Kada se u obitelji karlovačkog knjižara Ive i supruge mu Lee Goldstein u kolovozu 1928. rodio dječačić Slavko, mogli su se samo nadati da će njihov sin biti uspješan onako kako to svi roditelji žele svojoj djeci.
Dječak i mlađi mu brat Danijel, odrastao je u obitelji diplomiranog agronoma, ali po pozivu karlovačkog knjižara. Iz svoje karlovačke knjižare otac Slavka Goldsteina povezao se sa zagrebačkim partnerima Kuglijem i Breyerom i dobro vodio posao. Slavko je odrastao u obitelji knjige, u židovskoj obitelji, ali u hrvatskoj sredini. Podjednako je usvajao ono što je bilo važno i određivalo mentalitet obje zajednice. Jednom pred Drugi svjetski rat otac mu je gotovo usput rekao prije odlaska u školu: “Pazi, ti si Židov, ti moraš uvijek biti malo bolji od drugih, da bi postigao isto što i oni”.
Bila je to pouka koja se prema riječima samog Slavka Goldsteina najdublje usjekla u židovsku polovicu njegova karaktera. Bila je to zapravo rečenica koja je obilježavala veliki dio židovske dijaspore u Europi, poglavito u vrijeme kada se približavao Drugi svjetski rat.
Djetinjstvo Slavka Goldsteina prekinuto je 13. travnja 1941. godine. Pred kućom u Karlovcu stajali su njemački tenkovi, ali trinaestogodišnji se dječak želi otići igrati. “Pa, idi. Nemoj zakasniti na ručak”, bile su posljednje riječi oca kojeg su kratko nakon toga uhapsila dvojica predratnih frankovaca. Nisu to učinili Nijemci, bili su to lokalni, karlovački ustaše.
Iz zatvora u Zagrebu, prije nego što su ga otpremili u Jadovno, Slavku je otac poslao pismo, koje je on pročitao šezdeset i četiri godine kasnije. “Od Muti sam čuo da si prošle subote plakao, jer sam ja u zatvoru. (...) Znade naime biti takvih vremena, kada je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega. Možda si plakao, jer se tvom fatiu nanosi nepravda. Bolje je podnositi nepravdu, nego činiti je.” U potresnom pismu zreli Slavko Goldstein čitao je prvi put riječi oca koje su zvučale kao glas iz velebitske jame gdje su ga ustaše zatukle, ali i kao potvrda onoga što je Slavko Goldstein postao. “...ja sam uvijek želio da postaneš - junak od mejdana. Kolikogod me vesele Tvoji športski i školski uspjesi, volio bih da budeš i u onom drugom smislu, i to prije svega u tom smislu - junak. Nije tu riječ samo o jednoj nego o mnogim duševnim osebinama”. Poslije Drugog svjetskog rata otišao je i u Izrael, ali se vratio brzo, u zemlju koju je njegovo židovstvo obogaćivalo, natrag u hrvatsku kulturu koja ga je definirala. Želje oca Slavko nije čuo kada je pismo napisano, ali je uvijek bio hrabar u onom što je radio. S majkom i bratom otišao je u partizane i postao jedan od najmlađih aktivnih članova Titovog partizanskog poretka. Uvijek je shvaćao golemu važnost Narodnooslobodilačkog rata, ali u kritici sustava koji je nastao nakon rata bio je neustrašiv. Goldstein je uvijek kritizirao poredak ako je to trebalo, no još je oštriji bio kritičar anti-antifašizma kojeg je napadao posljednjih godina, u suverenoj Hrvatskoj. Slavko Goldstein je bio hrabar kao novinar, bio je hrabar kao publicist, bio je hrabar kao scenarist filmova, bio je hrabar kao izdavač. Za predsjednika Hrvatskog socijalnoliberalnog saveza izabran je 20. svibnja 1989. dok je višestranačje u Hrvatskoj bilo unutar Socijalističkog saveza radnog naroda. Do ulaska u politiku bio je predsjednik Židovske općine Zagreb. Uvijek je bio svjestan svoga židovstva i činio je mnogo da se šira javnost upozna sa židovskom tradicijom, kulturom, doprinosom hrvatskih Židova široj zajednici. On je bio motor izložbe o judaizmu u Klovićevim dvorima, otvorio je općinu gradu i zemlji.
