim i kreativnijim poslom, recimo bankovnog činovnika ili šumarskog inžinjera, bavila se Antonija Radić Horvat.
Grafičko uređivanje novina, onih konzervativnih i starinskih, kakvih u nas odavno nema, kao i onih šarenih, koje se dizajniraju tako da bi se što bolje prodale, vizualna je igra, stvaranje iluzija, fatamorgana i optičkih varki. U bocu od litre, kaže notorna uzrečica, kao stvorena za lošeg novinskog pisca i njegova još goreg čitatelja, nikakvim se čudom ne može natočiti litra i pol. Ali na stranicu na koju, uz golemi naslov i podnaslov, te fotografiju, staje osam tisuća slovnih znakova i nijedan više, u rukama čarobnjaka ili čarobnice može stati i deset, dvanaest tisuća, i to tako da urednik sadržaja, vječno zabrinut za komercijalnu stranu stvari, ne primijeti ništa. Kao što i u španjolski modeliran prostor za naslov pod okom grafičke čarobnice može stati i najhrvatskija hrvatska zvonjelica, što će odzvoniti na novinskoj stranici baš kao da bolje i pogodnije nije ni moglo biti. Antonija Radić Horvat, kako se zvala kao u nekom romanu hrvatskog realizma s kraja devetnaestog vijeka, ili Tonka, kako su je u redakciji zvali, srođeni s njom i s njezinom besmrtnošću, kao da je vječna i kao da ćemo svi vječni biti, bila je ta čarobnica koja je na novinskoj stranici mogla sagraditi, posložiti, projektirati i prerasporediti sve. I da to sve još bude i lijepo. Mogla je, kažem, to, ako je pristojno i tiho zamolite. Bez puno riječi, bez prenemaganja i umiljavanja, kao drug druga, kao drug drugaricu, a zapravo gospodski, tako da jedno drugom ništa ne ostanemo dužni, osim ovo malo ljudskog poštovanja i suosjećanja u poslu i u životu. A to je, je li tako, jako mnogo. I zato sam sad tužan do izbezumljenja.
Dok sam prije trideset i pet godina u novinama čitao tek objavljeni svoj prvi novinski tekst, bio sam fasciniran, bio sam sasvim opčinjen time koliko je ono što sam napisao bolje u novinama, nego što je bilo onako otipkano na tri lista bankpost papira. Koliko samo bolje i jasnije zvuči samo zato što bolje izgleda. Poslije sam se navikavao, pa nisam ni primjećivao razliku, a onda je došlo vrijeme kompjutorskog preloma, španjolskih templejta i tabloidnog šarenila pa bi mi se s vremena na vrijeme učinilo da mi je objavljeni tekst lošiji nego što je bio kada je napisan. Osim kada bi ga prelomila, kada bi ga grafički uredila Tonka. To bi onda uvijek bilo to. Bile bi to novine i u njima jedna prava novinska stranica, koju obični čitatelj, možda, neće ni primijetiti među svim drugim stranicama, ali će tekst objavljen na njoj pročitati, i taj će mu tekst biti nekako bolji. Toliki moji novinski tekstovi bili su, zapravo, njezini. Sjećam se, recimo, kako sam jednoga tjedna došao s petnaestak kartica teksta o svome pradjedu i o njegovima, te s još desetak crno-bijelih fotografija iz porodičnog albuma, odličnih, ali sasvim nenovinskih. Uredniku sadržaja sve se to veoma svidjelo, ali što da se s tim radi, kako da se svijetu predstavi tako glomazan, teretan materijal, koji je pritom još posvećen nečijem pradjedu? I onda je Tonka, malo-pomalo, krenula da preraspoređuje po ekranu onu strašnu španjolsku građu, da zida svoju zidariju, da podiže skele, manipulira tekstom i fotografijama, i gradi iz temelja moju priču. Godinama poslije sam pisao “Rod”, tisuću stranica knjige o tom mom pradjedu, i ta je knjiga u nekim stranim zemljama postala prilično važna, ali ja sam, pišući je, i kasnije, kada je već bila živa i cijela, pred očima stalno imao one Tonkine stranice. I čini mi se, koliko god mi se čini racionalno nevjerojatnim, da te knjige takve ne bi bilo da nije bilo one Tonkine čarobnjačke igre jeftinom španjolskom građom. Forma “Roda”, nemoguća i višestruko složena u niz odvojenih formi, forma je onih nekoliko Tonkinih novinskih stranica.
