Jasna Babić, jedna od najboljih hrvatskih novinarki, umrla je u Zagrebu u 61. godini života. Nikada nije voljela agencijsko novinarstvo i zato ćemo vrlo kratko podsjetiti na njezinu karijeru – novinarstvom se počela baviti u 80-tima u Poletu, etablirala se kao vrhunska reporterka u Danasu, prateći događaje koji su doveli do raspada Jugoslavije, a potom je prešla u Globus. Krajem devedesetih pisala je u Nacionalu i dnevnom listu Republika, a nakon razlaza s Ivom Pukanićem, promijenila je nekoliko redakcija, od Slobodne Dalmacije i Jutarnjeg lista do Večernjeg lista i raznih portala.
Napisala je dvije važne publicističke knjige: „Zagrebačka mafija“, u kojoj je detaljno secirala veze podzemlja, pravosuđa i politike u Hrvatskoj, te „Urota Blaškić“, o tome kako je hrvatska politika pokušala podijeliti Bosnu i Hercegovinu.
Nekoliko dana prije smrti, ispričala je prijateljima da ima još samo jednu želju u životu, a to je završiti pisanje knjige o srednjovjekovnim procesima protiv vještica u Zagrebu i okolici. Materijale je skupljala duže od desetljeća, i mogla je satima fascinirano pričati o sudbinama žena optuženih zbog čaranja, često uz zaključak, kako se odnos javnosti prema drukčijima u ovoj zemlji, nije promijenio, iako je prošlo nekoliko stoljeća otkako više nema lomača. Na žalost, ovu knjigu nije završila.
Jasna Babić imala je dvije važne osobine, bila je obrazovana i hrabra. Uvijek je bila okružena knjigama, tjerala je mlade novinare da čitaju jer je znala koliko je obrazovanje važno za rad u medijima. Njezine priče u Danasu i Nacionalu, od izvještavanja s antibirokratskih mitinga preko otkrića o zatajenim detaljima iz mladosti Franje Tuđmana do raskrinkavanja mafijaških likvidacija - predstavljaju vrhunce modernog novinarstva u Hrvatskoj, zbog čega je ove godine i dobila nagradu „Otokar Keršovani za životno djelo“, Hrvatskog novinarskog društva. Jako su rijetki u našem novinarstvu koji su znali satkati priču kao što je to iz tjedna u tjedan činila Jasna Babić.
Kao što smo rekli, bila je i nevjerojatno hrabra. Negdje 1999., u redakciji Nacionala dobili smo obavijest kako je podzemlje planira likvidirati. Alarmiran je MUP, i poslan policajac koji je trebao dežurati ispred njezinog stana, međutim, Jasna ga je opravila riječima „Molim vas, otiđite, ne trebamo plašiti susjede s policijom u haustoru“, i otišla u stan u kojem je živjela sama s mačkom.
Samo što se u protekla dva desetljeća dramatično smanjila količina obrazovanosti i hrabrosti u medijima, i u takvom miljeu za Jasnu Babić je bilo sve manje prostora. Ona je to stoički prihvatila „Dozvoljavam da su nastale okolnosti u kojima smo mi postali staromodni, demode - od stila, forme, načina zapažanja do vrednovanja stvari - dozvoljavam. Ili naprosto gnjavimo, uznemiravamo, a došle su godine u kojima ta vrsta novinarstva više ne treba”, kako je zaključila u svom posljednjem intervjuu, prije pet mjeseci.
Tijekom posljednje dvije godine, bolest je ruinirala njezino zdravlje, i naposljetku, izazvala fizičku smrt, ali za sve koji su čitali što je pisala, Jasna Babić nikada neće nestati.