Mnogi ih zovu plemenitim životinjama, mitološkim bićima ili najboljim čovjekovim prijateljem. Zbog bliskih emotivnih odnosa i veza koje razvijaju s ljudima o njima se skladaju stihovi, pjevaju pjesme, pišu romani, čest su motiv u slikarstvu, a nekima su zbog zasluga u ratu dodijeljena i odlikovanja. U “Skitnjama” ih Matko Peić obasipa biblijskim epitetima dok ga voze zavaljenog u fijakeru koji se “kao otrgnuta kazališna fotelja vuče kroz seosko blato”.
To su, pogodili ste već, konji (Equidae). U stručnoj literaturi oni su sisavci, kopitari i biljojedi, koji pripitomljeni služe kao jahaće i tegleće životinje, a ponegdje su prisutni i u gastronomiji. U Hrvatskoj ih je tridesetih godina prošlog stoljeća bilo čak 350.000, na početku Domovinskog rata oko 26.000, da bi nakon mirne reintegracije 1998. ostao samo 4271. Međutim, u sljedećih 20 godina se broj konja upeterostručio do lanjskih 23.209 grla koliko ih bilježi nadležna Hrvatska poljoprivredna agencija (HPA).
Iako su nekada izdašne državne potpore za uzgoj konja od ulaska u EU pale s oko 500 na sadašnjih 200 eura, broj konja se kontinuirano povećava u svim županijama, a najviše ih je u Sisačko-moslavačkoj županiji - 5233. Potragu za razlozima povećanog zanimanja za uzgoj konja počeli smo u kancelarijama HPA, a završili u dvorištima slavonskih uzgajivača gdje struka bilježi najveći broj starih, ali i novopečenih konjogojaca.
Duga tradicija
Ravnatelj HPA, Zdravko Barać, dao nam je pregled statističkih podataka registra koji pokazuje kako u posljednjih dvadesetak godina broj kopitara godišnje raste od 1,5 do 5,5 posto.
- Porast je rezultat sve intenzivnije popularizacije konjogojstva i konja kao rekreativnih i sportskih životinja, koje utječu na poboljšanje kvalitete života određene skupine vlasnika i korisnika. Sve je veći broj organiziranih aktivnosti s konjima, sportskih natjecanja, rekreativno-turističkih aktivnosti, ali i kulturno-folklornih manifestacija u kojima konji imaju značajnu ulogu, naročito konji lipicanske pasmine. Od toplokrvnih pasmina, najbrojnija je lipicanska pasmina koja u 2017. godini bilježi 2118 registriranih životinja i svrstava Hrvatsku među države s najbrojnijim uzgojem lipicanske pasmine u svijetu te s 210-godišnjom tradicijom. Perspektiva uzgoja konja u Hrvatskoj temelji se na jačanju kvalitete sportskih konja kao konkurentnog proizvoda za europsko tržište te na brendiranju autohtonih ekoloških proizvoda - ističe Barać.
Uzgoj lipicanaca u Slavoniji, Baranji i Srijemu uvršten je na popis nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a hrvatski hladnokrvnjak, hrvatski posavac, lipicanac, međimurski konj, istarski magarac, sjevernojadranski magarac i primorsko-dinarski magarac su zaštićeni i Ministarstvo poljoprivrede potiče njihov uzgoj novčanim potporama. Međunarodno priznate pasmine su lipicanci, arapski i engleski punokrvnjaci, trakeneri, haflingeri i gidrani uzgojeni u Hrvatskoj.
Danas u Hrvatskoj postoje dva samostalna saveza uzgajivača - Središnji savez udruga uzgajivača hrvatskog hladnokrvnjaka i Savez uzgajivača konja hrvatski posavac - koji provode uzgojni program za oko 12.000 konja, zatim nekoliko uzgojnih udruženja sportskih pasmina te velik broj udruga i konjičkih klubova koji su korisnici konja.
Jedna od najznačajnijih takvih udruga u Slavoniji je smještena u općini Oprisavci pokraj Slavonskog Broda. Konjička udruga “Slavonija” ima 50 članova iz cijele Slavonije s 320 konja, a vodi je Mato Kaluđer, dugogodišnji zaljubljenik u konje i pokretač brojnih aktivnosti, poput “Razigranih griva” koje će se početkom svibnja održati 19. put u Oprisavcima. Riječ je o folklorno-kulturnoj manifestaciji u kojoj vlasnici konja odjeveni u narodne i pokladne nošnje pokazuju svoje ljubimce i svečano uređene svatovske zaprege i seljačka kola.
- Posebno me raduje što je u posljednjih nekoliko godina u našem kraju sve veće zanimanje mladih za uzgoj konja i mi se u udruzi trudimo da im olakšamo uzgoj. Sve su to ljudi kojima je djed ili otac imao konje i njima je u genima zapisana ljubav prema tim divnim životinjama. Slavonsko dvorište bez konja je pusto, a tako njegujemo i naše običaje. Eto, dobro ste primijetili taj fenomen, ljudi iz Slavonije bježe, a u štalama je sve više konja. Ja već znam da će ove godine nedostajati konja koliko je velika potražnja za njima - kaže Kaluđer.
Na svom imanju Mato ima 12 lipicanaca i pastuha kojega je dobio u četverogodišnji zakup od Državne ergele u Đakovu. Riječ je o rasnom lipicancu kojega svi zovu državni pastuh, a službeno mu je ime “251 Napolitano Trofetta”. Jedanaestogodišnji pastuh glavni je razlog sve punijih štala u Slavoniji jer je oplodio već stotinjak kobila.
- Kod konja nema umjetnog osjemenjivanja kao kod krava, nego se radi prirodni pripust. Kako? Pa, vlasnik mi dovede kobilu i ja je ostavim nasamo s Trofettom kojemu ne treba dugo da obavi posao. U prosjeku susret traje tri do četiri dana, a ako mu se neka kobila posebno ne svidi, i dulje. Godišnje imamo 22-23 pripusta, a treba spomenuti da ja pripust ne naplaćujem po 1000 kuna kako to rade neki drugi - kaže Mato.
Prosječna cijena ždrebeta je oko 1000 eura, a za pravog lipicanca se kreće od 2000 do 3000 eura, što je veliko povećanje jer je prije nekoliko godina cijena bila malo veća od 1000 eura.
- Nije to velik izdatak za nekoga tko želi odvući dijete s ulice i naučiti ga da čuva obiteljsku tradiciju. U uzgoju se treba znati ophoditi s konjem. To je lipicanac, nije teretni konj, ne mo’š ga pustit da takav leta unaokolo. Je on jak kao konj, ali je nježan i osjetljiv, ne kažu uzalud div na staklenim nogama. Onda moraš paziti da se uznojen ne napije hladne vode, a prije odlaska u štalu moraš ga posušiti. Ne mo’š konja ostaviti onako, a ne mo’š ni opisati ljubav prema njemu odakle dolazi - nabraja nam Mato.
Nema klanja
Osim u izložbama, on uživa u jahanju i timarenju konja. Najstariji kojega se sjeća zvao se Santos i imao je 26 godina. Pitamo ga i ono najteže pitanje za sve ljubitelje konja - uzgaja li u njegovu kraju netko konje za klanje i preradu mesa?
- Ne, kod nas ‘lipicandžija’ je velika žalost kada zbog nekih ozljeda ili bolesti moramo dati konja u klaonicu. Drugo su ovi koji uzgajaju teške hladnokrvnjake, ali o njima ne bih - zaključuje Mato.
O tim tužnim trenucima najradije ne bi pričao ni Ivan Dorušak iz Čepina, koji se puno radije prisjeća kako je prije 25 godina u njihovo dvorište ušetala Tena, mlada toplokrvna kobila koja je tada imala samo 16 mjeseci.
- Bio je to jedan od posljednjih stočnih sajmova u Piškorevcima kod Đakova, a kako je supruga Vesna velika ljubiteljica starina, koristili smo svaku prigodu da odemo na vašare u potrazi za starim nošnjama ili kakvim komadom namještaja, posuđa... Uglavnom, bio je tamo neki djed s unukom. Imao je tu jednu omicu i ‘napao’ me: ‘Ajde, uzmi! Bolje da ide kod tebe, nego kod mesara...” Branio sam se, kako ću, žena i ja radimo, djeca su tu, to je velika obaveza, ali on je bio uporan, a bogme su mu i moja žena i sin pomogli. I nagovorili su me, srećom - priča nam Ivan koji od te 1993. godine ne može zamisliti život bez konja.
