ZAGREB - Svaki put kada se pojavi slika Vukovaraca kako u koloni, spuštenih glava, napuštaju svoj grad, obuzme me osjećaj zgražanja nad jadom i nevoljom ljudi koji su žrtve zločina u Vukovaru. Istodobno, osjećam bijes zbog toga što je to bilo moguće, što se to zaista dogodilo.
Popis koji život znači
Imao sam trideset i četiri godine, radio na fakultetu. Rodila mi se kći, bila je beba i svi su strahovi i sva razmišljanja bila usmjerena djetetu. Čovjek se plaši. Jednom su studentu na fakultet došli javiti da mu je poginuo otac, a bio je na pismenom, polagao je ispit. Nismo mu to rekli do kraja ispita, ostavili smo ga u miru. Saznao je kasnije. Kada se pojavio na usmenom ispitu, nakon nekog vremena, položio je. Studenti su tada, tih dana dolazili u moj kabinet, pitali bi što je s Vukovarom.
Raspravljali smo o tome, iako nije bilo informacija o padu Vukovara. Pitali su imam li ja kakvih vijesti, neki su imali obitelj u Vukovaru. Nismo znali što se događa s Vukovarom. Ono što smo znali moglo bi se zvati “puzajuće informacije”. Razgovarali smo laički, pričali bez ikakva znanja o tome što bi trebalo napraviti, kako bi vojska trebala i mogla osloboditi Vukovar. Tada su se pojavljivala i neka imena koja su se ponavljala kasnije, kada sam na čelu posebnog povjerenstva Vlade RH, u suradnji s Crvenim križem, tragao za nestalim ljudima, većina su bili Vukovarci. Bilo je važno pronaći ih, staviti na popis jer bi im to spašavalo život.
Tužba protiv Srbije
Kada sam pisao tužbu tadašnje Jugoslavije, bio sam u Vukovaru. Otišao sam u bolnicu, na radio na kojem je radio Siniša Glavašević. Otišao sam na mjesta gdje su ljudi bili zatočeni, gdje su bili mučeni i ubijani. Na takvom se mjestu čovjek uvijek zamisli zbog svega što je tamo učinjeno. Bilo je to kasnije, poslije rata, i sve je bilo mirno, a opet, na tom se mjestu osjeća da su tamo ljudi stradali.
U tom trenutku, kada sam bio tamo, pokušavao sam kao vjerojatno svatko tko zna što se događalo na tim mjestima, zamisliti što se dogodilo, kako su se osjećali ti hrabri ljudi suočeni sa smrću. Taj kontrast, mirnog mjesta i znanja o tome da su tamo ljudi stradavali, uvijek zatekne.
Kako je to izgledalo?
Mi koji nismo bili tamo, teško možemo shvatiti strahotu koju su Vukovarci preživjeli, neki ne i preživjeli. Pokušavam zamisliti i o čemu su razmišljali, što su osjećali, kako su doživljavali sve što im se događalo i što im je učinjeno, kako su se osjećali kada su znali da ih za koji trenutak više neće biti?
To pitanje možda bude i snažnije od onoga što im se fizički događalo, kako su bili ranjeni. Vukovar je prvostradalnik. Ljudi koji su bili tamo su svi stradalnici. Vukovar je simbol. Bio je simbol otpora, simbol stradanja. Sada je postao još jedan važan simbol - simbol pomirenja.
Način na koji je u Vukovaru dočekan Tadić je vrlo važan jer pokazuje spremnost tih ljudi, Vukovaraca, ne da zaborave nego da na neki način oproste i da pogledaju u budućnost. I tu se Vukovar opet pokazao velik. Bio je velik u stradanju, u svojoj žrtvi, a sada se pokazuje velikim i u sposobnosti da prihvati pruženu ruku.
Zajedništvo Vukovara
Vukovar je važan i u sposobnosti da hrvatska i srpska zajednica žive zajedno. Način na koji to rade i na koji će to raditi je značajan za, rekao bih, hrvatsko-srpske odnose u cjelini. Uvjeren sam kako će doći vrijeme da se kafići više ne dijele na hrvatske i srpske, a uzmemo li u obzir da, bez obzira na strašnu povijest, velikih međunacionalnih ekscesa u Vukovaru nije bilo, zasigurno trebamo biti ponosni na veličinu Vukovara i Vukovaraca.