Profesor doktor Mišo Virag volio je majicu s natpisom “Jedrim, dakle nema me”. Ali, ta je poruka zapravo bila, valjda, jedina falšna u njegovu životu. Jer, bilo ga je. Na jedrenju s prijateljima i mlađim kolegama s posla Mišo Virag bi ujutro, kao usput, ispričao što je upravo zanimljivo pročitao u nekom svjetskom medicinskom časopisu. Njegovi kolege nisu se čudili što se i na moru, među jedrima i konopima, bavi edukacijom - znali su da je uronjen u posao. Zato su ga i voljeli. Ali, znali su i da tekst s otkrićima nije spomenuo tek tako, da im neće dati mira i da je to zapravo bio ležeran uvod u brifing koji ih čeka par sati kasnije. S njim nije bilo mira i dosade.
Ta naoko obična sličica zorno ilustrira ne samo dvije velike strasti u životu Miše Viraga, medicinu i jedrenje, nego i ono što je bio svih 72 godine svoga života, do posljednjeg daha, do 16. kolovoza. Profesor dr. Mišo Virag, specijalist otorinolaringologije i maksilofacijalne kirurgije, subspecijalist plastične kirurgije lica, čeljusti i usta, svjetski priznat, u povijest hrvatske medicine upisao se kao vrhunski stručnjak koji je pomicao granice kirurgije. Bio je jedan od najboljih kirurga za tumore čeljusti koje je Hrvatska imala; obavljao je u prosjeku 350 operacija godišnje, a u memoriji desetaka tisuća pacijenata ostat će upamćen kao čarobnjak koji ih je spašavao od teških dijagnoza i ožiljaka.
Premda je živio i radio samozatajno, postao je vodeći svjetski autoritet za tumore čeljusti i ostvario golema postignuća. Redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu karijeru je počeo, kako je volio reći, kao šegrt na Klinici za otorinolaringologiju na zagrebačkoj Šalati, a završio kao predstojnik Klinike za kirurgiju lica, čeljusti i usta Kliničke bolnice Dubrava do jeseni 2017. godine, kada je otišao u mirovinu. Do 65. godine dežurao je svakog mjeseca po nekoliko puta i izračunao da je punih pet godina života proveo u dežurstvima. No, nikad se nije umirovio - u formalnoj mirovini s petero kolega liječnika osnovao je Centar za ekspertnu medicinu u kojem su pacijenti mogli dobiti drugo mišljenje. Virag je bio jedini kirurg iz Hrvatske koji je 2006. godine postao član britanskog Royal College of Surgeons, Kraljevskog zbora kirurga Engleske, elitnog kirurškog društva koje okuplja samo pozvane; u 16. stoljeću osnovao ga je Henrik VIII. i ono do danas okuplja vodeće svjetske autoritete u kirurgiji, a iste godine izabran je i za predsjednika europskog Udruženja maksilofacijalnih kirurga. Fotografija doktora Viraga 2014. godine utisnuta je na korice uglednog američkog kirurga profesora Jatina Shaha “A Century od Progress in Head & Neck Cancer” - kao jednog od sto svjetskih eksperata za kirurgiju glave i vrata 20. stoljeća. Dvanaest godina bio je član Hrvatskog helsinškog odbora.
Doktor Virag bio je skroman, zazirao je od samopromocije, držao je da o poslu najbolje govore rezultati i pacijenti, smatrao je da čovjek koji dobro radi svoj posao mora biti vidljiv i priznat, i to mu je bilo dovoljno. Bio je miljama daleko od samohvale i u novinama ga nije bilo lako imati za sugovornika. Kad ga je potpisnica ovog teksta nekoć davno pokušala “obrlatiti” za intervju, opirao se: “Ma što ću vam ja...”. I nije to bilo glumljeno. Uz asistenciju prijatelja koji ga je uvjerio dao nam je intervju, i dalje se čudeći što će on u novinama. Ostavio je dojam rijetke osobnosti: izvanserijska energija i strast, ali “zapakirana” u neobično finu, smirenu i tihu pojavu, pun lucidnih opažanja, s očima koje se ne prestaju smiješiti...
Čovjek koji nije odustajao
O toj divnoj kombinaciji svjedoče svi njegovi prijatelji i poznanici.
Virag nije bio tip koji je odustajao i toj karakternoj crti sigurno treba zahvaliti što je uspijevao i onda kad su iskustvo i statistika tvrdili da je slučaj beznadan. Kao mladi kirurg nije prihvatio da je teški tumor na licu jednog dječaka neoperabilan - taj mu je dječak kao odrastao i zdrav čovjek koji je postao kuhar u Njemačkoj redovito slao razglednice. “Smatrali su”, prisjećao se puno godina poslije Virag, “da dječaka ne treba mučiti operacijom jer je osuđen na smrt. Ja se s time nisam mogao pomiriti, tada me je nadvladao emotivni stav, objašnjavao sam kolegama da su u krivu, pozivao se na literaturu koja dječaku ipak daje šanse, ali uz zahtjevnu operaciju”. Taj lajtmotiv - da Virag ne odustaje ni s “otpisanima” - ostao je konstanta njegove karijere i svrstao ga u svjetski vrh i ponavljao se i u slučaju s malim jednomjesečnim bebama i 103-godišnjom staricom s osam centimetara velikim tumorom na licu.