- Moj je djed imao konje. I ujaci. Oni su ‘furmanisali’ tu po Čepinu i okolnim selima, razvažali ugljen, cement... Meni je ostala ljubav prema tim divnim životinjama, ali nikad nisam ozbiljno razmišljao da si i sam priuštim konja dok me, eto, nisu nagovorili - smije se Ivan, a mi smo pomislili eto još jednog dokaza koliko je teško žabu u vodu natjerati. Prošlo je od te 1993. godine kroz kuću Dorušakovih oko 100 konja, kobila, ždrebadi, ali Tena je s njima ostala do posljednjeg dana.
- Zarekli smo se da nju nikad nećemo prodati. Posljednjih deset godina od nje više nije bilo rasploda, ali svejedno je nismo dali i čuvali smo je do zadnjeg dana. Nedavno je uginula - sjetno priča Ivan o svojoj prvoj ljubimici koja je prirasla srcu svim članovima obitelji.
Autor ovog teksta dobro se sjeća Vesne i Ivana te njihove djece Darija i Ivane koji su tih ratnih godina bili čepinsko svjetlo u tunelu. Njihova pojava s konjem i seoskim kolima na ulicama toga velikog mjesta bila je prava atrakcija s obzirom na to da je rijetko koja kuća u Čepinu imala konja.
- Zapravo smo prvo i kupili kola - smije se znakovito gospođa Vesna koja je očito znala odigrati prave karte. Prvo je suptilno nagovorila supruga da kupe kola, a kada su već imali njih, onda nije imalo smisla da nemaju i konja.
- On je uvijek govorio da će kupiti konja kad ode u mirovinu, a ja sam mu rekla da to ne dolazi u obzir, nego tada kad smo još bili u snazi - pojasnila nam je naša domaćica, a domaćin iskreno priznao: - Nisam imao petlje. Bez nje se ne bih usudio kupiti konja.
Ugrizla ih muha
I tako je krenulo. Kažu: - Sve nas je ugrizla konjska muha.
S Tenom je sve počelo pa su onda krenuli u ozbiljniji posao uzgoja konja, s boljim rodovnicama, porijeklom i genetikom. - Odavno smo izašli iz faze običnog uzgoja. Bilo je trenutaka kada smo imali i po 12 konja - kaže Ivan koji je 2001. bio i jedan od začetnika osnivanja Konjogojske udruge Čepin. Posebno se prisjeća Mirka Maka koji je i prije njih imao konja i koji je također odigrao veliku ulogu u razvoju konjogojstva u tom, ali i okolnim mjestima. Naime, osim samog uzgoja, čepinski konjogojci odmah su nakon osnivanja udruge krenuli i u organizaciju sada već tradicionalne manifestacije Pokladno jahanje.
- Nakon rata prvi su to pokrenuli naši prijatelji iz Babine Grede, a mi u Čepinu to smo ‘prepisali’ od njih i bili prvi u Osječko-baranjskoj županiji. Nedavno smo imali 18. Pokladno jahanje - ističe Ivanov sin Dario koji je danas predsjednik Udruge i iznimno aktivan u svakom pogledu kada je riječ o konjogojstvu.
- U početku smo se bavili samo uzgojem i odlazili na tradicijske i tradicionalne manifestacije. Tako već 15 godina zaredom cijela obitelj sudjeluje na Đakovačkim vezovima. No, u jednom trenutku odlučili smo otići i korak dalje pa smo ušli u sportsku priču, a vrhunac je bio kada smo prošle godine nastupili na Svjetskom prvenstvu u vožnji dvoprega u slovenskoj Lipici, što je zapravo više sinova ideja i želja jer je on nekako zagrizao za konjički sport. Cilj nam je bio završiti sve tri utrke i u tome smo uspjeli, što nije pošlo za rukom nekim legendama konjičkog sporta - rekao nam je Ivan.
