UBACIVANJE ŽIVOTINJA?

PASTIR IZ RAVNIH KOTARA O PROBLEMIMA SA ZAŠTIĆENOM VRSTOM 'Dva vuka su joj prišla, svaki s jedne strane. Jedva sam ih otjerao!'

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 04.02.2020. u 16:03

Wolf mit drohender Gebaerde, Image: 382907106, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: www.allover.cc/MEV / allOver Photo / Profimedia
www.allover.cc/MEV / allOver Photo / Profimedia

Pastiri i zaštićene velike zvijeri u brdskim područjima Hrvatske teško pronalaze put do suživota. Znanstvenici nastoje pomoći, ali protiv vukova se i dalje često koriste mamci s otrovom. A kruže i neke čudne priče...

„Vodio sam koze tako jedared, i okrenuo se za jednom koja je malo sporija. Kadli vuka dva joj prilaze, svaki s jedne strane! Na metar su bili došli. Uzgalamio sam se, a oni me samo gledaju, pa se kolebaju, onako, više kao lijeno. I jedva sam ih otjerao! Kaže mi poslije tu jedan da nisu bili gladni. Jer da jesu, nema šanse da bi odustali zbog moje vike", uzbuđeno je za Deutsche Welle ispričao Sretko, pastir iz okolice Benkovca. Točnije, stado od četrdesetak koza je njemu nešto poput dodatne zanimacije, za popunu kućnog budžeta uz stalni posao.

Sretko nam je ispričao svoje iskustvo s vukovima, ali ono dijele brojni preostali vlasnici ovaca i koza u Hrvatskoj. Zamolio je da mu ne objavljujemo prezime, jer mu je pomalo i neugodno. Posljednjih dana i tjedana opet se naveliko piše o tome problemu, zbog ilegalnog trovanja divljih predatora.

Puno je kuća ostalo prazno

„Ja nisam za tu metodu, ali razumijem ljude koji su očajni. Tu kod Zadra ima seljaka kojima je stradalo i desetak ovaca u jednoj godini! Vuci znaju pobiti čitavo stado, a odnesu samo koliko mogu, naravno. S njima nema opuštanja. Stalno ih noću čujemo kako zavijaju, zimi i ljeti. Smatra se da im je tu negdje leglo, kod nas je rijetko naseljeno, a svud je krš sa gustišem u koji čovjek ne može ni zaći. Između ovih naših brda, tu oni caruju", ocjenjuje Sretko nabrajajući okolne visove: Stražbenica, Zmijevača, Crnogorka…

privatni album / Deutsche Welle
 

Naš sugovornik iz Ravnih kotara opisuje vukove koje su vidjeli on ili njegovi sumještani kao pomalo neočekivano velike i crne. „Takva sorta, valjda“, kaže, „ali kod nas ih u Dalmaciji prije rata nije ni bilo. Poslije, kad se smirilo, malo je ljudi ostalo. Neki su se vratili, a puno kuća ostalo prazno. I onda se pojavio vuk. Ali nije se pojavio sam… Mi to ne vjerujemo. Nitko ovdje to ne vjeruje. Znali smo čuti noću i helikoptere, odmah tu kod Vranskog jezera.“

Time smo se dotaknuli jedne druge priče, mimo uobičajenih problema s trovanjem vuka i lisice i čaglja. Narod već godinama vjeruje da vuka, koji je već četvrt stoljeća zaštićena vrsta u RH, netko krišom ubacuje na određena područja.

Vjerovanje o ubacivanju vukova

Razlog za takvo ubacivanje bio bi cilj nepoznatoga nekog da značajno poveća populaciju dotične zvijeri. Ali u to se ne vjeruje samo u Ravnim kotarima, nego je posrijedi uobičajena tvrdnja sve od Konavala do Banije. Sporadično se takva pripovijest pojavljivala i u medijima, bez mnogo propitivanja. I nikad nije odgovoreno na pitanje zašto bi se to činilo. Ostalo je nezadovoljstvo pastira i lovaca zbog stroge državne zaštite vuka. I ostao je krivolov, nerijetko pomoću otrova kao što su karbofuran ili metomil, kojim krivolovci zatruju podmetnute crkotine stoke.

No time se izuzetno ugrožava i ljudsku sigurnost. Posrijedi su krajnje jaki, beziznimno smrtonosni toksini. Zbog njihove upotrebe stradavaju i druge životinje, mimo velikih zvijeri. Najčešće su to divlje svinje i strvinari. Primjerice, dvije od tri vrste supa upravo tako su istrijebljene u Hrvatskoj - ostao je samo bjeloglavi sup na Cresu.

