Damjan Samardžić “Veliki Bojler”, Petar Kačić “Srednji Bojler”, Velimir Đerek “Sokol”, Ivan Poljak “Sokol” i Josip Tomašić “Osa”. Petorica zapovjednika obrane Sajmišta, petorica velikih ljudi, istinskih heroja ratne obrane Vukovara koji su u najtežim danima bili najveći.
Njima u spomen ovih dana Hrvatskom krstari dokumentarni film “Pet zapovjednika obrane vukovarskog Sajmišta”, koji je na inicijativu i u produkciji vukovarske udruge Humanitarno-kulturni braniteljski centar Vukovar, kojom predsjeda Nikola Tarle, i sam vukovarski branitelj, režirao Vladimir Andrić, a scenarij napisala Milka Vida.
Doprinos
- Uz dužno poštovanje svim braniteljima Vukovara i svim dijelovima grada koji su svaki dali enorman doprinos da se neprijatelju odupiremo duže nego što je itko mislio da ćemo moći, obrana Sajmišta ipak je bila ključna za obranu cijeloga grada i svi smo znali da će slom obrane nastupiti ako padne Sajmište, a na kraju je tako i bilo. Kad je pukla linija obrane na Sajmištu i kada je JNA došla na Milovo brdo, imali su Vukovar na dlanu.
Teške borbe
Ovdje je bilo najteže i najkrvavije. Ovdje su borbe bile prsa o prsa, borilo se praktički za svaku kuću. Ovdje je život izgubilo više od 300 branitelja, od kojih jako puno naše mladosti upravo sa Sajmišta, ali i brojni dečki iz svih krajeva Hrvatske. Na žalost, među njima su i naša četvorica zapovjednika obrane, pri čemu su Petar Kačić, Velimir Đerek i Ivan Poljak poginuli od borbenih djelovanja, Damjan Samardžić odveden je na Ovčaru i otada mu se gubi svaki trag, dok je Josip Tomašić jedini preživio rat, ali je od posljedica ranjavanja i boravka u logoru preminuo 2004. godine na kućnom pragu - kazao nam je Tarle, koji je odlučio ovu petoricu ljudi otrgnuti od zaborava i vratiti ih u kolektivnu svijest filmom koji govori o njihovu herojstvu.
Istiniti prikaz
- Odlučili smo snimiti dokumentarni film kako bismo probili tu svojevrsnu blokadu i istinitim prikazom dali dostojan tretman našim prijateljima i suborcima. Svaki dio grada ima svoje heroje, a oni su heroji Sajmišta i Vukovara. O tome kolika je njihova važnost, dovoljno govori činjenica da su Samardžić i Kačić s Tomislavom Merčepom bili dio najužeg kruga ljudi koji su osmislili obranu Vukovara prije nego što su došli Mile Dedaković i Branko Borković - priča je Tarle.
U filmu sjećanja na svoje najmilije evociraju članovi njihovih obitelji, ali i suborac Ivan Anđelić “Doktor”, pripadnik 4. vukovarske bojne ZNG-a od 15. 6. 1991., a od 15. 9. 1991. nakon ranjavanja Pere Perića zamjenik Ivice Arbanasa, koji je tada bio zapovjednik 1. bojne 204. vukovarske brigade.Arbanas je do zadnjeg dana obrane Vukovara bio i zapovjednik 4. bojne 3. brigade Aktivnog sastava ZNG-a, ali i zapovjednik obrane, ali i zapovjednik obrane Vukovara od 15. 8. do 2. 9., kada dolaze Mile Dedaković i Branko Borković. Anđelić, i sam jedna od legendi obrane Sajmišta i Vukovara, naglasio je važnost njihova djelovanja kazavši kako su JNA i srpski dragovoljci vjerovali da će posao u Vukovaru okončati za tri dana, no zahvaljujući i ovoj petorici ljudi obrana Vukovara potrajala je znatno duže. Ovo je priča o njima.
Petar Kačić 'Srednji bojler'
Bio je uzor svima na bojištu i zato su mu sina (16) ubili na Ovčari
Zanimljiva je priča kako je Petar Kačić dobio nadimak “Srednji Bojler”. Prvi zapovjednik obrane Sajmišta Damjan Samardžić i njegov zamjenik Zlatko Šutković sebi su, naime, šaleći se na račun veličine svojih trbuha, dali nadimke “Veliki Bojler” i “Mali Bojler”. Nakon što su njih dvojica premješteni u Opatovac, obranu Sajmišta preuzima Kačić te u čast svojih prethodnika sebi daje nadimak “Srednji Bojler”, a svom zamjeniku Miroslavu Sučiću “Bojlerčić”. Kačić je, kaže Ivan Anđelić, koji je sa svom petoricom zapovjednika obrane Sajmišta proveo praktički sve dane krvave obrane Vukovara, bio autoritet kojega su svi poštovali i vjerovali mu.