- Znate kako se kaže: ‘Slavonac bez konja je kao nebo bez zvijezda’. Gledajte, svi smo mi zaposleni, a ovo nam je dodatni posao, hobi, zabava, razonoda... To nije nimalo lako, jednostavno ni jeftino, ali ne možemo zamisliti naš život bez konja. U biti, sve se u našoj obitelji vrti oko njih - napominje Dario dok njegov nasljednik, 4-godišnji Ivan koji je dobio ime po djedu, držeći u rukama velikog plišanog konja nestrpljivo viče: - Kad ćemo već jednom obući reklje i ići kod konja?
- On je ta treća generacija u obitelji i ja se volim našaliti da je tata sve pokrenuo, ja sam otišao na Svjetsko prvenstvo, a on neka bude i svjetski prvak - poželio je Dario koji je završio školu za veterinarskog tehničara, a onda i Poljoprivredni fakultet. Otac radi u kemijskoj industriji, majka je medicinska sestra, a svi zajedno su uzgajivači konja.
- Svi smo u tome, pratimo se, pomažemo si. Da ne kažem koliko je to bilo na uštrb obitelji. Supruga i kći rade lavovski dio posla, spremaju nas za natjecanja, smotre, kada odemo one preuzimaju brigu o grlima koja ostaju. Kada smo bili na SP-u, njima je ostalo sedam grla na skrbi. To je golem posao, a ne treba zaboraviti ni snahu i zeta te još dvoje unučadi - opisuje nam Ivan. U njihovoj ergeli trenutačno su četiri lipicanca. Dvoje od njih stari su osam godina i sad su u najboljoj dobi.
Nakon što su lani ostvarili san i nastupili na SP-u, obitelj ove godine planira malo stati na loptu, a onda stvoriti novi tim konja. Zapravo, to će pasti na Darija jer otac kaže da je za njega sportski dio završena priča.
Golema ulaganja
- Vidjet ću te kada ti unuk bude trebao ići na Svjetsko prvenstvo - odgovara mu Dario.
- To su velika, golema ulaganja. Svjetski prvak je u svoj naslov uložio pola milijuna eura. Za nas je nevjerojatna stvar bila što smo se tamo uopće pojavili, kao totalni amateri. Za to smo neizmjerno zahvalni načelniku općine Čepin Draženu Tonkovcu, koji nam je pomogao i materijalno i moralno, gospodinu Mundukoviću koji nam je dao kamion, jedan fijaker smo posudili od obitelji Medvidović, a onda se naš još i pokidao pa nam je ergela Lipica posudila drugi fijaker. Neki iz Hrvatske to nisu htjeli učiniti, iako su mogli. No, preskočili smo sve prepreke jer je ljubav prema konjima jača od svega - dodaju.
Udruga kojoj je Dario na čelu broji 37 članova koji imaju 50-ak konja. On kaže da je dobro što je u Hrvatskoj povećan broj konja, ali upozorava na to da im se događa velika konfuzija.
- Imamo kvantitetu, ali ne i kvalitetu. Pojedini uzgajivači i vlasnici konja, unatoč stručnoj pomoći iz HPA, često se ponašaju kao djeca i ne žele slušati. Mi kao udruga ove godine planiramo izložbu lipicanskih kobila iz privatnog uzgoja, da se ocijene i klasificiraju, da se zna koliko koja kobila vrijedi, je li riječ o elitnoj kobili ili škartu. Želimo napraviti presjek. Hrvatska je među vodećim zemljama u uzgoju lipicanaca i smatram da se njihova kvaliteta može i mora poboljšati u privatnom uzgoju - istaknuo je Dario koji obožava tu pasminu.
- On je kao stvoren za ovo podneblje jer je vrlo sličnog mentaliteta kao i ljudi u Slavoniji: prkosan, radišan, nabijen, razigran. Uz to je vrlo pametan i inteligentan, a nije zahtjevan što se tiče hrane. No, i da jest, ne bi nam smetalo jer je to jače od nas. Krene kao zanimacija pa se interes povećava do razine opsjednutosti i na kraju bez toga jednostavno ne možeš - zaključio je Dario.