Automobil je lagano klizio uskom asfaltiranom cestom. Svuda oko nas gusta je šuma, mir i tišina. Civilizaciju smo ostavili kilometrima iza sebe, a dok se polako vozimo, osluškujemo kako pod teretom kotača krckaju sa stabala svježe otpali plodovi oraha. U Kopačkom smo ritu. No, nije ovo još jedna priča o tom baranjskom i hrvatskom biseru čiste, iskonske prirode. Nakana nam je malo drukčija, a tema ne toliko popularizirana, premda iznimno zanimljiva i nadahnjujuća. Baranjske pustare.
Ovo je jedini hrvatski kraj u kojem pustare i pustaraši, kako se nazivaju njihovi stanovnici, još nisu predali meč iako je još 70-ih godina prošloga stoljeća počeo proces njihova iseljavanja, čemu je dodatno pridonio Domovinski rat, pa tako, recimo, u Slavoniji pustara više nema. I u Baranji su brojne nestale, ali dio njih još opstaje, premda im budućnost nije nimalo svijetla.
Kraj svijeta
Pustara je, kako to opisuje Hrvatski enciklopedijski rječnik, “prostrano zemljište koje se ne obrađuje već služi za stočarstvo, konjogojstvo i uzgoj svinja na otvorenom”. Ime je vjerojatno dobila po mađarskoj riječi “puszta”, što u prijevodu znači prostrana ravnica. No, kada je riječ o baranjskim pustarama, prethodno navedena definicija samo je približno točna. One su u Baranji ruralna, urbanistički planirana, naselja, formirana još u 19. stoljeću u doba Austro-Ugarske, namijenjena ponajprije smještaju radnika na okolnim beljskim veleposjedima. Svaka je pustara bila i upravno sjedište neke od poslovnih jedinica Belja kojima se tada upravljalo iz Kneževa, gdje i danas stoji velebna upravna zgrada koja je davno napuštena, a nedaleko od nje i dvorac sagrađen 1918. u kojem je danas zaključana arhivska građa velikog poljoprivrednog kombinata. Iako mnogi i Kneževo doživljavaju kao pustaru, ono to ipak nije, ali se njegovi stanovnici neće naljutiti ako ih nazovete pustarašima.
Na fotografiji: Pustara Tikveš
Pustare su svoje zlatno doba proživjele u prošlom stoljeću. Tada su to bila mjesta puna života i rada, smijeha i veselja, naravno i tuge, kako to obično biva tamo gdje su ljudi. A na baranjskim pustarama nekada ih je bilo puno. One koje su “niknule” na oranicama naseljavali su težaci koji su kruh zarađivali na beljskoj zemlji, na njihovim farmama svinja i krava, dok su šumske pustare bile namijenjene šumarima i lugarima. Pustare su kao otoci u moru, kao oaze u pustinji. Vozite se šumom i odjednom nabasate na kuće. Naseljeni “otok” u srcu šume. Isto tako i u ravnici. Sve su one u osnovi iste. Sastavljene od tri cjeline, gdje je u središtu građevina koju zbog stila građenja prepoznajete kao upravnu zgradu, a dalje se šire gospodarski objekti te niz jednoobraznih zgrada u kojima su stanovi. Negdje su to dugačke zgrade s po šest jednosobnih stanova za jednako toliko obitelji, a negdje klasične dvodomke. Samo u zoni Kopačkog rita i njegovim rubovima ih je četiri - Podunavlje, Kozjak, Tikveš i Zlatna greda.
