PONIŠTENJE SUDSKOG PROCESA

POVJESNIČAR HRVOJE KLASIĆ 'Stepinac nije ratni zločinac, ali ni simbol otpora ustaškom režimu'

Stepinac je bio uhapšen u rujnu 1946. i osuđen na šesnaest godina zatvora i prisilnog rada, te je u Lepoglavi proveo pet godina
Snimke: Arhiv HBK

Velika se političko-povijesna prašina diže oko Alojzija Stepinca. Hrvatska Katolička crkva želi da on bude proglašen svecem, ali ne samo to, Stepinac je najednom prometnut u, praktički, ključnu figuru hrvatske novije povijesti, pogotovo Drugog svjetskog rata i poraća kao neka stožerna figura borca protiv jugoslavenstva i komunizma te mučenika za hrvatsku samostalnost oko koje se, za razliku od ustaša i partizana, treba okupiti.

- Proglašavanje Stepinca svecem prvenstveno je vjersko pitanje. Odnos prema njegovoj povijesnoj ulozi postao je nažalost dominantno političko pitanje. Bojim se da su argumenti povjesničara tu najmanje bitni. Imam dojam da Hrvati generalno malo znaju o Stepincu kao povijesnoj ličnosti - kaže povjesničar Hrvoje Klasić. Ne želim polemizirati s ičijim vjerskim osjećajima niti ulaziti u argumentaciju je li netko ispunjava kriterije da bude svetac, ali kao povjesničar mogu ga analizirati isključivo kao povijesnu ličnost i to u kontekstu prostora i vremena u kojem je živio i djelovao. Alojzije Stepinac bio je kompleksna pa i kontroverzna ličnost. Na to ukazuje već i period prije nego će postati svećenikom. Naime, u Prvom svjetskom ratu, istina pri samom kraju, Stepinac će postati pripadnikom tzv. Jugoslavenske legije. Boreći se u sklopu srpske vojske za srpskog kralja, cilj tih “legionara” bio je osnivanje jugoslavenske države. Da mu ideja jugoslavenstva nije bila strana, govori i podatak da je kralj Aleksandar Karađorđević baš njemu omogućio da postane zagrebački nadbiskup nakon smrti nadbiskupa Bauera, odbivši prije njega nekoliko kandidata.

Ono što se sada izdvaja jest njegovo suđenje 1946. godine.

- Suđenje Stepincu bilo je politički motivirano i montirano. Tu nema spora. Njemu se službeno sudilo za kolaboraciju s ustaškim režimom tijekom Drugog svjetskog rata, ali je pravi povod bila njegova kritika komunističkog režima nakon rata. Stepinac je tijekom rata pomogao da se spase brojni ljudi, prvenstveno Židovi i Srbi. Činjenica je i da je u sklopu akcije Dijane Budisavljević, čiji je rad pomagao i Caritas (a na čijem je čelu zagrebački nadbiskup) spašeno nekoliko tisuća, uglavnom srpske, djece koje su ustaše oduzeli od roditelja. Stepinac je u nekoliko navrata u privatnoj korespondenciji protestirao kod Ante Pavelića zbog terora koji se radio prema nedužnim civilima na području NDH. Održao je i nekoliko javnih propovijedi u kojima osuđuje rasizam.

Stepinac nije bio ratni zločinac. Koliko je meni poznato, on niti je inicirao niti poticao činjenje ratnih zločina. No, unatoč svim spomenutim plemenitim postupcima tijekom rata, Stepinca ne možemo smatrati simbolom otpora ustaškom režimu. To ne znači da tog otpora ponekad nije i bilo, ali je on bio simboličan s obzirom na strahote koje je taj režim četiri godine provodio. Javna osuda (izrijekom) ustaškog režima i terora nažalost je izostala. Posebno u usporedbi s vrlo hrabrom i konkretnom osudom komunističkog režima i zločina, kako za vrijeme rata tako i odmah po uspostavljanju nove države. Ali ono najgore što proizlazi iz cijelog “slučaja” Stepinac je generaliziranje i poistovjećivanje cijele crkve s jednom osobom (“Stepinčeva crkva”). Jer iz te iste Crkve velik broj i nižeg i višeg svećenstva nažalost je podržavao i aktivno sudjelovao u ustaškom pokretu, ali je isto tako barem stotinjak katoličkih svećenika aktivno sudjelovalo u partizanskim jedinicama, a pedesetak ih je i poginulo u borbi protiv fašizma.

Koliko je Stepinac bio nepoćudan ustaškom režimu i koliko je uopće “pružao otpor” Anti Paveliću?

- Stepinac i Pavelić nisu bili bliski. Po svemu sudeći, nisu se ni podnosili. To ipak ne znači da je Stepinac zbog toga imao problema ili da je, kako on sam na suđenju ističe bio, “persona non grata” u NDH. Jer, vrlo se rijetko nepoželjnim osobama dodjeljuje orden za zasluge. A jedan takav (Red za zasluge - Velered sa zviezdom) Ante Pavelić dodjeljuje Stepincu, i to ne 1941., nego 1944! Pa i Biskupska konferencija pod predsjedavanjem Stepinca iz ožujka 1945., održana na inicijativu vlasti NDH. Tom prilikom hrvatskoj i svjetskoj javnosti upućen je prosvjed koji ni tada, pred sam kraj rata, ne upućuje na neslaganje s ustaškim režimom a kamoli na osudu. U jesen 1945., u Hrvatsku se vraća Pavelićev najbliži suradnik, “prvi policajac” NDH, jedna od najodgovornijih osoba za teror, ubijanja i deportacije, Erih Lisak. Njegov cilj je provjeriti ima li šanse da se u Hrvatskoj podigne ustanak protiv novih vlasti. Ilegalno, Lisak dolazi u Zagreb, na Kaptol, i susreće se sa Stepincem. Osobno ne mislim da je Stepinac išta imao s organizacijom ovog susreta, vjerujem da mu čak nije bilo ni ugodno što ga je Lisak došao posjetiti. No, ne vjerujem da bi Lisak išao kod nekoga u koga nema povjerenja.

Prošle godine srpski ministar Vulin, poznat po svojim velikosrpskim stavovima, podigao je puno prašine izjavom o Stepincu kao ustaškom vikaru.

- Da, to je jedno od pitanja koje je postalo kontroverzno, ali ponajprije zbog onoga tko je to i na koji način izjavio. Da, Stepinac je bio vojni vikar vojske NDH (bio je i vikar vojnika katolika u vojsci Kraljevine Jugoslavije) i nije se nikad odrekao te “funkcije”. Prema njegovom pismu sarajevskom nadbiskupu Šariću, Vatikan ga je imenovao i za vikara vojnika okupacijskih vojski na području NDH. Problem dakle nije njegovo vikarstvo, ali jesu zločini koje su te vojske činile četiri godine tijekom rata.

 

 

 

 

Izdvajamo