HGSS OSTAJE BEZ ŠEFA

ODLAZI PRVI ČOVJEK JEDNE OD NAJBOLJIH HRVATSKIH SLUŽBI KOJOJ SE DIVE I U CIJELOM SVIJETU Spasio je na tisuće života, ali ne može više...

    AUTOR:
    • Mario Pušić

  • OBJAVLJENO:
  • 09.12.2018. u 19:05

Tom Dubravec / HANZA MEDIA

 

Oni za sebe kažu da su obični ljudi iz susjedstva, ali ne vjerujte im. Nitko to još nije učinio, ali kada bi netko išao mjeriti njihova srca, sigurno bi se pokazalo da su ona koja kucaju u hrvatskim gorskim spašavateljima i fizički veća nego od nas drugih. Gdje bi inače stalo toliko nesebičnosti i žrtve, hrabrosti i odgovornosti, razboritosti i izvrsnosti?

Organizirali su se 1950. godine kao svojevrsna samopomoć alpinistima i planinarima. Od jedne ekipe hrabrih mladića izrasla je danas javna služba sa 1500 članova. Djeluju u 25 stanica i 40 manjih ispostava u cijeloj Hrvatskoj. Ne primaju novac, službu čine volonteri koji su pristali biti na raspolaganju ljudima u nevolji 24 sata dnevno, 365 dana u godini, samo zato što imaju potrebu pomoći drugome. Godišnje je to 8,000.000 sati dobrovoljne pripravnosti i 300.000 stručnog, često rizičnog i opasnog rada u akcijama spašavanja, pripremi i preventivi i rada u zajednici.

Njihov šef je Vinko Prizmić (65), svi ga znaju jer ih vodi skoro dva desetljeća. Kada je preuzeo HGSS, bili su tek jedna od službi koja je djelovala u sklopu Hrvatskog planinarskog saveza, praktično bez proračuna. Od tada su utrostručili broj stanica i ispostava, upeterostručili članstvo, udeseterostručili broj spašavanja, uveli niz novih sposobnosti i dobili niz najprestižnijih svjetskih nagrada. Postali su nacionalno opće dobro i centar izvrsnosti za mnoge specijalnosti u svijetu.

Pročelnik Prizmić u HGSS-u je punih 47 godina. Osobno je sudjelovao, na terenu organizirao ili koordinirao čak 2000 akcija spašavanja. Koliko je to ljudskih života? Još više. I dalje će uvjeravati ljude oko sebe da je samo prvi među jednakima.

Ne možeš iz HGSS-a u penziju, tamo si dok god možeš biti nekome od pomoći. Tako će i Vinko, no ipak je došlo vrijeme kada se odlučio povući s čelnog mjesta ove prestižne hrvatske službe.

Tom Dubravec / HANZA MEDIA
 

- Sve što sam do sada radio bilo je svom snagom, a to iscrpi čovjeka. Nosi i energiju i vrijeme, a što sam stariji, imam ga sve manje za eventualno nadoknađivanje mnogih stvari koje sam propustio učiniti za sebe i obitelj. Jednostavno ne moram više sam nositi toliko tereta. Stasali su i mlađi koji su sa mnom prošli svoje bitke i skupili iskustva. Voditi HGSS znači biti lokomotiva, traži snagu i odlučnost i nosi veliku odgovornost. Moja prva lekcija mladim kolegama je da se ono čime se bavimo ne može raditi malo, jer ne može se biti malo mrtav ili malo trudan. Ili si nekoga spasio ili nisi. To se mora raditi svom snagom, a moja snaga zbog umora i godina ipak slabi. Službi je potrebna nova glava i nova snaga, a meni više vremena za sebe i obitelj - rekao nam je Vinko Prizmić, glavni hrvatski spašavatelj, ali i ponosni otac petero djece i još ponosniji djed dvoipolgodišnjeg Marula.

Bez obzira na to što Vinko sa sebe neće tako lako skinuti prepoznatljivu crvenu jaknu, činjenica je da ovom njegovom odlukom završava jedna epoha, njegova osobna i profesionalna, međutim, neodvojiva od čitave službe. Za nju kao da je bio predodređen od najranije mladosti. Već tada je osjećao potrebu da bude koristan ljudima i zajednici. Razmišljao je dosta o smislu života. Sa 11 godina postao je džudaš i vrlo uspješan u tom sportu, a vještinu je prenosio i na druge pa su ga već sa 16 godina poslali na Fakultet za fizičku kulturu da postane trener, pa je i postao - i to najmlađi u bivšoj državi. U to vrijeme rodila se ljubav prema planinarenju, no on se odmah okrenuo najtežim disciplinama, alpinizmu i speleologiji.

