Taj sunčani 26. siječnja 1993. godine baš je ulazio u predvečernju, sumračnu fazu kad je predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman poslao zapovijed da se prekine akcija Maslenica te zaustave napredovanje hrvatskih postrojbi koje su samo četiri dana prije krenule u oslobađanje prostranog zaleđa Zadra.
Nekako u isto to predvečerje zapovjednik Mješovitog odreda mornaričke pješadije Ugljan-Dugi otok, Joško Pulja, krenuo je s nekoliko suradnika i cijelim jednim vodom iz Sukošana, u kojem je bila baza te postrojbe poznatije pod nazivom Otočki bataljun, put Škabrnje na smjenu postrojbe. U tom zaklanom selu, koje je HV oslobodio dva dana prije, položaj je držala jedna od dvije satnije Otočkog bataljuna kao dio 7. domobranske pukovnije. Zapovjednik te satnije bio je Denis Špika.
Protunapad
Špika je Pulju i smjenu dočekao u sjeverozapadnom dijelu Škabrnje, u zaseoku Ambari, u dvorištu kuće obitelji Šegarić kojoj su u strašnom pokolju u studenome 1991. ubijeni otac Vice i trojica od četvorice sinova.
Pulja je osobito cijenio svoga najboljeg i najpouzdanijeg suradnika. Kratko su se i srdačno pozdravili te dogovorili što treba činiti novopridošla vojska. Interventni vod Otočkog bataljuna, u kojem je bio i Špikin brat Petar, Denis je poslao na crtu pokraj Ambara, Pulji je preporučio da se vrati u Sukošan jer će on odvesti drugi vod na drugi kraj Škabrnje, na brdašce Ražovljevu glavicu, najvišu točku mjesta pa prema tome i najvažniju obrambenu kotu. Špika je objasnio da četnici iz Biljana, mjesta udaljenog kilometar-dva od Škabrnje, već pomalo lupaju minama po Glavici pa mu se čini da se nešto sprema.
Tada su nastale i posljednje fotografije Denisa Špike koje je sam snimio na smjeni u Ambarima, fotoaparatom koji sam za sitni novac, na sreću, kupio koji mjesec prije od pokojnog zadarskog pjevača Vedrana Ivčića.
Sljedeće jutro, baš na dan kad je akcija Maslenica službeno završila, poginuo je Denis Špika. Poginuo je braneći taj brežuljak od prvog protunapada četničke vojske nakon akcije Maslenica.
Denis Špika i zapovjednik Joško Pulja u Ambarima, u Škabrnji, pri smjeni vojske. Desno je pokojni Šemso Ferhatbegović s otoka Ista, veliki Špikin prijatelj
Vidjeli smo se još prethodne večeri u Sukošanu kada je obavio smjenu na tom brdašcu, ostavio Splićane, a vratio desetinu svoga 1. voda, na čelu s Tonćijem Lukinom, momkom sa Silbe koji će, razoren teškim PTSP-om, premlad umrijeti 1999. Baš nam je Tonći nakon povratka objašnjavao da je “na Glavici pakao”, a meni je prišapnuo: “Jebate, usra san se, ne staju bombati cilu večer, svaka nam je pala na bunker ili koji metar dalje, nosom nisam moga provirit”.
Špiku sam tada susreo u jednom malom uredu škole u Sukošanu, gdje je Otočkom bataljunu bila privremena baza, na brifingu zapovjedništva toga dijela postrojbe na kojem sam kao Špikin pomoćnik za IPD (informativno-politička djelatnost, glup naziv jer te onda cijela vojska zajebava da si “politički” i da bježiš s prve crte) morao sudjelovati. Čekali smo zapovjednika mornarice, kojoj smo pripadali, admirala Svetu Leticu. Admiral je Špiki i Pulji priopćio da se po Tuđmanovoj zapovijedi od sutra, 27. siječnja, moraju zaustaviti sva borbena djelovanja.
Admiral je nastavio put prema Zadru i zapovjedništvu Zbornog područja Split kojim je tada, kao i cijelom akcijom Maslenica, zapovijedao general Ante Gotovina, a mi smo u sukošanskoj školi do kasno razglabali o novoj zapovijedi i činjenici da se u ovoj akciji moglo i trebalo stići dalje. Špika je svako malo odlazio do vezista da čuje što se događa u Škabrnji. Vijesti nisu bile dobre jer granatiranje gotovo da nije prestajalo.
Otišli smo na spavanje u jednu od učionica. Umorna vojska pozaspala je po podu, a nama je ostao samo jedan mali kut u kojem smo raširili vreće i konačno se ispružili.
“Ništa mi se ovo ne sviđa”, rekao mi je Denis prije spavanja. “Nije mi jasno zašto tuku, nešto spremaju. Sutra će biti jeben dan... Nego, drži ovaj pištolj, velik mi je i nezgrapan, a brat mi je dao svoju Zbrojovku, ona je manja i lakša. Vratit ćeš mi ga kad prođe ova gužva.”
Jutro nas je brzo probudilo, s mirisom vojničkog čaja i Divke. Denis je, naravno, prvi skočio i odletio do vezista da vidi kako je gore, u Škabrnji. Izvijestili su ga da se uoči zore sve malo smirilo i da su svi naši na broju.
