Josip Stepinac danas neće prema katedrali. Išijas i artritis učinili su svoje ovom 79-godišnjaku pa će se ove godine svojem omiljenom praujaku morati pokloniti u srcu.
- Tamo i čuvam uspomenu na svojeg omiljenog blaženika, na osobu koja mi je toliko bliska i koja je za mene postala sveta još prije 59 godina - reći će mi dok sjedimo za kuhinjskim stolom u njegovu stanu na zagrebačkom Jarunu.
Njegova sjećanja na blaženog kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog, čija će se svetkovina u nedjelju posebno svečano proslaviti u njegovu rodnom Krašiću i zagrebačkoj katedrali, zapravo su sjećanja jednog dječaka koji tek počinje odrastati i njegovih razgovora sa svojim praujakom koji u Krašiću, u kućnom pritvoru, služi kaznu zatvora. Sjećanja su to na strašnu noć koju je njegova obitelj proživjela zbog prezimena Stepinac, sjećanja su to na vremena kada zbog prezimena nije mogao dobiti putovnicu. Isto tako, sjećanja su to na razgovor s agentima koji su ga željeli vrbovati da radi za državne organe sigurnosti.
O kardinalu Stepincu mnogi bi željeli govoriti, no mnogi nemaju autentična sjećanja na blaženika. Ono što znaju, prepričavaju iz treće ruke, iz onoga što su pročitali u brojnim knjigama i svjedočanstvima iz tog vremena. Josip Stepinac nije jedan od takvih, on je dio svojeg života proživio uz kardinala Stepinca i želja mu je skupiti sva svjedočanstva onih koji su uistinu bili u Krašiću u to vrijeme.
- To je neka moja intimna želja kako bi to ostalo generacijama koje dolaze. Velikih stručnih, autentičnih knjiga ima, no ova bi bila možda malo osobnija - priča Josip.
Kod bake Barbare
Josip je najstariji Stepinčev pranećak. Njegova baka Barbara bila je je Stepinčeva polusestra. Naime, kardinalov otac, koji se također zvao Josip, imao je četvero djece iz svojeg prvog braka. U tom braku rodila se i Barbara. No kako je majka umrla, Josip se ponovno oženio i sa svojom drugom ženom Barbarom imao još osmero djece. Peto dijete u tom braku bio je Alojz Viktor Stepinac.
- Velikog kardinala upoznao sam u Brezariću, kod bake Barbare. Alojz je svoju sestru posjećivao još za vrijeme rata i ja sam ga tako susretao. Činio mi se jako ozbiljan. To su bile prve impresije - priča Josip, koji je u Krašiću završio prva četiri razreda škole, dok je preostalo osnovnoškolsko obrazovanje završio u Samoboru gdje je bio blizak s kardinalovom sestrom Štefanijom.
Bilo je to vrijeme nakon NDH, u trenucima kada su blaženog kardinala osudili na zatvorsku kaznu u Lepoglavi. Iako je nosio prezime Stepinac, Josip kaže kako u to vrijeme nije imao nikakvih neugodnosti u školi, a to zahvaljuje “normalnoj učiteljici”.
Nakon toga je tri godine bio u sjemeništu, zatim je položio 4. razred i maturu te upisao Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu. Njega je zanimao smjer nafta.
Kada se vraćao na dopust, u svoj rodni Krašić, išao bi kardinalu.
- To su godine kada se kardinalu teško pristupa, kada već osjeća bolest i kada nije bilo dobro smetati ga. No on je nekako uvijek dolazio do nas. Pitao bi me kako fakultet, kakav je sada Zagreb? Zanimalo ga je zbog čega sam baš odabrao studij nafte. I sam je govorio da to pokreće svijet, da će one države koje budu imale naftu biti neovisnije i bogatije - priča Josip i objašnjava kako je takvih susreta bilo nekoliko.
No bez obzira o čemu pričali, svaki je razgovor završio na isti način.
- On je govorio: “Uči, samo uči, jer ti znanje nitko ne može uzeti. Mogu ti sve uzeti, mogu te mlatiti, ali znanje ti nitko nikada ne može uzeti” - prisjeća se sa sjetom ovaj inženjer nafte.
Josip Stepinac kaže kako je Krašić uvijek živio uz svojeg nadbiskupa, no kako se mjesto počelo mijenjati 1951. godine kada je Stepinac, nakon pet godina zatvora u Lepoglavi, pušten da ostatak kazne služi u rodnom kraju. To je vrijeme kada kardinal Stepinac živi kod župnika Josipa Vranekovića, a dane provodi u šetnjama, molitvi, služenju misa, čitanju.
Josip je u to vrijeme školu pohađao u Samoboru i činilo mu se kako je zbog broja policajaca Krašić najsigurniji grad na svijetu. Josip Stepinac priča kako je nakon dolaska kardinala u Krašić mjesto nekako duhovno živnulo jer su ljudi osjećali da se njihov nadbiskup vratio u rodni kraj u kojem će na kraju i umrijeti.
- Kardinal je volio te policajce koji su ga pratili. Jednom je stigao kod bake Barbare u Brezarić, a mi smo bili za stolom. Tada je rekao baki da bi češće dolazio, ali da mu je žao policajaca koji su ga svugdje morali slijediti i čekati ispred kuće - smije se Josip.
Sjeća se i susreta kardinala Stepinca i krašićkog župnika Vranekovića jednog petka. Josip je sreo župnika ispred župnog dvora te se upravo spremao na put u Karlovac.
- Imao je Tomosa i župnik je navlačio svoje naočale i kožnu kapu. Mene je motor zanimao. I tada je došao kardinal i pitao župnika kamo ide. Vraneković mu je odgovorio da kreće u Karlovac kupiti ribu jer je petak. Na to mu je kardinal uz smijeh odgovorio je li se on zapitao “jesu li oni zaslužili jesti ribu”. Meni je to bilo jako smiješno, no tek sam kasnije shvaćao njegovu skromnost - prisjeća se Josip.
Ipak, prije samog dolaska kardinala Stepinca u Krašić, po Josipovu sjećanju, koja dva, tri mjeseca ranije, njegova obitelj pretrpjela je veliko fizičko maltretiranje, nakon čega je došlo i do tragične smrti.
Jedne noći u kuću im je upalo nekoliko vojnika, koji su Josipova oca i trudnu majku izveli iz kreveta. Pretukli su ih oboje pred tada 11-godišnjim Josipom i njegovim dvogodišnjim bratom.
- Te su mi scene i danas pred očima. Evo naježio sam se. Tuku ti oca i majku, a ti ne znaš zašto. Što su sagriješili? Majka je nakon toga umrla na porodu te iste godine, a moja sestra je ostala živa. Taj događaj ostavio je tragove na mojem odrastanju - kaže Josip.
Vjeruje da je to bio znak zastrašivanja i prijetnji kako bi se s obitelji Stepinac lakše moglo manipulirati jer je Josipov otac bio ugledni član zajednice i predsjednik vatrogasne zajednice.
- To su bile godine kada je država ulazila u seljačke zadruge. I sigurno da je to bio jedan od razloga zbog čega su napali moga oca i majku. No o tim stvarima se nije pričalo. Kada bi se i pričalo, mi djeca znali smo da je vrijeme da napustimo prostoriju u kojoj su bili odrasli - prisjeća se Josip.
Vijesti o smrti kardinala 10. veljače 1960. čuo je na vijestima Radija Zagreb u večernjim satima i odmah je, kaže, pohitao Krašiću. Poštanski kamioni koji su vozili prema Sošicama i Žumberku su otkazani pa mu je preostao samo vlak prema Karlovcu. Josip se sjeća da je u vlaku bilo mnogo policije, a kada je sišao kod Lazina shvatio je da svi oni idu prema kardinalovu rodnome mjestu. Na ulazu u Krašić bile su vojska i policija koja je kontrolirala tko ulazi, a tko izlazi iz mjesta.
- Došao sam doma, a glavno je pitanje bilo - što će sada biti. Svi su bili uvjereni da će njegovo ime i prezime, i nakon smrti, smetati. Bilo nas je strah i policije jer nitko nije znao kako će se sada ponašati. Mi smo vjerovali da dok je kardinal živ, mi smo sigurni - priča Josip Stepinac.
Mnoštvo policajaca
Njega je pak, osim mnoštva policije, čudilo mnoštvo nepoznatih ljudi u Krašiću. Josip se sjeća kako su mnogi bili u crkvi, molili krunicu, klečali, no kako je samo rijetke poznavao.
- Bilo mi je čudno da baš ne poznam sve te ljude. Mislio sam si “pa nije Krašić Zagreb”. Onda sam se mislio da su došli brojni ljudi iz okolice, iz Zagreba i iz drugih krajeva. Ali mi je i to bilo čudno jer su samo stanovnici Krašića tih dana mogli u mjesto. U kući se pričalo da su to bili agenti koji su trebali spriječiti događanje naroda - prisjeća se gospodin Josip.
Tko je tada ušao u Krašić, ostao je u Krašiću, pa Josip na sprovod nije išao, kao ni mnogi članovi rodbine.
Zbog prezimena, Josip je i nakon kardinalove smrti imao neugodnosti. Za vrijeme studija igrao je nogomet i momčad je trebala na utakmicu u Austriju. Cijela ekipa je išla preko, priča Josip, kolektivnog pasoša, no na taj put on nije mogao ići.
- Nisu me pustili. Jedinoga. Opravdanja nije bilo, a u klubu su mislili da sam neki razbojnik jer ne mogu preko granice. Zahtjev za putovnicu predavao sam više puta i svaki put sam bio odbijen. Sve dok me jednom nisu pozvali - priča Josip.
Taj poziv bio je u policiji u posebnoj sobi ondašnjeg SUP-a. Sjeo je za stol, a u sobu je ušlo njemu poznato lice.
Počeo ga je ispitivati za oca, za tete, za baku, djeda, za bližu i dalju rodbinu i Josipu se u prvi mah činilo da je upravo upoznao daljnjeg rođaka koji je, eto, zaposlen u policiji i koji će mu riješiti putovnicu.
- Bio sam u krivu. To je bio agent zadužen za obitelj Stepinac, a kojeg sam ja znao viđati na mojim utakmicama, ispred fakulteta i u Krašiću. I tada mi je ponudio putovnicu, uz uvjet da se nađem s nekim ljudima u Austriji, odem na neki sastanak i po povratku da im napišem izvještaj. Vrbovali su me. Bio sam im odličan zbog svojeg prezimena na koje nitko ne bi posumnjao. Odbio sam - kaže Josip.
Krajem '60-ih dobio je putovnicu, uspio se i zaposliti, a kolege na poslu su ga često znali pitati je li što u rodu s “onim Stepincem”.
Uspomenu na svojeg praujaka svih ovih godina čuva u srcu.
- Iskreno, iako čekamo kanonizaciju, za mnoge vjernike kardinal je već svet, a Krašić je već odavno postao svetište. Katoličkoj crkvi, koliko čujemo, ne žuri se i proglašenje će doći kada dođe. Za mene on je već svet, tako da se ne brinem oko toga previše - kaže uz osmijeh kardinalov najstariji pranećak.