Naravno da joj to nikad nisam rekao. Nikad joj ništa nisam rekao, osim povremenog - hvala! - i nekih vrlo ohlađenih, ali nadam se dovoljno preciznih, izraza divljenja. Takav je, naime, bio naš odnos. Ne znam što je ona o meni znala - ipak je mogla svašta znati, jer ja o sebi pišem - ali o njoj ja nisam znao ništa ili gotovo ništa. Znao sam za Tonkinu kćer, zbog fotografije koja bi joj se povremeno pojavila na ekranu, pa bi je ona hitro sklonila. Sve drugo je ostajalo po strani, nevidljivo, zaštićeno, udomljeno. Na poslu smo, pa nekako nije ni red da svoje privatne živote raznosimo po redakciji i dijelimo s onima koje nismo birali za prijatelje, nego nas je združila jedna slučajna životna okolnost. Bila je vrlo diskretna i suzdržana, imala je prirođeni autoritet, koji je, čini mi se, najprije koristila da zadrži ljude da joj se pretjerano ne približavaju. Njih, naime, ima raznih, među grafičarima, kao i među novinarima, pa i takvih koji će svoje privatne nedostatke, duševne invaliditete i nepotpunosti, životne očaje i nevolje, podmetati na poslu u zamjenu za marljiv i samoprijegoran rad. Tonka to nikako nije trpila.
Redakcija je, stjecajem nevoljnih okolnosti, koje se godinama nabiru, mjesto gdje se ljudi raspoređuju po interesnim grupama, zajedničkim kavanskim stolovima i klanovima. Socijalna dinamika unutar redakcije najsličnija je socijalnoj dinamici političke stranke. Tko ima najveću podršku, taj će isplivati na vrh. Tonka to nikako nije podnosila. Nikome nije pripadala, nije imala svoj kavanski stol, ustvari nikad ju nitko nije ni vidio ni u jednom od tri redakcijska kafića. Iza Tonke nije stajalo ništa osim njezina rada. Tko god je bio zdravih očiju ili koga god nije proždrla vlastita pogana taština, znao je koliko taj rad vrijedi. Antonija Radić Horvat, to besmrtno ime hrvatskoga književnog realizma, bila je jedna od četiri-pet ključnih osoba u boljoj povijesti Jutarnjeg lista. Danas, kada smo na kraju jedno pred drugim i kada ja u njezinom konačnom odsustvu svodim bilancu naših odnosa, reći ću mirne duše da mi je od tih četiri-pet ključnih osoba Antonija Radić Horvat bila najdraža.
Svaka je novinska redakcija zasnovana na nezgodnom socijalnom paradoksu. To je jasno hijerarhizirani sustav, u kojem urednici komuniciraju s nekim višim sferama i vrše transfer njihove volje ili štite novine od te volje, ali koji je, istodobno, zasnovan na totalnom egalitarizmu. Da bi proces funkcionirao kako treba, grafički urednici iliti grafičari moraju biti svi isti, ravnopravni jedni s drugima. Kao što i novinari trebaju biti na ravnoj nozi jedni s drugima. Svi su u redakciji kolege i svi su na ti. I svi se prave kao da ih međusobno ne razlikuje i ne dijeli ogromna razlika u talentu, koja je ponekad, na žalost, praćena i razlikom u ljudskom i moralnom integritetu. Samo su odistinski veliki ljudi u stanju podnijeti vlastito odsustvo talenta. Takvi obično ne rade u redakcijama.
Tonka je bila silno darovita. Taj dar bio je vizualni, matematički, praktični. Umjela je lijepo gledati, kako to umiju istinski talentirani slikari, i imala je silnu praktičnu inteligenciju. Tko zna što je sve mogla biti da nije bila ovo što je bila. Novine nikada neće biti svjesne njezinog talenta, jer novine nisu jedna osoba, novine nemaju dušu ni pamet. Duša i pamet novina je u darovitim pojedincima. Osim što je dobro radila i što je bila samoubilački marljiva - sve najteže, najuzbudljivije hrvatske, europske i svjetske noći u posljednjih dvadeset godina Antonija Radić Horvat provela je prelamajući sutrašnji broj Jutarnjeg lista - imala je poštovanja prema daru i talentu drugih. Tko je htio ili tko je mogao nešto naučiti, uvijek je to od nje mogao. Samo ako je bio dovoljno tih i pristojan.
Tonka je znala da je Mac najbolji. Prezirala je PC, borila se protiv njega dok god je mogla i dok god je u toj borbi bilo smisla. Kada je na kraju odlučeno da je PC redakcijska budućnost, ona je slegla ramenima i nastavila raditi svoj posao. Bila je mrgud, bila je namćor, nije pretjerivala s ljubaznostima. Ustvari, bila je čestita: njezina je ljubaznost bila dragocjena i nikad nije služila tome da se drugima svidi i umili, da nešto od njih izmoli. Tonka nije molila za ono što joj ne pripada.
Bila je socijalno svjesna, puna empatije. Organizirala je skupljanje pomoći za sirotinju. Ali nekako se nije vidjelo da ona to radi, nije joj to bila zastava ni parola, nije se time pokazivala svijetu. I sam bi se sveti Petar iznenadio što je sve Tonka bila u stanju učiniti za druge ljude. Njezina lijeva doista nije znala što daruje desna. I nikakve u svemu tome nije bilo računice ni politike. Bila je krasna osoba, toliko krasna da nikoga nije opterećivala ni gnjavila svojom krasnoćom.
Čitala je. Diskretno. Posljednja knjiga koju je od nas poželjela bila je autobiografija Marine Abramović. Velike žene.