Šest milijardi i 200 milijuna dolara - toliko iznosi šteta koju je Ina pretrpjela zbog MOL-ova upravljanja kompanijom i neizvršavanja obaveza preuzetih Međudioničarskim ugovorom.
Ključni je to nalaz obimne analize, oko 350 stranica, koju su za hrvatsku Vladu uradili američka konzultantska tvrtka AT&Karney te Oil & Gas Consulting u vlasništvu uglednog stručnjaka u naftnom i plinskom biznisu Jasminka Umičevića. Njihovi nalazi izazvali su, kako saznajemo, potpunu konsternaciju u vrhu MOL-a. Na prošlotjedni nastavak dugo vremena prekinutih razgovora s MOL-om ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak došao je s upravo završenom ekspertizom, koja je mađarsku stranu ostavila bez riječi.
Kao Vladini savjetnici dvije su konzultantske tvrtke imale zadatak izračunati štetu koju je Ina pretrpjela otkako je vlada Ive Sanadera 2009. prenijela sva upravljačka prava na MOL te predložiti strategiju razvoja kompanije i novi upravljački model.
Niža vrijednost
Dioničkim ugovorom iz 2003., kada je MOL za 505 milijuna dolara postao strateški partner Ine, Mađari su se obavezali da će Inu zadržati kao samostalnu, vertikalno integriranu kompaniju sa sjedištem u Hrvatskoj. Preuzeli su obaveze ulaganja u istraživanje nafte i plina, proizvodnju, preradu i maloprodaju. Rafinerije su trebale biti modernizirirane. Maloprodajna mreža proširena na tržišta jugoistočne Europe. Prostor bivše Jugoslavije, osim Slovenije, trebao je prema ugovoru biti ekskluzivno Inino tržište. Stvarnost je bila drugačija. MOL-ovo je upravljanje Inom rezultiralo padom poslovanja i vrijednosti. Ina nikada nije imala lošije rezultate, a rezerve ugljikovodika presudne za energetsku sigurnost pale su za trećinu.
Ina je pretrpjela ogromnu štetu zbog MOL-ova neispunjavanja ugovorenih obaveza. Analiza pokazuje da je izgubila na vrijednosti u svim segmentima poslovanja. Štete su nastale jer, suprotno ugovorima, INA nije zanavljala rezerve i proizvodnju ugljikovodika. Od 2009. do danas rezerve ugljikovodika - koje su temelj vrijednosti svake naftne kompanije - smanjile su se za 23 posto, a proizvodnja za 30 posto. Samo na nepridržavanju obveze o proizvodnji i obnovi rezervi ugljikovodika Ina je na gubitku od 5,6 milijardi dolara.
Da su rafinerije modernizirane sukladno planovima Ina je mogla zaraditi dodatnih 564 milijuna dolara. Od 2009. do danas kapitalne su se investicije smanjivale po stopi od 40 posto godišnje, dakle, gotovo pet puta ukupno.
Rast MOL-a, pad Ine
Da je Ina zadržala u vrijeme sklapanja ugovora s MOL-om važeći tržišni udjel u Hrvatskoj i proširila se, prema predviđanjima, na tržišta jugoistočne Europe, njen je promet u maloprodaji mogao biti gotovo 47 posto viši. Ali, potpuno suprotno ugovoru, MOL je ušao na maloprodajno tržište Hrvatske i Srbije i tako krao Inin prostor i prihod. Ukupno je poslovanje Ine danas na 17 posto nižoj razini od ulaska MOL-a. Kad se sve sabere, u Ministarstvu gospodarstva već su izračunali da je u Hrvatskoj samo na temelju lošijeg poslovanja Ine, odnosno MOL-ovog nepridržavanja obaveza izgubljeno 1,5 posto BDP-a.