Mišo Virag rodio se u zagrebačkoj liječničkoj obitelji, oba roditelja bili su liječnici opće medicine koji su specijalizirali stomatologiju, majka Mila koja danas ima 102 godine radila je kao ortodont u Centralnoj zubnoj poliklinici, a otac Đuro bio je stomatolog u vojsci koji je nakon demobilizacije osnovao Višu stomatološku školu u Rijeci. Profesor Virag odrastao je u kući na Pantovčaku koju je kupio njegov djed - jedan djed bio je vlasnik krojačkog salona na Trgu bana Jelačića, koji se početkom 20. stoljeća doselio iz Mađarske, drugi, pak, Dubrovčanin, administrator u Klaićevu sanatoriju. Prva četiri razreda osnovne škole završio je na Pantovčaku, a druga četiri u Križanićevoj gdje je nastavio školovanje u 7. gimnaziji, prirodnog usmjerenja.
Iz doba školskih klupa datiraju i prijateljstva koja je Mišo Virag očuvao cijeli život, ali i generacija vrhunskih liječnika koja je prijateljevala i gradila uspješne karijere. Duško Kuzmanić postao je šef neurologije na Rebru, Vesna Cvrlje internistica, Boris Labar hematolog, Ognjen Kraus urolog, Igor Francetić klinički farmakolog, Zdenko Krajina onkolog...
Jedan od njih, Velimir Šimunić, poznati ginekolog i subspecijalist humane reprodukcije, koji je s Mišom Viragom ostao vezan i dvostrukim kumstvom, danas se sjeća kako je Mišo u gimnaziji jedini bio pretplaćen na New Musical Express, engleski glazbeni časopis: “Gutao je sve informacije. S obzirom na to da smo mi bili muzički neuki i o modernoj glazbi nismo imali pojma, Mišo nam je držao predavanja od Elvisa Presleyja do Beatlesa - 1965. znao je sva imena, sve pjesme i organizirao druženja na kojima nam je puštao ploče. Sve čega se prihvatio, a imao je brojne sklonosti i talente, radio je sa strašću. Mišo je jedna od rijetkih osoba koje poznajem cijeli život a da se nije promijenio: stav, skromnost, mentalna brzina, precizna logika i totalna smirenost - to je bio Mišo. Nikad nisam čuo, ni iz bližeg ni iz šireg kruga, da je došao s njim u konflikt jer to uz njegovu logiku i blagost i nije bilo moguće. Mislim da su baš ta logika i pedantnost stvorili vrhunsku kvalitetu u medicini. Mišo nije bio ni glasan ni nametljiv, jedna od njegovih primarnih osobina je bila neviđena, možda i pretjerana skromnost, ali je svejedno na neki tihi način bio vođa - imao je intelekt i energiju koja je ljude privlačila i ulijevala sigurnost. Jako je puno čitao, tečno je govorio njemački i engleski, rado su ga pozivali na najveće svjetske kongrese...”
Nije bio štreber
Šimunić se rado sjeća kako je Mišo imao brojne interese - u gimnaziji je volio igrati ping-pong, volio je miris benzina i brzine u mladosti i povremeno je sudjelovao u autoutrkama, išao je na relije i imao jedan od prvih Mini Coopera u Zagrebu. Sjeća se i da su pod odmorom u gimnaziji igrali preferans: “Svako toliko došla bi razrednica koja nas je obožavala, ali bi nam svejedno iz pedagoških razloga oduzela karte. Na kraju godine školske godine došla bi i vratila nam plijen - znalo je biti i 150 špilova”.
Nije bio štreber, ali nije imao ni malo petica, pogotovo iz prirodnih predmeta. Kao gimnazijalac je odlazio na Šalatu u salu za obdukcije. To je, prisjećao se Virag, nekako podnio, “a onda sam otišao i u dvoranu za sudsku medicinu, što je bilo ružnije iskustvo”. Toliko ružnije da se uplašio i prijavio na studij elektrotehnike, gdje nije morao polagati prijemni ispit, i građevine. Tog je ljeta, ispričao je Mišo Virag u jednom od svojih rijetkih biografskih intervjua, otputovao s prijateljima na Mali Lošinj. Promatrao je lošinjske ceste i promišljao: “Kog ću vraga raditi? Kontrolirati asfaltiranje cesta? Kaj ću ja na tom poslu?!” I brzo mu je stigao odgovor na te dileme u neobičnom izdanju. Angina s visokom temperaturom. I penicilin koji ga je vratio u formu za 12 sati. “To je bio”, otkrio je Virag, “presudan trenutak kad sam shvatio da želim biti doktor. Shvatio sam da me efikasnost koju pruža medicina privlači jače nego da gradim ceste”.
Vratio se u Zagreb i “bacio” na pripremu na studij medicine. Na faksu je, priznat će, imao problema s memoriranjem i zavidio onima koji bi jednom pročitali i odmah zapamtili. Za rad na klinici su se tražile druge vještine. “Oni koji su sposobni zaključivati, ispravno donositi odluke i prihvaćati odgovornost”, tumačio je Virag. A on nije bio deficitaran niti s jednom od te tri osobine.
Svoju prvu operaciju, na kojoj su pacijentu amputirali nogu, koju je gledao kao student u amfiteatru na zagrebačkom Rebru, zapamtio je kao scenu za film. Na drugu operaciju otišao je krišom i preko veze - kad je nagovorio prijatelja koji je radio kao kirurg u Švicarskoj da ga povede sa sobom u operacijsku dvoranu. Svoju blistavu karijeru Virag je počeo kao volonter, kod profesora Zvonimira Krajine u Klinici za otorinolaringologiju na Šalati, gdje je dobio specijalizaciju za 18 mjeseci. Djeci je vadio mandule, a na kraju radnog dana na vratima garderobnog ormara, “onako vojnički, četirima vertikalnim i jednom horizontalnom crtom” bilježio je svaki svoj zahvat, a znalo ih je biti dnevno 18. S oduševljenjem je prihvatio i specijalizaciju iz maksilofacijalne kirurgije, jer “dobar dio otorinolaringologije nije bio operativan”, kod profesora Barlovića i završio obje. Poslali su ga u Medicinski centar Sloan Kettering u New Yorku, koji je uživao reputaciju najbolje bolnice za karcinome na svijetu. Svakog jutra sjedio bi u kafiću i kroz staklo promatrao pacijente: “Svi su imali ožiljke. Tada niti najbolji liječnici u najboljim bolnicama nisu mogli izbjeći postoperativne deformitete, a danas se kod većine naših pacijenata jedva primjećuje da su bili operirani”.
Nesreća u Tajlandu
Na odmoru na Tajlandu 1987., poslije službenog kongresa u Singapuru, doživio je nesreću koja ga je zamalo koštala karijere kirurga: zapeo je padobranom za palmu i u padu zadobio prijelom ruke i zdjelice - ruka je bila ozbiljno oštećena, nije mogao držati ni olovku, činilo se da više neće moći ni skalpel. “Odbijao sam razmišljati o promjeni karijere”, tako je završio tu svoju zdravstvenu krizu Virag i nakon više od pola godine vratio se u salu - i bio sretan kad mu na rutinskom zahvatu ruka nije otkazala poslušnost. Virag je zaslužan za tisuće operacija tumora na području glave i vrata - usavršavao je mikrokirurgiju, operirana tkiva mijenjao je drugim tkivima i smanjivao deformitete. Godine 1989. postao je predstojnik Klinike za kirurgiju lica, čeljusti i usta koja se 1995. preselila u Kliničku bolnicu Dubrava i ostao na čelu naredne 22 godine. Njegovi prijatelji pamte epizodu kako se jedan Amerikanac zainteresirao za snimku jedne operacije koju je Virag na godišnjem sastanku Američkog društva kirurga glave i vrata pokazao u Parizu, toliko da je posjetio Zagreb i promatrao iz blizine rad hrvatskih kolega, a 15 godina kasnije postao je predsjednik američke Udruge za kirurgiju glave i vrata.
Virag se usavršavao i u Houstonu i prenosio znanje. Od tamo se vratio s dojmom iz NASA-ina muzeja: “Prva slika koju sam ugledao bila je karikatura dva majmuna kako šeću po Mjesecu, što je aluzija na tadašnju utrku u osvajanju svemira. Na slici majmun objašnjava svom prijatelju: ‘Čuj, nismo tako dobri kao Rusi, ali smo bolji od Amerikanaca’. Otprilike na isti način i ja opisujem status naše kirurgije u svjetskim relacijama. U nekim segmentima smo bolji od pojedinih institucija koje su na odličnom glasu. S druge strane imamo problem materijala i opreme, što je posebno nezgodno u traumatologiji”, prepričavao je Virag koji je 2001. godine postao ravnatelj KB-a Dubrava, ali s rezervom, jer nije htio prestati operirati pa je kombinirao: tijekom radnog vremena je operirao, a bolničkom birokracijom bavio se poslije. Kad je dvije godine kasnije smijenjen, čemu su se usprotivili članovi Upravnog vijeća iz redova bolnice, zbog velike potrošnje, Virag je stoički zaključio: “Radili smo izvrsno i trošili više nego što smo smjeli po mišljenju politike. Došao je drugi ministar i postavio svog ravnatelja. To je pogrešno. Nisam bio jako sretan kad su me postavili za ravnatelja, a nisam bio ni naročito nesretan kad su me smijenili”.