- Mladi ljudi išli su s njim spremni poginuti, a on je uvijek išao ispred njih. Boljeg čovjeka i zapovjednika Vukovar nije mogao iznjedriti. On je znao što može dobiti od svakog vojnika, a kakvo je srce imao, najbolje potvrđuje podatak da je 28. rujna ranjen, ali se odmah nakon što su mu u bolnici previli ranu i umotali ruku vratio na bojišnicu. Kada sam ga vidio, znao sam da je ta crta bojišta sada u sigurnim rukama - kazao je Anđelić, čije je riječi potvrdila i Petrova supruga Irena, žena koja je u Vukovaru izgubila i supruga i sina. Njihov 16-godišnji sin Igor, naime, najmlađa je žrtva zločina na Ovčari.
Fotografija obitelji Kačić iz vremena neposredno prije rata. Njegov sin Igor (sredina, drugi red) sa 16 je godina pogubljen na Ovčari te je najmlađa žrtva tog strašnog ratnog zločina
- Petar je ranjen 28. rujna, što sam saznala od dr. Vesne Bosanac. Srećom, nije to bilo nešto ozbiljno, ali mu je preporučeno mirovanje, no nije dugo izdržao. Prvo je tražio da mu donesu motorolu da može pratiti što se događa, a nakon prvih nekoliko informacija, ustao je, rekao: ‘Ne mogu ja to ovako pratiti!’ i otišao na liniju - ispričala je gospođa Irena. Na žalost, Petar Kačić pogiba u jakom artiljerijskom napadu na hrvatske položaje. Bilo je to 2. listopada, četiri dana nakon što je ranjen.
- Dečki su došli k meni i rekli da je teško ranjen u trbuh. Odvezli su ga u bolnicu, gdje ga je operirao dr. Juraj Njavro, koji je učinio sve, ali Petar, na žalost, nije izdržao. Bio je istinski heroj i domoljub koji je dao život za obranu svoga Sajmišta, svoje obitelji, djece... Za sve zasluge koje je imao i dao za Hrvatsku, na žalost, cijenu je platio i njegov sin - s tugom kaže Anđelić.
- Prošle su sve razmjene, a mog Igora nema. Kasnije sam doznala da je bio na popisu za razmjenu, no tada je intervenirao jedan naš bivši susjed Srbin i rekao da on ne može otići. Ostavili su ga tamo i ubili, a to g čovjeka smatram glavnim krivcem za smrt moga sina - kazala je Irena Kačić.
Velimir Đerek 'Sokol'
Došao je na Sajmište jer je 'tamo bilo najteže'
Sin Imotske krajine u Vukovaru se pojavio 27. rujna s dragovoljcima iz drugih krajeva Hrvatske. Došao iz Zagreba, gdje je već bio pripadnik ZNG-a. No, prvih nekoliko dana nije se nikome javio, nego je obilazio grad i snimao situaciju.
- Jedan dan dolazi pred mene neki mladić u novoj maskirnoj odori i govori mi kako već nekoliko dana snima situaciju u Vukovaru te da se odlučio pridružiti obrani Sajmišta, jer je uvidio da je ovdje najteže i najkrvavije. I još kaže da ga je u Vukovar osobno poslao ministar Šušak. Odveo sam ga zapovjedniku Arbanasu pa smo ga zajedno ispitivali i on nam u jednom trenutku ispod odore pokaže neku pancirku kakvu nikada prije nismo vidjeli. Ivica mu je tada rekao da je skine i objesi na ogradu, a onda je uzeo pušku M15 Colt 5,56 mm i propucao je. Nije mu bilo drago kada je shvatio da ga to ne bi sačuvalo. Još istu večer je uspostavio komunikaciju sa Šuškom i ostao s nama - prisjetio se Anđelić svog prvog susreta s Đerekom. Njegovom dolasku u Vukovar prethodila je pak prava obiteljska drama.