U sveobuhvatnoj analizi more je takvih podataka. Ukratko, od 2009., kada su Mađari preuzeli kompletnu kontrolu nad Inom, svi su pokazatelji krenuli nizbrdo. Što nikako ne može biti ni slučajnost ni rezultat tek svjetske krize. Jer istodobno, MOL-ovi su pokazatelji rasli. Dok je Inina proizvodnja u tri godine pala za dva posto, MOL je rastao za 10 posto. Inine su rezerve zaronile za 10 posto, MOL-ove skočile za 8 posto. Inine kapitalne investicije u istraživanje i razvoj smanjene su za 23 posto, a MOL-ove su narasle za 33 posto.
Kako objasniti tako drastične razlike? Izvori u Vladi ne žele još javno ulaziti u analiziranje podataka koji su im tek pristigli na stol.
Izdvajanje Ine
Ali stručnjaci su već upozoravali da je ključni problem u tome što interesi MOL Grupe nisu isti kao i interesi hrvatske države. Ono što hrvatskoj državi treba da ispuni ciljeve povećanja energetske sigurnosti nije ono što treba MOL-u da bi povećavao vrijednost svoje kompanije, rekao nam je jedan od sugovornika. Interesi su zapravo suprotstavljeni, a to se najbolje vidi iz činjenice da Hrvatska danas uvozi gotovo jednu trećinu benzina i dizela zbog nemoderniziranih rafinerija. Ali nije šteta za MOL jer taj nedostatak oni pune djelomično iz svojih rafinerija u Mađarskoj, što je potpuno suprotno osnovnoj ideji Ine kao samostalne kompanije s MOL-om kao starteškim partnerom i puno više sliči na Inu kao kompaniju na putu da postane podružnica MOL-a.
Na osnovu analize američki i hrvatski Vladini konzultanti predlažu promjenu upravljačkog modela: izdvajanje Ine iz sustava MOL-a te podjelu upravljačkih odgovornosti sukladno vlasničkim udjelima, čime bi Hrvatska morala steći veći utjecaj na poslovanje kompanije.
Predlažu također obvezivanje MOL-a da će radi naknade štete u Inu u idućih pet godina investirati 3,5 milijarde dolara. Prema ekspertizi se sada mora odrediti hrvatska Vlada, ali, vjerojatno, i mađarska strana. Kako će MOL odgovoriti na iznesene nalaze?
Pozicija Hrvatske
Vlada još nije odlučila o pregovorima
Za poziciju Hrvatske važna je i presuda Ivi Sanaderu. Prvostupanjskom presudom utvrđena je korupcijska priroda aranžmana koji su rezultirali sadašnjim modelom upravljanja Inom, odnosno dominacijom MOL-a i potpunom marginalizacijom hrvatske strane. Čini se da u Vladi još nisu odlučili o svojim pozicijama u pregovorima. Do javnosti su stizale i neke posve zbunjujuće poruke. Na prošlotjednom sastanku mađarska se strana pozvala na Mladena Pejnovića koji je u jednoj izjavi iskazao razumijevanje za mogućnost da Ina ostane u sustavu MOL-a, dakle da se ne inzistira na njenoj samostalnosti. Milanović je također govorio o tome da nije važno tko upravlja Inom jer je „Ina hrvatska, bez obzira u čijem je vlasništvu danas i gdje će biti sutra'.
Pozicija Mađarske
Trenutačni model ne žele mijenjati
Ekspertiza s kojom je ministar Vrdoljak došao na prošlog tjedna obnovljene pregovore uzbunila je mađarsku stranu. Jer se njihova pregovaračka taktika pokazala promašenom. MOL je, naime, eskivirao obavezu dostavljanja podataka potrebnih hrvatskim konzultatima. Očekivao je da će im na taj način onemogućiti rad. Ali plan nije uspio. Mađari su inzistirali na zadržavanju postojećeg stanja. Odbijali su razgovarati o bilo kakvoj mogućnosti promjene postojećeg modela upravljanja. Predsjednik Uprave MOL-a Hernadi pozvao je, tvrde nam insajderi, čelne ljude iz Zagreba da hitno dođu u Budimpeštu kako bi se dogovorili o novoj situaciji. Analiza upravljanja Inom, nabijena podacima, jako ih je uznemirila, a pred vratima je i presuda Sanaderu.