Doduše, pustara Podunavlje praktički više ne postoji. Na njezinu mjestu ostala je samo jedna, ali vrijedna, zgrada danas glasovitog beljskog restorana Kormoran. Nedaleko od nje, na putu prema Tikvešu, uz prekrasnu aleju smjestio se Kozjak u kojem čak i živi 20-ak ljudi, što je otprilike slika većine živućih baranjskih pustara. Tikveš je jedna od njih, a do njega vodi cesta s početka teksta koja prolazi i pokraj nadaleko poznatog istoimenog dvorca u kojem je Josip Broz Tito gostio svjetske državnike i s njima, ali i bez njih, odlazio u lov po okolnim, jelenskom divljači bogatim podunavskim šumama. Ostavljamo velebni dvorac sagrađen u doba Karađorđevića za sobom i vozimo se još tri kilometra zavojitim cestama na kojima se ponegdje zna zateći i poneki vepar, jelen, srna, lane... a s okolnih stabala sa zebnjom vas promatraju vjeverice. Pustara Tikveš je u srcu Kopačkog rita, tamo gdje doista završava civilizacija u ovom dijelu Baranje. Iza nje je kraj ceste, a iza ceste šuma. Dalje se ne može. Netko bi rekao - kraj svijeta. No, za onih 11 preostalih njezinih stalnih žitelja ovo je centar svijeta.
Na fotografiji: Pustara Mirkovac, napuštene zgrade u kojima se nekada miješala stočna hrana
Maleni Pavo živi u jednoj od gore spomenutih dvodomki. S ocem, majkom i dvjema sestrama, koje im sada dolaze samo vikendom jer su tijekom tjedna u učeničkom domu u Osijeku, gdje pohađaju srednju školu. No, naš četverogodišnji prijatelj ipak nije sam. U istoj zgradi, ali s druge strane dvorišta žive njegovi rođaci, koji imaju dvoje predškolske djece, pa Pavi društva ne nedostaje. S ponosom je našoj fotoreporterki pokazivao svoju vještinu upravljanja traktorčićem s prikolicom, dok nam je njegov otac Miroslav Mikić ukratko ispričao tikvešku priču.
Život s veprovima
- Ovdje sam rođen. Do ‘91. u Tikvešu je bilo 37 obitelji, a danas su ostale samo tri s ukupno 11 članova. Tu mislim samo na nas koji ovdje živimo, ali imamo puno vikendaša iz Osijeka, Slavonskog Broda... koji su stanove uzeli u najam, pa ovdje dolaze pobjeći od gradske vreve i pronaći mir, koji mi imamo u izobilju. Taj mir i suživot s prirodom nama su iznimno dragocjeni i ne bismo ih ni za što mijenjali. Jest da je malo nezgodno što nemamo trgovinu, što po vodu moramo na bunar, ali kada se sve isplanira, nije to tako velik problem - kaže Miroslav, djelatnik Hrvatskih šuma, koje su i većinski vlasnik zgrada u Tikvešu kao sljednik nekadašnje šumarske tvrtke Jelen. Bilo je u Tikvešu nekada i 40-ero djece, koja su svojom grajom na onaj lijepi način remetila mir što vlada šumom. Život u šumi ima svoje prednosti, ali nas zanima i ona druga strana. Svi smo se naslušali priča o bliskim susretima ljudi i veprova.
- Vidite ovo - pokazuje nam Miroslav izrovan travnjak u svojem dvorištu, ni tri metra od ulaza u kuću.
Zakon šume
- To su naši ‘kućni ljubimci’, naši veprovi koji nam zađu u dvorišta noću, ako nisam pustio pse iz boksa. Uđu i ruju, ali mi ih se ne bojimo jer poštujemo zakone šume. Nikada vepar neće napasti čovjeka iz čista mira, a ako se nađete u situaciji da sretnete krdo prasića, ne prilazite im jer je majka u blizini i tada mogu nastati problemi zato što ona u čovjeku vidi neprijatelja. Hodaju oni i po našim ulicama, ali hvala Bogu, do sada nije bilo napada - objasnio nam je tikveški starosjedilac s kojim se pozdravljamo i odlazimo sami prošetati tom jednom jedinom tikveškom ulicom.
Pustare su danas pune kontrasta. S jedne strane dvorišta s uredno pokošenom travom, cvjetnjacima, voćkama i kuće u kojima ima što stalnog, što povremenog života, a onda s druge strane ruine. Jedna nasuprot druge stoje dvije devastirane zgrade. Prvoj ne možete ni prići od izrasloga grmlja i šipražja, dok je u drugu, čini se, opasno ući. Na ulazu stoji ploča koja kazuje da je to nekada bila jedna od upravnih zgrada Šumarije Tikveš. Vrata su razvaljena, prozori porazbijani, a debele svodne grede u unutrašnjosti podupiru željezni potporni stupovi. Na zidu u velikoj prostoriji koči se grafit “Disco Club Dejo&Lola Tikveš”.