Biti koristan ljudima i zajednici. To je bila ideja 11-godišnjeg dječaka koji je prvo postao najmlađi trener u bivšoj državi, a potom se zarazio planinarenjem, alpinizmom i speleologijom te počeo spašavati ljude po planinama i u jamama. Paralelno je radio kao inženjer, a prije 18 godina postao je prvi profesionalni tajnik HGSS-a u Splitu

 

Nema vrha ni jame, ali ni titule koju u kratkom vremenu nije osvojio pa je tako ubrzo postao i instruktor alpinizma. Paralelno je u Splitu studirao elektrotehniku i postao inženjer, iako je ozbiljno razmišljao o studiju medicine. Ipak, od toga su ga odvratile priče o obdukcijama i slike koje si je na temelju njih stvarao u glavi. Nakon Domovinskog rata, čiji je također bio aktivni sudionik, nastavio je raditi u struci, paralelno spašavajući ljude po planinama i u jamama. Prije 18 godina umirovio je svoju inženjersku stranu i postao profesionalni tajnik HGSS-a u Splitu. Posao pročelnika HGSS-a obnašao je paralelno do danas, ali bez ikakve naknade.

 

Spasilačka avangarda

U HGSS nije se upisao niti je tamo kucao na vrata, jer se to ne radi, ni danas, a nije ni prije tih pola stoljeća, kada je Vinko postao članom.

- Kao uspješan alpinist i speleolog osjetio sam odgovornost da ta znanja stavim na raspolaganje ljudima kojima to može pomoći, a to su prepoznali moji stariji kolege koji su me predložili za prijem u GSS stanicu Split. To je bilo prije 47 godina i od tada sam u stalnom pogonu, i to snažno. Vrlo brzo postao sam gorski spašavatelj, zatim položio i za instruktora, bio pročelnik stanice, dopročelnik HGSS-a i pročelnik Komisije za helikoptersko spašavanje koju sam i osnovao te na kraju i pročelnik Službe - kaže Vinko.

 

Među onih 2000 akcija koje smo prije spomenuli su najveće, najsloženije, najneobičnije i one koje se nitko prije njega nije usudio pokrenuti. Svaka za sebe je, kaže nam Vinko, bila prava drama. Jedna od njegovih prvih akcija spašavanja zbila se na šestmetarskoj stijeni na Biokovu, kada se usred akcije odvojila kamena gromada koja je zamalo ubila cijelu ekipu. Stijena teška nekoliko tona doslovno mu je, priča Vinko, prošla centimetar od glave.

- Ne mogu zaobići ni prvo helikoptersko spašavanje prije četrdesetak godina na Biokovu. Do tada se u Hrvatskoj nisu provodila takva spašavanja, tako da nitko nije znao kako s izuzetno nepristupačnog terena i bez vitla izvući ozlijeđenog. Jedan lokalni političar, saznavši za vrlo teške ozljede planinara kojeg smo spašavali, nekim čudom je uspio izmoliti od tadašnje vojske teški helikopter. Ja sam kao instruktor o tome nešto ipak znao pa sam voki-tokijem instruirao kolegu iz GSS-a u helikopteru da veže uže negdje na podu kabine i spusti mi ga dolje, na stijenu gdje sam čekao. Bio je to prvi long line (spašavanje na dugom fiksnom užetu) u Hrvatskoj, a mislim da se do tada rijetko provodio i u svijetu - prisjeća se Vinko.

No, drama je tada imala i svoj drugi čin. U letu je Vinko, osim na sebe i unesrećenika s kojim je visio s užeta, morao paziti i na prijatelja unesrećenoga koji se uhvatio za nosiljku kao slijepi putnik. Uspješno je riješio i ovu stresnu situaciju.

 

Ante Bedalov je bio poznati splitski alpinist koji je 1974. godine tragično poginuo na Kavkazu. Samo godinu ranije život mu je spasio prijatelj, Vinko Prizmić, koji je umalo u toj situaciji izgubio život.

- Ante je doživio anafilaktički šok dok smo se zajedno penjali po 200-metarskoj stijeni Mosora. Trebalo je žurno reagirati. Uspio sam ga spustiti niz liticu, no kada sam i sam započeo spuštanje, popustilo je sidrište i počeo sam padati. Srećom, uže je kao u nekom filmu, u posljednji trenutak zapelo za neku grančicu koja je rasla iz litice pa sam nakon nekoliko metara pada ostao visjeti na njoj - priča Vinko.

Jedan od većih izazova bilo je spašavanje paraglajderice zapletene u 110-kilovoltni dalekovod u kanjonu rijeke Mirne.

