Nikad povoljnije vrijeme za desetljećima očekivane reforme u zdravstvu. Naime, ni jedan ministar zdravstva u Hrvatskoj nije bio u situaciji da na početku mandata odmah može krenuti s tim ‘vrućim krumpirom’ kao danas Vili Beroš. Istina, suočen je s velikim izazovom odnosno koronakrizom, ali to ne bi trebao biti razlog za ‘nečinjenje’ na onom zbog čega sustav godinama ne može biti učinkovitiji i kvalitetniji, a to su dubinske promjene bolničkog sustava i primarne zdravstvene zaštite.
Ministar Beroš prvi je ministar koji je ostao na tom položaju u dvije vlade u kontinuitetu, što znači da mu ne treba ‘sto dana’ da se upozna sa situacijom i da ‘gubi’ vrijeme. To tim prije što je bio i pomoćnik ministra na početku mandat prošle Vlade. Riječju, idealna situacija da u prvoj godini mandata pokrene nužne reforme da bi sustav konačno dobio ono što treba, odnosno da bi iz njega ‘nestalo’ ono što ne treba. Dakako, bit će mu potreban i dobar tim u kojem, nadamo se, neće biti uobičajeni ‘sufleri’ iz privatnog sektora kojima je jedini cilj da javni sustav bude ‘što gori’ da bi oni živjeli ‘što bolje’. Bez promjena neće biti primjerice smanjenje liste čekanja, veće plaće za veću kvalitetu, veće dostupnosti i kvalitete zdravstvene zaštite.
Planovi gradnje
Ovih dana ministar je obilazeći poplavom oštećenu Dječju bolnicu u Klaićevoj istaknuo nužnost gradnje nove bolnice, a pritom se osvrnuo i na činjenicu da je dio bolničkih kapaciteta u Zagrebu oštećen potresom ‘pa bi i to trebalo riješiti’. Imunološki zavod ‘nam treba’, a u budućnosti ‘i Sveučilišna bolnica u Blatu ili na nekoj drugoj lokaciji’. Međutim, prije bilo kakvih planova gradnje bilo koje i bilo kakvih bolnica u Hrvatskoj javnost konačno mora dobiti na uvid što već imamo, što je od toga višak i što onda ostaje za gradnju i obnovu. Nigdje se primjerice ne spominje Dječja bolnica na Srebrnjaku, njezin europski projekt koji također predviđa ‘nove kvadrate’ i kako se to uklapa u projekt nove dječje bolnice.
Jasno je da sve od 31 akutne bolnice u Hrvatskoj nisu potrebne ili barem ne na način kako danas funkcioniraju. Dok na istoku države imamo bolnice na ‘svakom ćošku’, na jugu je situacija takva da se putuje do prve bolnice sat i duže. Postoje odjeli u nekim bolnicama u kojima se primjerice radi pet operacija karcinoma debelog crijeva godišnje, ali kako nema praćenja ishoda liječenja nema ni propitivanja što se na toj kirurgiji radi u ostatku godine i kakva je kvaliteta tog liječenja. Jasno je da to znači da će trebati pod hitno pospajati, ali ne samo papirnato, dio bolnica, ukinuti neke odjele i ‘preseliti’ tamo gdje ima i pacijenata i zdravstvenog osoblja. Za početak trebalo bi se krenuti od grada Zagreba u kojem je potres učinio dodatni ‘nered’, a u kojem nedvojbeno ima viška bolničkog prostora ali se to nitko ne usudi javno reći. Što i kako treba spojiti, tko od osoblja gdje treba raditi, koji će to biti centri izvrsnosti, pitanja su na koje prije bilo koje cigle u rukama ministra Beroša javnost treba dobiti odgovore. Kako?
Zapravo vrlo jednostavno, a to znači da je nužno napraviti kriterije temeljem kojih bi se odlučivalo kamo koja bolnica pripada, odnosno što koja vrsta bolnice treba imati, od kadrova do uređaja, a onda i od ‘zidova’.
Temelj za bilo koji potez u organizaciji zdravstvenog sustava konačno treba biti tzv. akreditacija bolnica koja nikad na žalost nije učinjena u Hrvatskoj, premda ‘na papiru’ godinama imamo Agenciju za kvalitetu i akreditaciju. Kad bi hrvatske bolnice bile akreditirane onda bi se točno znalo koliko bolnica stvarno trebamo, za što je određena bolnica stručno sposobna, pratili bi se ishodi liječenja, postojao bi sustav praćenja rizika i komunikacijskih sposobnosti zaposlenih, uređaji potrebni za tu razinu zdravstvene skrbi, kontinuirana edukacija zaposlenih... Podrazumijeva to zadovoljavanje indikatora kvalitete i sigurnosti odnosno podatke o bolničkim infekcijama, komplikacijama kao i one o smrtnosti vezane uz pojedine dijagnoze. Svaki pacijent temeljem tih pokazatelja znao bi gdje se treba liječiti s određenom dijagnozom i što u kojoj bolnici može očekivati, a što se pak tiče sustava znalo bi se gdje i koliko treba platiti, odnosno bolnički limiti kakvi danas služe za plaćanje usluga ne bi bili održivi.
Zvjezdice za bolnice
Nakon akreditacija bolnica, odnosno kad one dobiju svoje ‘zvjezdice’, trebat će krenuti s ‘proglašavanjem’ centara izvrsnosti. Naime, nerijetko se može čuti kako u Hrvatskoj ‘treba formirati centre izvrsnosti’, što je dakako potpuno izlišno jer oni bi već bili poznati da su bolnice akreditirane i da se mjere svi potrebni parametri koji bi jasno pokazali gdje su ishodi liječenja i za najkompliciranije dijagnoze pojedinih bolesti najbolje. Tek nakon toga na red dolaze ‘zidovi’, kojih ako je suditi po Zagrebu ima previše.
Dežurstva
Naime, KB Dubrava koju je Hrvatska ‘naslijedila’ od bivše vojske, polovica je kapaciteta nikad izgrađene bolnice u Blatu. No, u toj bolnici raspoloživi kapaciteti nisu najbolje iskorišteni. Drugim riječima, reformom zagrebačkog zdravstva mora se dobiti odgovor hoće li se ta bolnica pripojiti nekoj od postojećih i biti prostorno i kadrovski bolje iskorištena. Odgovor traži i pitanje treba li u Zagrebu na stotinjak metara zračne linije dva rodilišta (Petrove i KB Merkur) ili trebaju li svaki dan dežurati sve bolnice. Hitni ‘zahvat’ traži i KBC Sestre milosrdnice jer je potpuno nevjerojatno da ista bolnica ima dvije traumatologije. Sve u svemu puno hitnog posla za novog/starog ministra koji ne traže puno kuna već prije svega političku odluku.