- Vele je od početka govorio da se Hrvatska brani u Vukovaru, a ne na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Ja sam ga nagovarala da ne ide u rat, ali on se već u svibnju 1991. priključio ZNG-u i bio je čvrst u svojoj odluci. Od mene je samo tražio da ništa ne govorim majci, jer je bio njezin mezimac. Ipak, nisam se nadala da će završiti u Vukovaru i kada mi je javio što kani učiniti, molila sam ga i kumila da ne ide. Govorila sam mu: ‘Vele, dođi ovdje, pa ako si već u ratu, budi tu s našim rođacima, prijateljima, susjedima u 4. brigadi. Ovdje poznaješ teren. Kud ćeš u Vukovar? Tamo je sve ravno, nemaš se gdje ni sakriti’, a on mi je odgovorio: ‘Pa, neću se ja kriti. Ja idem ratovati!’ - kroz suze priča Đerekova sestra Senka Jelavić. No, Đerek je bio čvrst u svom naumu, a vrlo brzo pokazao se kao pravi i hrabri ratnik, kojemu će nakon Kačićeve pogibije predati njegovu motorolu i zapovjedništvo, a on će si nadjenuti nadimak Sokol. Anđelić se sjeća i anegdote od 6. 10., kada im se putem megafona javio Veselin Šljivančanin pozivajući ih da se predaju te je prozvao osobno Anđelića imenom i prezimenom. Ovaj je uzeo motorolu i odgovorio mu: “Profesionalni vojniče, oficire, je*** ti mater četničku! Moje ime i prezime znaš, a ti se predstavljaš kao profesionalni vojnik, oficir. Što se ti ne predstaviš? Kad te ubijemo, podignut ćemo spomenik neznanom junaku. Pakuj tu čergu i u tri pi**e materine preko Dunava”, a Đerek koji je stajao kraj mene poviče: ‘To, lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa šest stotina Imoćana!’, a kraj mene on sam. Kojih 600 Imoćana. No, s druge strane nastupio je tajac, a Šljivančanin je umuknuo i više se nije javljao. Na žalost, 12. listopada jedna je granata pala točno pod Đerekove noge, dva gelera su ga pogodila u sljepoočnicu i on na mjestu pogiba - i danas plačući priča Anđelić. Đerek se sa sestrom zadnji put čuo na dan kada je i poginuo, a kada je sljedeći dan zazvonio telefon, kaže, znala je da je njen Vele poginuo.
Josip Tomašić 'Osa'
Zarobili ga dan prije pada i odveli u logor
Josip Tomašić rođeni je Vukovarac, koji je odrastao na Sajmištu, ali se nakon toga odselio u selo Lipovaču nedaleko od Vukovara. No, i prije početka ratnih djelovanja vratio se u svoj grad. Njegov sin Dalibor kaže da su iz Lipovače morali pobjeći zbog prijetnji lokalnih Srba, kojima se nije sviđalo što je Tomašić isticao svoju nacionalnu pripadnost pa su im počeli prijetiti. Odmah se početkom borbenih akcija uključio u obranu grada i svog rodnog Sajmišta gdje mu je živjela majka. Pogibijom Ivana Poljaka, Tomašić preuzima zapovijedanje obranom cijeloga Sajmišta. Bili su to već, kaže Ivan Anđelić, katastrofalni uvjeti u kojima se sve teže bilo oduprijeti neprijatelju koji je kontinuirano napadao položaje malobrojnih hrvatskih branitelja.
- Imali smo sve manje ljudi, oružja, streljiva, protuoklopnih sredstava... Iz dana u dan bili smo sve slabiji i kada smo shvatili da je kraj, dio dečki odlučio je krenuti u proboj 17. studenog. Među njima je bio i “Osa” - ispričao nam je Anđelić.
Tomašić je vodio jednu skupinu koja se kroz kukuruzna polja pokušavala dokopati Vinkovaca, no kod sela Marinci naišli su na skupinu neprijateljskih vojnika, uslijedio je žestok napad na njih u kojem Tomašića ranjavaju i zarobljavaju.
- Nakon što su ga zarobili, prebacili su ga na VMA u Beogradu, a nakon oporavka završio je u logoru. Nikada sebe nije smatrao herojem, nego one koji su ostali u Vukovaru i dali svoj život. Preživio je pakao logora, ali nikada o tome nije pričao. Preminuo je 2004. godine, Ratne rane došle su na naplatu i umro je na kućnom pragu - ispričao je Tomašićev sin Dalibor, koji svoga oca pamti kao autoritativnog i strogog, ali pravednog i velikog čovjeka koji je znao donositi razumne odluke i uvažavati mišljenja drugih.