Ali, mir nije dugo trajao. Oko 9 sati javili su naši da je granatiranje i po Ražovljevoj glavici i po cijeloj crti oko Škabrnje počelo punom snagom, ali i da kreće četnički pješački napad. Tada je postalo jasno čemu je neprijatelju služila ta duga i naporna topnička priprema.
Svi na broju
Valjda nikad u životu, ni prije ni poslije, nisam vidio takav skok adrenalina kakav je u tom trenu pogodio Denisa. Glasom koji je grmio poput onih granata po Škabrnji naredio je: “U roku od pet minuta hoću cijeli Vojmilov vod (Molaćanin Vojmil Stamać bio je zapovjednik 1. voda) postrojen, krcajte se u kamione, idemo gori!”
Sjeo je za volan svoje Lade Nive i krenuo sa svojim zamjenikom Nikolom Žuvićem ispred autobusa s vojskom. Ti su borci bili i svjedoci Denisove pogibije koja će biti upisana kao primjer prave ratničke smrti u borbi u kojoj je zapovjednik pokazao istinsku hrabrost i odlučnost da zaustavi napad kojim bismo izgubili važnu točku obrane i ponovno cijelu Škabrnju.
Kad su stigli, Stamać je rasporedio svoje dvije desetine u samoj Škabrnji, a Špika i Žuvić su se s trećom desetinom pješice popeli do vrha Ražovljeve glavice i bunkera u kojem više nije bilo naših vojnika. Netom prije su se počeli povlačiti izranjavani, iznureni i gotovo gluhi od brojnih granata, ali svjesni da dolazi smjena. Špiki i Žuviću, kojega je ubrzo ranio metak - i to na nevjerojatan način: u jedan je obraz ušao, a na drugi izašao - postalo je jasno: iz smjera Biljana metar po metar, ali sve brže i brže, nadiru neprijateljski pješaci, a svaku sekundu pokriva nova granata.
Pristigao je i Stamać koji je, penjući se na položaj, sreo ranjenog Žuvića pri spuštanju. Stamać se priključio Špiki i svojoj desetini te je ta skupina uspjela odbijati neprijateljske napade skoro četiri sata.
Iz nekih nejasnih razloga Špikina je Motorola u bunkeru gubila vezu s ostalima pa su u jednom trenu i on i Stamać, koji mu je nakon dolaska postao zamjenik jer je ranjeni Žuvić morao otići, izišli na čistinu pred bunker kako bi Špika stupio u vezu s ostalima i saznao što je na drugim dijelovima crte obrane. Igra sudbine je htjela da je baš u trenu kad je Denis Motorolom razgovarao s bratom Perom, koji je sa svojim vodom iz Ambara već krenuo prema najugroženijoj točki obrane, Ražovljevoj glavici, nekoliko metara dalje od njega pala kiša granata. Nekoliko je gelera pogodilo Vojmila Stamaća u rame, nogu i na još nekoliko mjesta, dok su drugi izrešetali Špiku. Smrtonosan je bio onaj koji ga je pogodio u lice. Granata je obojicu ugurala u bunker.
Dva odličja
Petar Špika nikad neće zaboraviti zadnje bratove riječi: “Gamad ne smije proći!” Ali ni ono zlokobno krčanje koje je uslijedilo u njegovoj Motoroli i nečiji glas koju sekundu poslije koji je, i ne znajući tko je s druge strane, samo kratko rekao: “Denis je mrtav, povlačimo se svi!”
Jer, neprijatelj je već bio tu, na pedesetak metara, zapovjednika više nije bilo, a njegov zamjenik Vojmil ležao je teško ranjen.
Škabrnja je ponovno pala u neprijateljske ruke, a Špikini suborci nisu imali vremena sa sobom ponijeti Denisovo tijelo. Ostalo je u bunkeru u koji ga je, iako ranjen, uspio uvući baš Vojmil Stamać. Poslije smo saznali da su ga pobunjeni Srbi pokopali u Benkovcu. Isti je dan na Ražovljevoj glavici poginuo i pripadnik 7. domobranske pukovnije Dragan Gulan. Sljedećih nekoliko mjeseci radio sam da se preko UNPROFOR-a vrati tijelo Denisa Špike. Konačno je razmijenjeno početkom kolovoza 1993. Pokopan je na zadarskom Gradskom groblju uz sve vojne počasti i govor admirala Sveta Letice.
U vrijeme pogibije Denis Špika je imao 36 godina. U to je doba već imao sina Roka, a točno 11 dana nakon njegove smrti supruga Sanda rodila je i sina Denija.
Špika se kao dragovoljac uključio u obranu Hrvatske u kolovozu ‘91. Tuđman ga je posmrtno odlikovao s dva odličja: Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Zrinski-Frankopan. Posmrtno je unaprijeđen u čin bojnika. Jedna ulica u Zadru, u predjelu Brodarica gdje je živio, nosi naziv po Denisu, a na Ražovljevoj glavici stoji spomen-ploča u znak sjećanja na heroja.
.jpg)
