U Hrvatskoj bi, da je po pravici, najveći dohodak trebali imati tapetari. Jer, tapete koje su jedno duže vrijeme isparile s naših zidova vraćaju se urnebesnom brzinom u modu. Ovog puta nije riječ o osobnim interijerima, nego saborskim. Tamo je svako malo netko na tapeti. I svako malo pokušavaju skinuti nekog s funkcije, poput loše izabranog uzorka tapete. U političkom miljeu kad se nekog žele riješiti, postupaju slično kao i s tapetama. Njih odljepljujemo sa zidova koristeći toplu vodu, a političara s dodijeljene mu foteljice odljepljujemo vatrenom verbalnom vodom. Ovih dana ponovno je bio na tapetarskom špahtlu ministar prof.dr.sc. Milan Kujundžić.
Bivši ravnatelj KB Dubrava danas ispašta u vlastitoj zemlji od saborskih kolega jer je pokazao ambicioznost da s dobrog radnog smještaja ode na bolje. Je li onaj koji ga je smjestio na ministarsko mjesto krivo ocijenio ministrovu sposobnost ili se sve svodilo na stranačku podobnost i podudarnu obostranu osobnost? No, što je sve bilo presudno da prof. Milan Kujundžić predsjedava zdravstvenim (ne) sustavom nije narodska briga, ali kad čovjek iz naroda prođe pasiju na putu do poboljšanja ili ozdravljenja i na tom putu 'umre' od straha i često puta nepotrebne boli, tada je ministar itekako i naša briga. Ali, badava nama briga, kada nemamo ovlasti. Ali zato imamo svoje zastupnike u Saboru koji se iz petnih žila trude koristiti svoje ovlasti zdušno tražeći izglasavanje opoziva ministra zbog upitnog obnašanja ministarske dužnosti. U Saboru je generalno gledajući ili netko upitan ili nešto upitno. Kraj toliko upitnika na koga se narod može doista osloniti? Na ministra Kujundžića svakako. Do kada? Do neke sljedeće neprilike.
Hoće li naš pošteđeni ministar i dalje nespretno ili možda izuzetno spretno nastaviti manipulirati građanskim novcem, pod krinkom dobrobiti zdravlja, brze i kvalitetne zdravstvene usluge te obećavati irealna brda i doline, ali ne samo bolesnom puku, nego i zdravstvenom osoblju? Zašto da ne. Dok će naš ministar Baltazar nervozno šetati smišljajući izume financiranja zdravstva, liječničko osoblje koje će sve više ostajati bez instrumenata za rad, bit će prisiljeno djelovati vizionarski. Kad struka počne degradirati struku, čemu smo nedavno svjedočili u sabornici, dolazi do raskola, pa je vrlo moguće da vremenom rezultira u abnormalnim pomacima između kralježaka u čitavom zdravstvu. Iako je medicina egzaktna znanost, hoće li pod ovakvim uvjetima i takva ostati ili će biti primorana mijenjati okvire i postati alternativna??? Zar liječnici više neće biti liječnici, bez obzira na dugogodišnji studij, specijalizacije… zbog loših financijskih ideja ministra, nego će postati bioenergetičari? Zar će se KBC-i pretvoriti iz uglednih institucija u alternativne centre?
Dogodi li se tako nešto (a sigurno još neće), zbog još uvijek prisutne skeptičnosti u alternativno i još uvijek većeg povjerenja u egzaktno. Može li ljudsko biće izjednačiti povjerenje u visak ili ultrazvuk, MR… pri dijagnosticiranju bolesti, izjednačiti liječenje polaganjem ruku na oboljelo mjesto s propisanim lijekom, izjednačiti povjerenje o prognozi daljnjeg razvoja bolesti 'čitanjem' iz taloga kave ili razbacanog graha po stolu s urednim odlaskom na kontrolne preglede i medicinske nalaze te daljnje liječničke prijedloge i upute? A priori ne može. Iako ni medicina za sve ne zna uzrok i nema dokaza, ona ipak napreduje i u njezine istraživačke svrhe u svijetu se izdvajaju ogromne količine novca.
To što mi ljudi želimo kad postanemo pacijenti skratiti listu čekanja, ležati u udobnijem krevetu… da skratim priču, želimo uslugu dostojnu čovjeka. To bi nam trebao omogućiti ministar zdravstva.
Kada bi nam to omogućio ministar zdravstva, tada bi nam medicinsko osoblje pokazalo puno više ljudskosti.
Moja prognoza
Prof.dr.sc. Milan Kujundžić naprasno i zbog zavade sa svojim 'zaštitnikom' prekida karijeru ministra zdravstva, ali i karijeru političara.