NEOBIČAN ŽIVOT LJUDI S PUSTARE

'Pišu da smo misu otkazali zbog kolinja, ali baš te nedjelje nitko od nas 5-6 nije mogao doći na nju'

Vlado Kos / CROPIX

Na fotografiji: Julka Fišer

 

Negdje u dubini dvorišta čuo se zvuk motorne pile. Ulaz u dvorište bio je zaključan, a zbog zvuka motorke gazde nisu mogli čuti naše dozivanje. No, onda je njihov kućni ljubimac, pas mješanac Dodo, našao neku rupu u ogradi, pa zdimio kroz nju prema polju. Gazda Imre morao je ugasiti motorku i dati se u potragu za Dodom, a nama je to pomoglo da nas čuje gazdarica Ana.

Čekali povratak

- Baš smo u velikom poslu. Pripremamo se za svinjokolju, pa i nemamo baš vremena, ali uđite kad ste već tu - kazala nam je Ana Ador, 65-godišnja žena, jedna od 30-ak stanovnika baranjske pustare Kozjak smještene u neposrednoj blizini Kopačkog rita, gdje dođosmo vidjeti kako je u ovim hladnim, zimskim mjesecima živjeti na pustari.

- Nama najljepše. Sve gradove i sela dajemo za život na pustari - kaže nam gospođa Ana. Bili su oni, priča nam, u progonstvu u Zagrebu i Osijeku, ali jedva su čekali povratak u Kozjak. Ona je i rođena na pustari Podunavlje, pa i ne čudi ljubav prema ovakvim mjestima, nekad punim života. Samo u Baranji bilo ih je 12, i bile su prepune ljudi. U Kozjaku ih je 1953. godine živjelo 597. Mještani su radili na Belju ili u Šumariji, obrađivali su okolna polja, radili bašče, uzgajali stoku... Danas je od toga ostalo vrlo malo, pa je i svinjokolja događaj. Takav da je zbog nje nedavno čak i misa otkazana.

Vlado Kos / CROPIX

Imre i Ana Ador

 

Misa u kući

- Nije imalo smisla da župnik dođe iz Bilja, jer mu praktički nitko ne bi došao na misu. Jedna žena je radila, duga je imala goste, ja sam išla kćeri i zetu na svinjokolju u obližnju pustaru Mirkovac, a na mise ionako ide nas 5-6. Nazvali smo župnika i kazali mu da je najbolje da odgodimo misu - priča nam gospođa Ana, a župniku nije preostalo ništa drugo nego uslišiti njihovu molbu. Mise se, inače, održavaju u jednoj od danas napuštenih kuća, gdje su uredili jednu prostoriju, koju redovno održavaju, pa im župnik iz Bilja dođe jednom mjesečno održati euharistijsko slavlje. Ono koje je bilo predviđeno za studeni tako je prebačeno na prosinac. Neće im to Bog zamjeriti. Osim njihove djece i unučadi, župnik je jedan od rijetkih koji redovito navraća u Kozjak. Da, ne smijemo zaboraviti ni pokretnu trgovinu koja im dolazi tri puta tjedno.

- Dobro nam dođe da se opskrbimo svakodnevnim potrepštinama, iako većinu toga kupimo kada nam sjedne mirovina, pa onda djeca dođu po nas autom i odemo u nabavu - govori nam 60-godišnja Mira Lovrenjak, koja je prije tri mjeseca ostala udovica, kada je preminuo njezin suprug Geza.

Vlado Kos / CROPIX

Mira Lovrenjak

 

- Još uvijek mi je teško. Ostala sam sama, ali polako se privikavam. Puno mi pomažu djeca, posebno sin i snaha koji žive u Dardi i često me obilaze. Htjeli bi i da se preselim k njima, ali ne mogu. Ovdje mi je najljepše - kaže gospođa Mira, koju smo presreli baš kada se spremala ići u drva.

Djeca se raselila

- Ima po ovim napuštenim dvorištima dosta drva, pa uzmem kolica, sjekiru i testeru... i tako provedem 2-3 sata dnevno da si skratim vrijeme, a i dopunim ogrjev koji inače kupujem - kazala nam je Mira, dok iz drugog dvorišta čujemo zvuke cijepanja drva.

- To baka Julka cijepa - pojašnjava nam Mira. A baki Julki Fišer je 78 godina. No, ne priječi je to da si sama nacijepa drva.

- Do prije 2-3 godine i sama sam išla praviti drva. Sada više to ne mogu, ali cijepati itekako mogu - progovara ova gospođa u pauzi između dvije cjepanice.

- Sin se na mene ljudi kada dođe i vidi da sam opet cijepala, a ja mu kažem da bih bez toga bila beskorisna. Djeca su drva izrezala i dođu pomoći i nacijepati, ali imaju oni i svojih obaveza, a meni ovo nije problem - govori naoko krhka gospođa, ali sa snažnim zamahom ruke, što najbolje osjete cjepanice bukve na koje se namjerila. U Kozjaku su ostali praktički samo umirovljenici. U stanovima žive jedna do dvije osobe. Djeca su im se raselila po svijetu.

Vlado Kos / CROPIX

Mještanka Kozjaka hrani kozu

 

Mogu birati

- Kada sam se udala, za supruga i mene nije bilo stana, pa smo živjeli s njegovim roditeljima. Sve je bilo puno, a danas se može birati stan - kaže Mira. No, te stanove nema tko birati, jer je većina od 40-ak objekata napuštena. Najveće veselje im je kada im dođu djeca i unučad. A svinjokolja u obitelji Ador opet će biti događaj. Iako, svinje nitko ne uzgaja, a nekada se gazdom nije smatrao onaj koji nema svinje.

- Ne isplati se više uzgajati. Kupimo bravca i onda ovdje obrađujemo meso - kaže nam Imre Ador, koji je u međuvremenu vratio Dodu u dvorište, pa pomaže supruzi Ani oprati kotao u kojem će se topiti čvarci. Imre je bio predsjednik mjesnog odbora, dok oni nisu ukinuti. I danas pomaže sumještanima.

- Većina ih nema automobil, pa sam tu da uskočim ako što zatreba. Ovdje je troje ljudi koji rade, a sve ostalo su umirovljenici i starci. U proljeće je prekrasno, jer ima malo više posla, a zimi naneseš drva, sjediš kraj peći i griješ se. Meni je ovdje predivno, mir, tišina, nema prometa i velika je šteta što su naše pustare uništene, istaknuo je Imre, koji se sjeća i stare tvornice paprike koje je bila u Kozjaku. Iz nje su izlazile mljevena i konzervirana paprika, ali i konzervirani grašak, koji su se prodavali po cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

- Cijela pustara bila je zaposlena, a dolazili su i sezonci. Imali smo kino, trgovinu, poštu... Bilo je stoke, konja, domaćih životinja, a sada sve propada. No, nama je i u ovakvim uvjetima predivno - zaključio je.

Tagovi

Izdvajamo