Nakon petogodišnjeg procesa Viši sud u Beogradu odlučio je da se “Dragoljub Draža Mihailović smatra neosuđivanim”.
Tako je vođa četničkog ravnogorskog pokreta i zapovjednik “vojske u otadžbini” te neosporni kolaboracionist u Drugom svjetskom ratu Draža Mihailović rehabilitiran, a sudac Aleksandar Trešnjev u svom obrazloženju kaže kako se “poništava presuda kojom je Mihailović 15. srpnja 1946. godine osuđen na smrt te dva dana kasnije strijeljan”.
Podijeljena mišljenja
Sud je zaključio da je Mihailović imao nepravedno suđenje, da nije imao odvjetnike (netočno jer je imao dva odvjetnika i suđenje je bilo javno) te da mu je optužnica dana na uvid šest dana prije početka procesa. U obrazloženju stoji: “Ovo nije rehabilitacija Ravnogorskog pokreta i Jugoslavenske vojske u otadžbini, već isključivo je li imao fer i pravedno suđenje”.
No, upravo je to sporno. Mnogi, iz vlasti i oporbe pozdravili su ovu odluku, dok drugi dio srbijanskog društva smatra da je to “političko-povijesna rehabilitacija te opravdanje kolaboracije i zločina koji su četnici počinili tijekom Drugog svjetskog rata, pa i u ratovima u bivšoj Jugoslaviji”. Beogradska profesorica prava Vesna Rakić Vodinelić kaže kako proces Mihailoviću treba promatrati u kontekstu tadašnjih suđenja drugim kolaboracionistima, poput Petaina ili Quislinga.
- To je tada bio i politički proces, ali na žalost nije ništa manje politički i ovaj proces rehabilitacije - kaže prof. Rakić Vodinelić.
- Ovo je ideološka rehabilitacija, jer kada bi formalno-pravno prihvatili obrazloženje suca, onda bi bilo potrebno novo suđenje, a ono je nemoguće - kaže Rakić Vodinelić.
Povjesničar Tvrtko Jakovina smatra da bi se presuda mogla tumačiti onako kako je obrazložena kada bi sudstvo na ovim prostorima bilo stvarno neovisno. Jakovina se pita, ako je sud proglasio ništavnim proces, znači li da su i sve stvari za koje je suđen Mihailović - postale nerelavante. Rakić Vodinelić kaže da je presuda Draži Mihailoviću izrečena za kaznena djela izdaje, kolaboracije s njemačkim nacističkim okupatorom, indirektne kolaboracije s marionetskom vladom Milana Nedića, te za djelo raspirivanja nacionalne mržnje i razdora, za terorizam i za naređivanje ubijanja partizana i nesrba. Tako da se poništavanjem presude, očito, stavljaju izvan snage.
Masovni zločini
- Ne dvojim da je Mihailović osuđen na jednom problematičnom suđenju, on nije bio fašist, ali isto tako ne dvojim u činjenicu da je bio odgovoran za masovne zločine i nikakva sudska presuda ne može poništiti povijesni sud o njemu i njegovom djelu, kaže povjesničar Ivo Banac.
Srbijanski odvjetnik Dušan Janjić kaže “promijenile su se političke prilike u Srbiji, ali se povijest nije promijenila” te da se proces restitucije mora odvojiti od procesa rehabilitacije.
Povjesničar Željko Krušelj kaže kako je jasno da je rehabilitacije prvorazredni politički čin, čime se službena Srbija svjesno odriče nekih od temelja svoje antifašističke prošlosti. Susjedima, pogotovo Hrvatskoj i BiH, šalje se i zastrašujuća poruka. Srbija se užurbano vraća u svoju ravnogorsku “busiju”, kaže Krušelj.
Srpska stvarnost
- Bez obzira na to što se rehabilitacija poziva na pravne institute, to je ipak rehabilitacija četničkog pokreta - kaže Kraus.
Prema Jakovini, ovo je logični završetak puta kojim se opravdavaju poražene snage koje su činile zločine.Činjenica jest da su sudski procesi protiv svih “suradnika okupatora i domaćih izdajnika” u ranoj fazi Titove Jugoslavije podložni utemeljenim zahtjevima za revizijama postupka, pa ni proces Draži Mihailoviću nije mogao biti izuzetak od te revolucionarne prakse, kaže Krušelj. Prema njemu već je iz toga jasno da je presuda mora pasti na formalnoj razini, no bit problema je bila u tome što su argumenti izneseni na tom suđenju dali za pravo da ga osudi na najtežu kaznu. Mihailoviću su, kao i kolaboracionistima u europskim zemljama, tada bila uskraćena neka proceduralna prava, no dokumenti su jasno govorili da je tu riječ o ratnom zločincu, ističe Krušelj.