Na fotografiji: Pustara Mirkovac, Rozalina Medvedec (78) dane krati skupljanjem oraha
Pokraj zgrade je stari đeram koji odavno nije u upotrebi i na njegovu vrhu hrvatska zastava. Nama iz urbanih sredina pustare su izazov, ali i mjesta na kojima možete puno toga naučiti, osjetiti prirodu, osjetiti život. Ne čudi stoga što je i privatna Gimnazija Gaudeamus iz Osijeka u Tikvešu otvorila svoju Školu u prirodi, a zaštitari prirode iz udruge Zeleni Osijek u obližnjoj pustari Zlatna greda svoj istoimeni ekocentar, gdje se također provode programi škole u prirodi, ali i gdje ćete naći dozu adrenalina u njihovim dodatnim sadržajima. Baranjske pustare nekada su bile povezane uskotračnom prugom, kojom su drvene vagone pune odraslih i djece vukli konji sve do Mirkovca, gdje su presjedali na “Ćiru” koji ih je odvozio do Belog Manastira. Upravo je Mirkovac naša sljedeća postaja. Izašli smo iz šume i pred nama se prostrla baranjska ravnica, prepuna plodne crnice, dok su u daljini obrisi Banova brda, onog drugog, vinorodnog dijela plodne baranjske zemlje iz koje rastu kvalitetne sorte grožđa za vrhunska vina, po kojima je Baranja - na mađarskom “majka vina” - i dobila ime. Na putu prema Mirkovcu prolazimo kroz Sokolovac. Još jednu baranjsku pustaru, koja je danas pustija nego ikada.
Stambene zgrade s naše lijeve strane zarasle su u visoko samoniklo grmlje, dok u onima s desne strane danas živi samo petero ljudi. Nedaleko od Sokolovca je i Jasenovac. Tamo je samo mrvicu bolja slika jer je u njemu 20-ak žitelja, ali životni uvjeti prilično su im loši. U tom, ravničarskom dijelu Baranje žive su još nekadašnja pustara Brestovac, koja je danas sastavni dio Grabovca, te Sudaraš, Širine i Zeleno polje. Ostale su se ugasile. Više ih nema. Sve što nas okružuje i danas je, kao i prije 40, 50 i 100 godina u vlasništvu Belja, samo što ono više nije državna, nego tvrtka u vlasništvu Ivice Todorića. Kombajni su s njiva obrali kukuruz, ali na polju nema kao nekada stotina ljudi s okolnih pustara koji su nakon berbe odlazili u “paljetkovanje” zaostalih klipova kojima su hranili svoje svinje kako bi ih utovili za poznate svinjokolje o nekadašnjem Danu Republike i hranu u zimskim mjesecima ili za prodaju, čime bi zarađivali novac za gradnju svojih kuća u nekom od baranjskih sela. Vidjeli smo tek jedan automobil i dvoje ljudi kako s vrećama u rukama traže koji klip za svoje stočno blago. Ušli smo u Mirkovac, koji je danas, sa 70 stanovnika, najnaseljenija baranjska pustara i jedina koja ima šansu preživjeti, a formirana je davne 1850. No, prije nego što smo parkirali, morali smo stati na cesti kako bismo propustili kokoške koje su baš u tom trenutku odlučile prijeći s jedne na drugu stranu ceste. Ipak smo mi gosti u njihovu naselju, pa im dajemo prednost prolaska.
Na fotografiji: Pustara Mirkovac, napuštene zgrade u kojima se nekada miješala stočna hrana
- U onoj zelenoj zgradi sam rođen. To je bilo rodilište za sve okolne pustare - govori nam Josip Marinović i pokazuje zelenu jednokatnicu. On je jedan od stanovnika Mirkovca i predsjednik udruge Pustaraši, osnovane prije nekoliko godina s ciljem da se stanovnici pustara jednom godišnje u Baranji okupe i da sjećanja na pustaraški život ne izblijede.