Nakon što je desetljećima radio po 12 sati dnevno nije mu bilo drago ići u mirovinu pa se posvetio radu u Centru za ekspertnu medicinu. “Kirurgija je bila njegova ovisnost”, svjedoče njegovi prijatelji i opisuju kako je unatoč velikom profesionalnom angažmanu uspijevao biti i topao i privržen otac i muž. Sa suprugom Majom Rodicom, filmskom montažerkom, profesoricom na Akademiji dramskih umjetnosti, proveo je gotovo cijeli svoj život, upoznali su se u ranoj mladosti kod jednog prijatelja i odgojili dvoje sjajne djece, sina Nina, arhitekta, i kći Veljku, sudsku savjetnicu.
“Mišo je bio zaljubljen u kirurgiju od glave do pete i za razliku od internista, on je morao biti u sali, to mu je nedostajalo otkad je otišao u mirovinu. Bio je odličan dijagnostičar; odmah bi, što bi Dalmatinci rekli, pogodio u sridu. Sitan i tih, ali kad bi ušao u prostoriju, znali smo da je tu Mišo Virag. Zračio je velikom, dobrom unutarnjom energijom - to nas je sve držalo uz njega cijeli život, totalno nekonfliktan, čovjek koji probleme rješava, a ne stvara, nije volio komplicirati”, reći će Boris Labar koji je i sam jednom prigodom trebao njegov liječnički savjet za mali problem - hajde, dođi da to riješim - i riješio je odmah.
“Nije se razbacivao riječima, njegova je svaka riječ imala težinu, izražavao se jednostavno i tek kad bismo procesuirali tu jednostavnost, shvatili bismo da je Mišo pogodio bit. U toj jednostavnosti bila je njegova veličina”, pamtit će ga Labar.
Uvijek uz pacijenta
Pribranost i energiju Miše Viraga često u razgovoru priziva i Duško Tomić, zagrebačkoj javnosti poznat po krznarskoj radnji u centru grada, prijatelj iz ranih dana s kojima je oplovio Jadran i dobar dio Mediterana: “Doduše, Mišo je bio u pravilu zadnji koji bi se pridružio ekipi u petak poslije posla na vikend-jedrenje, čekali smo ga da završi posao u bolnici. A ako je imao važnu operaciju u petak, nismo mogli na njega računati jer nije imao mira ako ne ode u bolnicu i ne vidi pacijenta, bio dežuran ili ne”, priča Tomić. Zahvaljujući toj smirenosti peteročlana ekipa jedriličara je 1998. godine osvojila i Plavu vrpcu za spašavanje - na toj ih je regati u listopadu uhvatila tramontana, udari vjetra 65 čvorova i jedan je jedriličar pao u more u dva sata u noći... “Uvijek je bio pribran, pa i te noći. Bilo je baš gadno nevrijeme, jedva se išta vidjelo. Kad je Mišo odradio posao kao spasitelj jedriličar i kad smo čovjeka izvukli, onda ga je pregledao i kao liječnik.”
“Fasciniralo me kako je Mišo organizirao svoje vrijeme, bio je brz i efikasan. Dok bih se ja mentalno pripremao da nešto napravim, Mišo bi stvar već obavio. Nije gubio vrijeme i nikad nije sjedio besposlen, i kad bismo morali pola sata nekoga pričekati, Mišo bi vrijeme iskoristio čitajući. S njim se moglo sve - i sjediti i samo šutjeti i ne razgovarati i voditi najživlje rasprave na svijetu. Nisam morao čitati novine, draže mi je bilo ići s Mišom na kavu - da me informira, imao je lucidne analize o stanju u društvu, politika ga je zanimala, ali nikad zbog nje ne bi ostavio posao. Lako je shvaćao bit, lako se uživljavao u situaciju i tuđu kožu. Znao je smiriti tenzije i ostati pribran u neuobičajenim situacijama - blage naravi, bez trunke nervoze, u svemu je znao naći mjeru - svi smo se uz njega dobro osjećali”, govori Tomić kojem je Mišo bio i ostat će uzor.
“Znate, ako u životu upoznate jednu osobu nalik njemu, možete reći da ste sretan i bogat čovjek jer takvih iznimnih, kao što je bio Mišo Virag, nema puno. Nije bio samo majstor u svome poslu nego u svemu čega se primio. I jako, jako dobar čovjek. Puno će mi faliti”, reći će njegov prijatelj Tomić.