- Pet dana prije tog događaja vratio sam se s kongresa Svjetske spasilačke asocijacije, gdje su Francuzi prezentirali prvo takvo spašavanje u svijetu demonstrirajući kako su skinuli padobranca s neke svoje žičare. Problem je što se helikopter ne smije previše približiti padobranu, da ga zračnim kovitlacem ne otkvači sa žice i tako prouzroči pad padobranca - govori nam Vinko.

Nezaboravne situacije

On i njegovi HGSS-ovci te pilot Oto iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva primijenili su francusko iskustvo u kombinaciji s vrlo mnogo vlastite spretnosti i hrabrosti i uspješno obavili akciju.

 

- Kada smo ovo spašavanje prezentirali na sljedećem kongresu, izazvali smo opće divljenje jer se sve izvelo velikim transportnim helikopterom, bez vitla i bez radioveze s pilotom - prisjeća se Vinko.

Složene potrage koje su trajale danima, spašavanja iz slapova i bujica, autobusi u provaliji s desecima mrtvih i teško ozlijeđenih, smrznute djece, dramatičnih stijenskih spašavanja i vlastitih jedva preživljenih nevremena mogao bi Vinko nabrajati unedogled. No, ima nekih situacija koje ipak nikada neće zaboraviti.

- Dramatični potop u Rajevu Selu i Račincima, gdje sam se zatekao u trenutku pucanja nasipa i svih onih ljudskih drama, snježno nevrijeme u Dalmaciji kada smo devet dana neprestano bili u pogonu. U prvim danima svakih sedam minuta stizao je novi poziv za pomoć, što je organizacijski bio težak zadatak. Tu su i stotine teških odluka o kojima su često ovisili životi, a koje morate donijeti odmah - priča Vinko.

 

Nije uvijek morao probijati vlastite granice fizičke izdržljivosti i adrenalinskih šokova. Nekada nije radio u životno opasnim situacijama, ali je na testu bila njegova strpljivost. Odradio je, kaže nam, i stotine tečajeva, rada s mlađima, dežurstava, kongresa, na tisuće sastanaka i borbe s ravnodušnošću i inertnom birokracijom. Ali na kraju, kada zbroji i jedno i drugo, nije mu žao, a evo i zašto.

- Spasiti nekome život najvažnija je stvar na svijetu. Znati i moći takvo što, velika je odgovornost. Zato za mene to nije bio hobi, nego pogled na svijet i način života - dodaje.

Surovi gorski svijet, teškoće, litice, ponori, bespuća i nevremena prisilili su alpiniste, objašnjava nam Vinko, da razviju sposobnosti koje nisu uobičajene.

- Nama alpinistima teškoće nisu bile prepreka, nego izazov i motiv za razvoj najlucidnijih rješenja i načina kako s malo opreme koja stane u naprtnjaču, u ekstremnim uvjetima i bespuću, vertikalama i dubinama pomoći jedan drugome. Kada ste rijetki koji imate takve sposobnosti, tada nema opravdanja za nečinjenje - priča Vinko.

Helikopterska potpora

Upravo je zato HGSS s vremenom sve više postajao javni servis uvijek na pomoći ljudima u nevolji i služba za posebno teške zadatke. Od poplava u Zagrebu 1964., potresa, velikih prometnih nesreća do elementarnih nepogoda.

 

- Tako je to bilo i drugdje u svijetu, gdje je gorsko spašavanje s vremenom prestalo biti spašavanje samo u planinama te je postalo sinonim za najzahtjevnije akcije. U nekim su državama gorski spašavatelji ušli u neke druge javne službe i tako im dali dotad nedostajuću sposobnost, dok smo mi u Hrvatskoj ponosno sačuvali i svoje ime i svoju organizaciju te 2006. uspjeli regulirati svoju djelatnost Zakonom o HGSS-u. Klimatske promjene “uvukle” su gorske spašavatelje u svim državama u nove izazove, tako da je i GSS u Hrvatskoj temeljna operativna snaga sustava civilne zaštite i dio sustava domovinske sigurnosti. Klimatske promjene u posljednjih 10 godina upeterostručile su broj naših intervencija - kaže Vinko.

Kada ga pitamo što je sve učinjeno u njegovu mandatu, kaže da je napravljeno gotovo sve što si je zacrtao, a bilo je toga puno.

- Ipak, najvrednije što je HGSS radio u periodu pod mojim vodstvom jest to što smo neprestano popravljali i gradili i sebe i sustav i pokazivali kako se treba boriti za svaki ljudski život. Glasno smo ukazivali na probleme, poticali zakone i strategije, prozivali i ukazivali na važnost zaštite i spašavanja, na potrebu uvođenja broja 112 kada se o njemu još nije ni govorilo. Pokrenuli smo helikoptersko spašavanje i medicinsko prevoženje, prvi u Hrvatskoj oživili čovjeka vanjskim defibrilatorom, prvi noću s kruzera spasili čovjeka i usput ga reanimirali i još niz stvari koje smo prvi pokrenuli ili pokazali da se mogu i moraju učiniti. Sada je to postao opći standard, za mnoge spasonosni standard - priča Vinko.