Jedini nogometni klub
- Rodilište u Mirkovcu - s nevjericom ga pitamo, znajući da danas u cijeloj Baranji nema niti jednog rodilišta, pa se djeca rađaju u Osijeku. Odgovara nam da je to bilo u razdoblju od 1954. do 1957. Imali su u Mirkovcu i školu s razrednom nastavom od prvog do četvrtog razreda te Školu učenika u privredi, ambulantu, Dom kulture s kinodvoranom, mesnicu, trgovinu, slastičarnicu, gostionicu, brijačnicu...
- Živjelo nas je tu oko 350, a u ljetnim mjesecima i više, jer su nam dolazili sezonci iz Bosne, koji su živjeli u barakama kojih više nema. Mnogi od njih ostali su u našim krajevima, a i većina nas ovdje doselila se iz Međimurja, Zagorja, Bosne, Hercegovine, Dalmacije... odakle su naši roditelji stizali poslije Drugog svjetskog rata. No, svi smo se zbližili i s domaćim ljudima, Mađarima, Srbima, Nijemcima, Rusinima... i živjeli smo kao jedna velika obitelj - priča Marinović dok šetamo Mirkovcem, kojim dominira velika trokatnica iz 19. stoljeća. U njoj je nekada bilo skladište, a danas je prazna. Todorić je tu planirao napraviti beljski muzej u kojem bi se izložili stari alati i strojevi poput četiri velika mlina koja stoje ispred zgrade, ali je realizacija, očito, negdje zapela.
Društveni život u Mirkovcu nekada je bio vezan uz njihov Nogometni klub Radnički i KUD Mladi Radnik, koji je imao i dramsku sekciju, pa su za svoje sumještane priređivali i dramske predstave. Nekada je gotovo svaka pustara imala svoj nogometni klub, a danas ga imaju samo Mirkovčani. Općina Kneževi Vinogradi sagradila im je uz igralište i klupske prostorije s dvoranom za sastanke, ali najčešće se okupljaju pod improviziranom strehom pokraj trgovine koju je otvorio poduzetnik iz Draža i koja radi dvokratno. No, za razliku od drugih pustara, oni je barem imaju.
Obitelj bez tajni
- Najživlje je za Veliku Gospu, kada se tradicionalno okupljaju pustaraši iz cijeloga svijeta. Dolaze ljudi čak i iz Australije i Kanade, ali najviše ipak iz Njemačke, Austrije i drugih zapadnoeuropskih zemalja. Bude nas oko 500, pa zaigramo nogomet, za najmlađe organiziramo stare pustaraške igre, a sve to uz čobanac, fišpaprikaš, pečenja, tombolu i tamburaše - kaže Marinović. Tada se prisjećaju prošlosti, vremena kada su bili djeca koja su se zabavljala na danas netipičan način. Prasci su im bili kućni ljubimci koje su hranili na bočicu, ljeti bi bosi trčali po livadama i pokošenom sijenu, skrivali se u kamarama slame, gađali blatnim topovima, a kući se vraćali s kosom upetljanom u čičak. Oni u šumskim pustarama dodatnu zabavu imali su u skupljanju odbačenog jelenskog rogovlja nakon njihove fascinantne rike. Brojne od tih dogodovština zapisane su i u njihovim sjećanjima ukoričenim u knjizi “Umiru li naše pustare” Daniele Taslidžić Herman, pa se tako Franjo Petković koji je živio na pustari Bodorfok, koje više nema, prisjetio dana kada se kroz njihovu pustaru kroz duboki snijeg na sanjkama provezao Tito na putu iz tikveškog dvorca u lov u Monjoroš.
- Mi smo djeca stajala kraj puta i mahala mu, on je stajao na sanjkama i mahao nama - napisao je Franjo. A možda najbolji opis pustare zapisala je nekadašnja stanovnica Jasenovca Zorica Kuštro Bagarić:
“Živjeti u pustari znači živjeti u velikoj obitelji u kojoj nema tajni, u kojoj te svi poznaju od rođenja, svi žive s tobom i ti živiš s njima”.
Sve fotografije snimljene u pustarama pogledajte u galeriji: