Bila je topla jesen 2006. godine. Između Ive Sanadera i parlamentarnih izbora za još jedan mandat HDZ-u stajala je godina dana. Misao o recesiji nije bila ni u peti. U centru Zagreba, u Gajevoj ulici, državni su se službenici užurbano useljavali u urede e-Hrvatske.
S geliranom jež frizurom Vedran Antoljak, danas privatni poduzetnik, srcem je i dušom prilično energično otklanjajući od sebe svaku političku boju, govorio o Hitrorezu. Postupku regulatorne giljotine koji je Vladi Ive Sanadera trebao izlistati nepotrebne propise, zakone, pravilnike, uredbe i druge akte, one koje treba ukinuti, između ostalog i zato što svojim postojanjem gospodarstvu i građanima proizvode nepotrebne troškove i državu čine skupom. Doduše, vojsci birokracije kreiraju posao.
Marketinški spektakularno predstavljana akcija u kojoj Sanader velikim škarama reže crvenu vrpcu kao simbol rezanja nepotrebnih propisa, završila je preporukom ukidanja njih 352. Tijekom pobrajanja izvorišta nepotrebnih nameta najavljivano je da bi država građanima i gospodarstvu mogla uštedjeti između 2 i pet milijardi kuna na razini godine.
Nije se dogodilo. Plan je ublažavan, smanjivan i na kraju se, prema izvješću Svjetske banke iz 2009., kada je Sanader već otišao, sveo na 381 milijun kuna ušteda, pri čemu su analitičari Svjetske banke napomenuli - da su provedene barem one preporuke koje Vlada jest prihvatila, uštedjelo bi se još 240 milijuna kuna.
Hitrorez je propadao uglavnom na spoznaji da jedan veliki broj državnih službenika ne bi više imao odakle primati plaću jer bi njihovo radno mjesto nestalo kad bi se odrezalo sve što je nepotrebno.
Simbol koji je ostao iza Hitroreza, umjesto da je zahvaljujući njemu otišao, jest knjižica vozila, dokument koji se izdavao i pečatio, iako sve njezine funkcije može obavljati prometna dozvola. Država je ostala skupa.
Državni aparat
Osam godina kasnije Zoran Milanović poduzetnicima je na Danu poduzetnika udruge poslodavaca poručio kako je Hrvatskoj, ovaj put u recesiji potreban rast i razvoj radi održavanja skupe države.
- Ostati će skupa jer nismo nastali prije dva tjedna - rekao je Milanović, a obrazloženje riječi došlo je brzo, zvučeći vrlo prirodno za lidera socijaldemokratske opcije. - Mislio je na skupoću socijalne države - kratko mi je rečeno - mirovinski sustav, zdravstvo i školstvo, socijalna davanja - to je ono što je skupo. To je ono što sve zajedno čini blizu 70 milijardi kuna ili više od polovice državnog proračuna.
No, to nije ono što Hrvatsku građanima i gospodarstvu, u usporedbi s članicama EU, čini skupom državom. Ono što je skupo jest u drugoj polovici i izvan njega samoga.
U financiranju samog državnog aparata, tromog, neučinkovitog sustava koji je u recesiji pokazao da zna i može kočiti pokušaje oporavka.
- Kada se kod nas javlja glasno protivljenje u ime obrane socijalne države, tada najčešće nije riječ o stvarnoj obrani socijalnih prava, mirovina i slično, nego je riječ o obrani visokih operativnih troškova i neučinkovitosti opće države - odgovara na pitanje što Hrvatsku čini skupom ekonomski analitičar Velimir Šonje, između ostalog autor HUP-ova dokumenta u kojem su u sječnju ove godine sabrali ključne probleme gospodarstva, a da kao predstavnici onih koje će građani olako percipirati kao kapitaliste pa time pogrešnom logikom i negativce, ni jednom riječju kao problem nisu naveli skupoću socijalne države.
Štoviše Šonje pojašnjava: - Hrvatska ne odudara od očekivanih EU vrijednosti kad je riječ o različitim vrstama socijalnih izdataka. U tome je Hrvatska čak i ispod prosjeka EU, što je i očekivano s obzirom na stupanj razvoja koji je ispod toga prosjeka. Međutim, izdaci kao postotak BDP-a razmjerno su vrlo visoki u subvencijama, naknadama za zaposlene i materijalnim troškovima opće države.
Cijena zdravstva
Na subvencije tako, prema Eurostatu, izdvajamo 2,2 posto BDP-a, odmah smo iza daleko bogatije Austrije, Belgije i Danske. - S obzirom na njihovo bogatstvo, možemo pretpostaviti da su te subvencije kod njih vjerojatno učinkovitije nego kod nas - kaže Šonje. Činjenica da ministarstva gospodarstva, poljoprivrede, rada i poduzetništva ni danas ne prikupljaju revno povratne informacije o učinku subvencija koje su dali, potvrđuje Šonjinu pretpostavku.
Prema naknadama za zaposlene u općoj državi, što ne uključuje javne sektore obrazovanja i zdravstva, već troškovima za plaće administracije u državi, državnim akgencijama te gradovima i općinama Hrvatska je daleko iznad prosjeka Unije, bliža skandinavskim zemljama, nimalo slična Grčkoj i Sloveniji, daleko iznad s Hrvatskom usporedivih zemalja ili razvijenijih srednjoeuropskih zemalja. Na te troškove izdvaja visokih 12,1 posto BDP-a, prema Eurostatu. Materijalni izdaci državne i lokalne birokracije koštaju 7,4 posto BDP-a. - To je daleko iznad prosjeka EU, sličnih zemalja ili čak mnogo razvijenijih zemalja poput Austrije ili Njemačke koje su u ovoj komponenti izuzetno štedljive - kaže Šonje, zaključujući da najveće uštede u skupoj državi treba tražiti u materijalnim troškovima, naknadama za njihove zaposlenike.
Što je u državi doista skupo, možda najbolje ilustrira usporedba zdravstva i lokalne samouprave. Kompanije će za svoje zaposlene u idućoj godini uplatiti oko 17 milijardi kuna doprinosa za zdravstvo. S jednako toliko novca 16,7 milijardi kuna, prema zbirnim podacima za sve gradove i općine za 2012. godinu, zaposlenici uplate lokalnim budžetima kroz porez (11,9 milijardi kuna), upravne i administrativne pristojbe (3,6 milijadi kuna) i kroz pomoć državnog proračuna (1,24 milijarde)
Trošak gradova
Budući da u recesiji treba štedjeti na troškovima koji su kumulativno veliki smanjenjem dorpinosa za zdravstvo sa 15 na 13 posto, gospodarstvo je privremeno rasterećeno za nešto više od 2 milijarde kuna, pa u travnju ove godine opet opterećeno jer se pokazalo da zdrastvneni sustav ne može funkcionirati s manje. Istodobno, rasterećenje gospodarstva i građana nije provedeno kroz teritorijalni preustroj s ciljem uštede, moguće istog iznosa novca. Uštede na tom polju zadirale bi, kao i one na polju same državne administracije, u samo tkivo održavanja moći političkih struktura, bez obzira na njihov deklarativni politički predznak. Naime, pružanje jednake razine usluge u zdravstvu zasnovano je na rušenju cijene usluge u bolnicama, a time dovođenjem u pitanje plaća zaposlenih u tom sektoru. O rušenju cijene usluga lokalne države, koja bi kako bi se postigle uštede, otvorila i pitanje cijene rada u tom sektoru, kao i materijalnih troškova, nije ozbiljno otvoreno. I dalje ostaje trošak 548 što gradova, što općina i njihovo djelomično sufinanciranje iz proračuna.
Sanaderov Hitrorez u drugačijem je obliku i bez pompoznog naziva i stranih konzultanata pokrenula i Milanovićeva Vlada, ustvrdivši kako građani i gospodarstvo plaćaju 570 parafiskalnih nameta, financirajući uglavnom državne instucije sa 6,3 milijarde kuna.
Potom su registar sveli na 259 nameta, tehničkom varkom izbacujući s popisa ono što se ne smatra neporeznim davanjem i najavili rezanje s ukupnom uštedom od 650 milijuna kuna, koja se do danas svela na još jedno smanjenje općekorisnog doprinosa za šume, pa će Ivan Pavelić, direktor Hrvatskih šuma, reći da su se u četiri godine oni odrekli 260 milijuna kuna. Članarinu je uz to smanjila i Hrvatska gospodarska komora. Sada iz HGK šalju signale da na tržište rada uskoro šalju stotinu od oko 600 zaposlenih.
Dvostruko od prosjeka
Smanjene su i neke naknade za Hrvatske vode, ali građanima je posljedično poskupjela voda. I u analizi HUP-a ističu da ni danas Hrvatska nema pouzdane mjere kvazi fiskalnog tereta. Stvarne potrebe za novcem, što iz proračuna što kroz drugačija davanja oko 200 državnih institucija, agencija i javnih ustanova, zapravo nisu stavljena na stol za mogući otpis.
- Kvazi fiskalni sektor javnih poduzeća zapošljava oko 12 posto od ukupnog broja zaposlenih, što je dvostruko više od prosjeka EU. Udio zaposlenih u javnom sektoru značajno se povećao od početka krize, jer se broj zaposlenih u javnom sektoru u apsolutnim iznosima povećao, dok je ukupna zaposlenost pala - stoji u dokumentu HUP-a iz siječnja ove godine, kojim se objašnjava da je Hrvatska skupa zemlja između ostaloga zato što u stvaranju hrvatskog BDP-a značajno sudjeluje državni sektor koji svoje proizvode prodaje na reguliranom tržištu po višim cjenama nego što bi mogao u uvjetima konkurencije.
Nepotrebne usluge
Država je, pak, odlučila telekom industriji uzeti kroz novi namet oko 140 milijuna kuna godišnje radi stabiliziranja proračuna, a oni su odlučili taj teret prebaciti na građane.
Parafiskalni nameti ostali su podjednako visoki, a 82.125 zaposlenika u tijelima državne uprave jednako su neučinkoviti i nakon dvije i pol godine mandata velik broj njih još uvijek je zaštićen Zakonom o državnim službenicima, čije se ukidanje ponovno najavljuje ususret novim izborima.
- Država je uvjetno rečeno skupa, ne toliko zbog udjela njezinog troška u BDP-u, nego zato što, očito, prema nizu indikatora, ne ispunjava ciljeve koje bi trebala ispunjavati. Postala je mjesto uhljebljivanja, oni koji odskaču u pravilu su penalizirani i stigmatizirani, vrlo često se moć koju imaju državne institucije koristi kao prepreka, a ne servis koji pomaže poslovanju. Državni aparat u cjelini ne ispunjava svoju formalnopravnu svrhu - komentira skupoću Hrvatske Josip Tica, profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, objašnjavajući da je hrvatska skupoća zapravo sadržana u lošoj kvaliteti usluge za novac kojim je građani plaćaju s jedne strane i plaćanjem usluga koje nikome zapravo ne trebaju, s druge strane.
Osobna potrošnja
Stabilizacija državnog proračuna skupe države, kakvom ju je opisao Milanović, prema do sada komuniciranim stavovima ministra financija Borisa Lalovca počiva na tri ključne reforme. Držanju pod kontrolom plaća kroz Centralni obračun plaća (COP) koji je u testnoj verziji pokazao da masa plaća u obrazovnom sektoru svake godine premaši plan za milijardu kuna zbog dodataka, izdvajanju HZZO-a iz riznice koji prema do sada, ali nikad javno, prezentiranom planu ostavlja upitnu proračunsku rupu od milijardu do dvije milijarde kuna, i outsourcingu čistačica iz obrazovnog sustava koji ne jamči nikakve uštede, dapače moguće je da prerasta u drugačiji plan - zadržavanja svih tih zaposlenika u zasebnim kompanijama u državnom vlasništvu.
Nevoljkost za reformu koja bi podrazumijevala uštete u birokratskom aparatu, što države, što lokalne samouprave, obrazlaže se negativnim utjecajem takvog poteza na potrošnju, jer birokrati troše budući da imaju plaću, a 60 posto BDP-a je osobna potrošnja. Profesor Tica, pak, kaže: - Nama se dogodilo da 4,2 milijuna potrošača Vlada stalno drži na ledu, nitko ne zna svoj dohodak dalje od tri mjeseca u budućnost. I kako onda da bilo tko kupi bilošto na kredit. Stalne poruke da će se u hodu odlučiti kome će se rezati i koliko, razara ekonomiju i osobnu potrošnju. Za reformu su, obrazlaže se, potrebna najmanje dva mandata. Reforme državnog aparata od Hitroreza iz 2006. do danas, doduše bez kontinuiteta zbog političkog suparništva, protežu se kao pokušaj kroz više od dva mandata, ali ni u jednom trenutku nisu ozbiljno zahvatile ono što Hrvatsku doista čini skupom zemljom, što navodi na zaključak da ni tri madata nisu dovoljna ako posljedice takve reforme znače dokidanje moći političarima da upravaljaju potrošnjom što veće količine novca.