Zato nije čudno što je HGSS danas sjedište svjetske izvrsnosti za mnoge specijalnosti gorskog spašavanja, od izvanbolničkog zbrinjavanja ozlijeđenih, speleospašavanja i speleoronilačkog spašavanja, potraga, helikopterskog spašavanja, divljih i brzih voda, digitalne kartografije, spašavanja u najvećim stijenama, na skijalištima i u snježnim nevremenima.

- Postali smo priznati rasadnik takvih sposobnosti širom svijeta. To nije stvar prestiža i mode, nego dužnost prema onima kojima takve sposobnosti mogu spasiti život. Ponosni smo što su nas u tome slijedile i druge službe - naglašava Prizmić.

Ima jedan posao koji nije završio i to ga muči.

- To je odgovarajuća helikopterska potpora HGSS-u koja je ponekad jedini alat koji nam može pomoći da nekome spasimo život. Za to ću se boriti svom snagom jer drugačije i ne znam. Sada s novim, mladim vodstvom, ali uopće ne sumnjam da ćemo i u tome uspjeti - siguran je Vinko.

Takav HGSS vidi u budućnosti, kao primjer kako dobro organizirani i motivirani ljudi mogu i ono što se nekad čini nemoguće.

- Dosljedno i hrabro i dalje ćemo se boriti za svaki ljudski život i zastupati interese onih koji trebaju našu pomoć. Vidim HGSS kojemu će teškoće i najzahtjevnija spašavanja i dalje biti izazov. Nastavit ćemo se uspoređivati samo s najboljima na svijetu, jer ono zbog čega postojimo previše je važno i vrijedno i sve ispod izvrsnosti nije opcija. Zato vidim HGSS s riješenom helikopterskom potporom i Hrvatsku u kojoj sigurnost i zaštita građana konačno ima status najvažnije ljudske i javne potrebe. U tom smislu ima još puno posla za HGSS - smatra Vinko.

Mir u srcu

Pitali smo ga tko će ga naslijediti na mjestu pročelnika, ali nismo izabrali dobar termin, jer pročelništvo u HGSS-u se, kaže Vinko, ne nasljeđuje.

- Ono se zavređuje, rezultatima, vizijom i energijom koju ste spremni dati i povjerenjem drugih koji vas prepoznaju i svakodnevno iskušavaju. Sadašnji kandidat je kolega Josip Granić iz Karlovca, vrhunski spašavatelj, instruktor i moj suradnik. Njegov izbor trebao bi se dogoditi na Vijeću stanica, gdje ga trebaju izabrati predstavnici svih 25 stanica - rekao je.

Ima li nešto što će mu nedostajati? Nema, jer će on i dalje biti tu. No, nema tu previše mjesta za romantiku, dao nam je do znanja odgovarajući na ovo pitanje.

- Nakon toliko dramatičnih spašavanja uspomene nisu samo lijepe. Ima ljudskih tragedija koje sanjaš i koje će te pratiti do kraja života. Naša djelatnost je okrutna, tu se gube ili dobivaju ljudski životi, a i sami ste stalno uronjeni u opasnost. Treba imati srce i glavu za sve to - kaže Vinko.

Eh, da je znao da će se nagledati toliko patnji, krvi i ljudskih tragedija, u mladosti bi vjerojatno ipak odabrao studij medicine.

- Ipak, ono najvrednije što mi ostaje je mir u vlastitom srcu da sam uvijek davao sve od sebe, trudio se da spasim, olakšam i pomognem, popravim i unaprijedim. Sretan sam jer mi je to u velikom broju slučajeva pošlo za rukom. Velika je stvar spasiti nekome život, vratiti ga obitelji. A još vrednija je kad znaš da nisi sam i da uz tebe i s tobom stoje tvoji kolege koji misle, osjećaju i rade kao i ti. To su braća kojima u opasnim akcijama povjeravaš vlastiti život i uz koje se ničega ne bojiš. A bogatstvo je steći takvu braću i prijatelje - kaže nam Vinko.

Zadovoljna može biti i Hrvatska. Zbog Vinka i njegove braće iz HGSS-a ona je sigurnija, ljudskija, brižnija, odgovornija i sretnija, barem za onih nekoliko tisuća spašenih i toliko njihovih obitelji.

- A to je rezultat vrijedan svakog truda - smatra ovaj veliki čovjek.

Izdvajamo