Slavko Goldstein bio je hrabar čovjek, mnogih talenata. Bio je neobično uspješan izdavač koji nije ustupao kada je trebalo izdavati pisce koji su bili disidenti ili neugodni vlastima, ako su bili kvalitetni. U isto vrijeme, Slavko Goldstein znao je što može biti važna i uspješna roba. Njegova nakladnička kuća Liber objavila je neke od globalno važnih naslova, poput “Moskovskih dnevnika” Veljka Mićunovića. Jugoslavenski diplomat knjigu je prodao i u Kini, obogatio se na milijunskim nakladama. Goldstein je izdavao i važne pisce poput Danila Kiša. Kasnije, s Novim Liberom, bitno je odredio nakladništvo u rječnicima, pravopisnim priručnicima i postavio standarde hrvatskog izdavaštva. Tada je pokrenuo i biblioteku Sa zrnom soli koja je u kratkim, broširanim, izdanjima dotaknula neke od najbolnijih hrvatskih fenomena: Stepinca, problematične političare kao Glavaša, Keruma, rat u Bosni i Hercegovini.
Početkom 90-ih časopis Erazmus koji je izdavao bio je okupljalište uglednih, hrabrih glasova intelektualno drukčije Hrvatske od one koja se utapala u nacionalizmu. Pozvao je u Zagreb slične srpske intelektualce dok je još trajao rat. “Mislio sam da ste iz bajke, da je sve to san” rekao je nekolicini koja je došla u Zagreb, otvarajući dijalog između Srbije i Hrvatske kada je to još jako malo ljudi zagovaralo, ali je on vidio dalje. Nikada zadrt, objašnjavao je i pisao. Tražio je, zajedno s nekolicinom drugih intelektualaca, da predsjednik Franjo Tuđman zbog upletenosti u rat u BiH podnese ostavku. Bio je više od javnog intelektualca i više od publicista, mada je često reagirao publicistički, brzo, s punim razumijevanjem što mediji jesu. Nakon što su 2016. revizionistički nasrtaji na Jasenovac, holokaust postajali nepodnošljivi, Slavko Goldstein, mada u ozbiljnim godinama, bio je spreman i koncentriran napisati jasnu, argumentima neoborivu publikaciju “Jasenovac: tragika, mitomanija, istina”. Bio je to još jedan od njegovih odgovora ustašofilima, neoboriv i logičan. Teško je reći što je u devedeset godina Slavka Goldsteina bio njegov najvažniji posao. Možda će nakon puno godina to ostati njegov publicistički rad, od kraćih formi kao što je opis obitelji u knjizi “Obitelj”, do vjerojatno najvažnije, maestralne, tako važne za hrvatsku kulturu knjige “1941., godina koja se vraća”, također autobiografskog tipa. To je vjerojatno jedan od najkvalitetnijih publicističkih tekstova koji su uopće napisani na hrvatskom jeziku. Brat Slavka Goldsteina, Danijel Ivin, također je publicist. Slavko je imao dva uspješna sina, sveučilišna profesora, Pavla i Ivu. S Ivom Goldsteinom, povjesničarom, napisao je neke od svojih posljednjih djela, uglavnom vezanih za razdoblje socijalističke Jugoslavije. Biografija Josipa Broza Tita, jedan od konačnih pogleda na tematiku, zasigurno je opsegom i važnošću teme najbitnija. Najbolji je možda njihov zajednički “Holokaust u Zagrebu”, knjiga koja je prevedena i na američkom tržištu. U društvenom smislu, uporni otpor obnovi ustaštva bio je ostatak snažnog aktivizma koji je Goldstein nosio cijeli život, a uvijek sa željom da zemlja u kojoj je živio, koju je višestruko zadužio, postane još bolja.
U svakoj se životnoj epizodi Goldstein pokazao uspješnim i nezaobilaznim. Bio je blag u nastupu, čvrst, ali ugodan u polemici, simpatičan s govorom koji je u nekim riječima podsjećao na stari karlovački. Bio je i beskrajno ambiciozan, ali te ambicije nisu imale ravnu crtu. Rijetke su staze koje je izabrao a da su išle ukrivo. Uvijek je tražio nove i nove izazove, a na ogromnom broju putova kojim je koračao, bio je uspješan. Sada će Hrvatska koračati bez Slavka Goldsteina. Za cijelu zajednicu put će biti sporiji i teži. Goldsteinovih gotovo sedamdeset aktivnih godina ostavilo je trag usporediv s malo ličnosti našeg 20. i 21. stoljeća. Bio je Krleža naše publicistike i izdavaštva, bio je važan intelektualac za čitav židovski svijet, bio je jedan od najvažnijih hrvatskih intelektualaca modernog doba.