Damjan Samardžić 'Veliki bojler'
Sačuvao Vukovar od 'blitzkrieg' pada
Damjan Samardžić i Petar Kačić bili su ključni ljudi na Sajmištu, između negoslavačke i petrovačke ceste. Odgovorno tvrdim da bi Vukovar pao dva mjeseca ranije da njih dvojica nisu radili to što su radili, da nisu na takav način koordinirali obranom. Radili su za cijeli grad, ne samo za Sajmište”, riječi su Ivana Anđelića, koji je sa svom petoricom zapovjednika obrane Sajmišta proveo praktički sve dane krvave obrane Vukovara. Samardžić je, prema Anđelićevim riječima, bio osoba od Merčepova najvećeg povjerenja i prvi zapovjednik MZ Sajmište, a u njegovoj kući bila je i radiostanica Lav 12. No, Merčep 15. 6. 1991. Samardžića i njegova zamjenika Zlatka Šutkovića premješta u ZNG Opatovac, ali je radiostanica ostala u njegovoj kući.
- Tada je Damjanova supruga Vida preuzela javljanja o kretanjima neprijateljske vojske u tom dijelu grada - rekao je Anđelić. Samardžić se pak iskazao i na novoj dužnosti gdje je bio važan čimbenik obrane grada koja se često svodila i na različite trikove, a pogotovo gerilske metode ratovanja. Samardžić se na kraju iskazao i kao častan vojni zapovjednik.
- Pred sam kraj dobio je zaduženje da s Dragom Križanom čuva zarobljene i ranjene neprijateljske vojnike. I tu je obavezu odradio časno pazeći da tim dečkima ne padne ni dlaka s glave. Na žalost, njih nije dočekala takva sudbina i za njihove kosti danas se ništa ne zna. Oni su i kao vojnici i kao ljudi svoju zadaću izvršili, sačuvali su živima svoje zarobljenike, a njih su ubili i zatukli - sa sjetom je ispričao Anđelić, dok Samardžićeva kći Katica Pavletić ni danas ne skriva suze.
- Bilo je raznih priča da je mučen, ali nitko nam do danas nije rekao da je ubijen. Zadnji put je viđen na Ovčari. Godinama smo se nadali da bi se odnekud mogao pojaviti, no sada smo i mi izgubili nadu da ćemo ga vidjeti. Sada samo želim doznati gdje su njegove kosti, da ga možemo dostojno ukopati. Najgore je što ja svakoga dana brinem o jednoj baki koja tvrdi da zna što se i gdje dogodilo mome ocu, a ne želi o tome pričati - istaknula je Katica, koja je udomiteljica i koja kao takva brine o toj starijoj gospođi.
- Ona, na žalost, ne želi reći ništa ni meni ni istražiteljima, jer se, kaže, boji za svoj život. Zamislite kako je meni.
Ivan Poljak 'Sokol'
Hrabri Sinjanin koji je znao ići samo naprijed
Iako teško pogođeni pogibijom svojih suboraca, a napose zapovjednika, prvo Kačića, a potom i Đereka, branitelji Sajmišta znali su da ne smiju pokleknuti duhom i da vrlo brzo moraju odabrati novog među njima koji će nastaviti tamo gdje su stali “Srednji Bojler” i “Sokol”. Izbor je pao na sinjskog junaka Ivana Poljaka.
- Mi smo morali dobiti psihološki rat i ja sam se sjetio da u postrojbi imamo i Sinjanina Ivana Poljaka, koji se svakodnevno dokazivao kao pouzdan vojnik. Predložio sam Arbanasu da Poljaku predamo Đerekovu motorolu, ovaj se složio i ja sam došao do njega i kazao mu: “Od sada si ti Sokol!” Poljak je preuzeo najtežu bojišnicu, s koje se nikada nije povlačio, nego je samo išao naprijed. Preuzeo je cijelu liniju obrane Sajmišta i držao je sve do pogibije 6. studenoga. Geler ga je pogodio u srce. Takvi se ljudi ne ponavljaju - istaknuo je Anđelić.
Poljak je također u Vukovar došao s dragovoljcima iz Zagreba 27. 9., a Ivan Anđelić ga je s još njih 20-ak primio u Aktivni sastav ZNG-a.
- Ivan je odabrao najtežu bojišnicu u Hrvatskoj. Nakon što je imenovan zapovjednikom, vodio je akciju u kojoj je ranjen u nogu, zadobio je prostrijelnu ranu potkoljenice. Sa štakama je odlazio na previjanja i vraćao se na Sajmište rukovoditi obranom. Razmišljao je da mu je bolje otići u smrt u borbi nego dočekati četnike u bolnici. On je dobro zapamtio Šljivančaninove riječi kada nas je zvao na predaju i kada je rekao da će oni koji to odbiju platiti glavom i znao je da bi bio među tima na koje je Šljivančanin mislio - kazao je Ivan Anđelić.