Misteriozni gubitak 1,4 milijarde kn
MOL bi mogao imati problema s još nekim pravosudnim repovima svoga upravljanja Inom. Državno je odvjetništvo, saznajemo, izuzelo dokumente koji se odnose i na poslovanje Ine u 2008. godini, kada je kompanija ostvarila gubitak od 1,4 milijardi kuna. Unatoč tome što je u prvih devet mjeseci poslovala s dobiti od oko 750 milijuna. Gubitak je, tvrdilo se, nastao zbog ogromnih oscilacija u nabavnoj cijeni nafte. DORH je, tvrde insajderi, sada angažirao jednu veliku međunarodnu forenzičku agenciju, specijaliziranu za istragu takvih stvari, koja bi trebala utvrditi stoje li iza misterioznih gubitaka nečasni, koruptivni poslovi, kako to sumnjaju upućeni.
KOMENTAR VIKTORA VRESNIKA: Kolosalni poslovni neuspjeh hrvatske politike
Lošim ugovorom hrvatske države s MOL-om Ina je, a posljedično i Hrvatska, izgubila do danas više od šest milijardi dolara, zaključili su analitičari A. T. Kearneyja. Paradoksalno, to se nije dogodilo zbog lošeg vođenja kompanije, nego upravo zbog podizanja kvalitete upravljanja, ali na korist vlasnika koji je u ruke dobio ključne upravljačke alate.
Za one koji su zaboravili, prvi komad Ine prodan je MOL-u u vrijeme Vlade Ivice Račana, u doba kada je ministar gospodarstva bio Ljubo Jurčić koji je i potpisao prvi ugovor sa Zsoltom Hernadijem.
Tada je MOL dobio 25 posto plus jednu dionicu udjela u Ini, ali i neuobičajeno ugovorno pravo da kao debelo manjinski dioničar upravlja financijama kompanije.
Obećano mu je i pravo prvokupa u prvom sljedećem krugu privatizacije. Račanu, kojega ekonomija nikada nije previše zanimala, prilika da unovči dio u to vrijeme loše vođene državne megakompanije tada se činila dobrom.
Sljedeći krug privatizacije dogodio se u vrijeme Ive Sanadera kada je Ina izašla na burze, ali i kada je MOL, slijedeći prava iz prvog ugovora, proširio svoj udio na 47 posto kompanije. U nikad do kraja razjašnjenom procesu pregovora, kao i u međudioničarskom ugovoru između Sanaderove Vlade i MOL-a, mađarskoj su kompaniji, iako i dalje dioničaru s manje od polovice vlasništva, povjerena sva ključna mjesta u tvrtki.
Ina je, iako još ne formalno, postala dio “velikog MOL-a” koji otad i upravlja kompanijom putem svojih namjesnika u Zagrebu.
Nimalo nelogično, MOL kao najveći pojedinačni vlasnik Ine s 49 posto dionica u vlasništvu (hrvatska država ima 44,8 posto, ostalo je u rukama malih dioničara i fondova), ali i kao najveća kompanija u Mađarskoj, Inom upravlja vodeći se za svojim korporacijskim, a ne hrvatskim državnim interesom.
U takvom načinu upravljanja Inom MOL uživa i značajnu podršku mađarske države koja u kompaniji ima nešto manje od četvrtine vlasničkog paketa.
Zaboravimo li sad na legende iz prošlosti, među kojima je i priča o sjednici Nadzornog odbora Ine na kojoj se raspravljalo o mogućoj kupnji MOL-a (da, velika Ina je trebala kupiti tada znatno manji MOL), ostaje nam realna priča o kolosalnom poslovnom neuspjehu hrvatske politike.