Đuro Huber, stručnjak za velike zvijeri na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, ima bogato iskustvo s tom vrstom problematike. A nije lako stalno biti pozicioniran kao istraživač koji donosi sud s kakvim se najčešće neće složiti lovci i stočari, pa ni ekološki aktivisti s druge strane. Osobito kad je u pitanju apsolutno zaštićena vrsta velikog predatora. Znanstvenici naime istražuju stanje populacije i predlažu najadekvatniji tretman, kao što će biti i s novim Planom upravljanja vukom u RH, koji je sad u pripremi.

Neiskorištene mjere zaštite

„Kad smo počeli sa zaštitom vuka, 1995. godine, u čitavoj RH bilo ih je možda pedesetak jedinki. Ova zemlja mogla bi realno podnijeti njih oko 500, ali mi pristajemo i na određenu stabilnu populaciju od 200 jedinki, što znači da se uz premašivanje te brojke može propisati mjeru zahvata, tj. kvota za odstrel 'prekobrojnih'. No smatramo da ih i dalje nema toliko! Povrh svega, podataka nema dovoljno, pa se i na to žalimo. A stoku bi se trebalo zaštititi na razne druge poznate načine, ne isključivo predlagati izlov vuka“, rekao nam je Đuro Huber.

Drugi poznati načini, kao što smo doznali, jesu strujne ograde, tzv. električni pastiri, zatim i veći broj valjano dresiranih pasa prikladnih pasmina, pa i veći broj samih ljudi-pastira, te noćnih torova. Huber pritom napominje da bi se strujne ograde morale postavljati u skladu sa standardom: 180 centimetara visine, sa šest paralelnih žica pod propisanim naponom koji pouzdano plaši i odbija životinje, a ne ubija.

privatni album / Deutsche Welle
 

Dugo čekanje na odštetu

„U praksi je najčešće riječ o jednoj do tri žice koje služe tek zadržavanju stoke u željenom prostoru“, nastavlja on, „a vuk to lako preskoči. Poticajne mjere za opremanje pašnjaka i čuvanje stoke nisu još ni dovoljno poznate u javnosti, kamoli da bi bile iskorištene. No zato, dok se mi pokušavamo dogovoriti s lovcima o prihvatljivom tretmanu vuka, krivolov raste sve do trovanja."

Lovcima vuk predstavlja konkurenciju kod one divljači čiji rast populacije oni potiču sezonskom prihranom. Stočari se pak susreću i s jednom objektivnom velikom poteškoćom: čekanje na državnu odštetu za stoku koju su poklali vuci kreće se malo preko godinu dana, a donedavno se čekalo i po dvije godine.

Sve to čini prikladan ambijent za razvoj pomalo mitoloških naracija o tajnom ubacivanju vukova, nalik klasičnim teorijama zavjere. Pitali smo i Hubera što misli o tome. „Nonsens, dakako. To se priča pojavila doslovce svugdje gdje se vratila ili je narasla populacija vuka, od Francuske i Italije, preko Švicarske i Njemačke, do Danske, itd. Čak i u Americi. I uvijek se navode helikopteri i terenska vozila. Moj kolega Josip Kusak, stručnjak za vukove, već je izgubio volju i za demantiranje, kad se na terenu iznova suoči s tom pričom“, kaže Đuro Huber.

Izrazita sposobnost kretanja

Osim pitanja kome bi uopće i zašto odgovaralo i tko bi plaćao takvo ubacivanje, protuargument glasi da je vuk životinja izrazite sposobnosti kretanja. Znanstvenici su popratili niz označenih jedinki koje su prošle čitave države, s po tisuću kilometara putanje. Huber nam je spomenuo vuka koji je iz Njemačke prošao čitavu Poljsku i dospio u Bjelorusiju. A jedan je iz Hrvatske prošao kroz Sloveniju i završio u Italiji.

Danas se po Hrvatskoj oni šire zbog opće depopulacije i zapuštenosti ranije obrađivanog zemljišta, a granica s Bosnom i Hercegovinom je velikim dijelom i sama u prirodnom staništu vuka. Na području Dalmacije bilježi se i visoki postotak križanja sa psima, što je naročiti problem. Sve u svemu, ta impozantna životinja polagano u Hrvatskoj postaje dežurni krivac za mnogo toga. I to bez obzira na službenu zaštitu, ili baš njoj usprkos, piše Deutsche Welle.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo