Nisam još krenuo, ali skoro ću - kaže u svom zadnjem intervjuu Tihomir Orešković.
Mogao bi to biti odgovor na bilo koje od ovih pitanja:
“Kad će prva sjednica Vlade?” Ili: “Kad će prvi zakoni?” Ili: “Jeste li razmišljali o svojim prvim potezima?” Ili: “Kad započinjete s radom?” Ili: “A kad stižete u Hrvatsku?”
I sad tu nadopišemo odgovor: Nisam još krenuo, ali skoro ću. Vidite da zvuči sasvim realno.
Ipak, premijer je ovaj put govorio o nečemu drugome: o svom učenju hrvatskog jezika. Ni s tim još nije krenuo, iskreno je rekao.
Malo je vjerojatno da je to zbog obaveza - Oreškovićeva Vlada u prvih sto dana donijela je sedam zakona - pa se postavlja pitanje odgađa li premijer učenje jer mu se ne da (#nedamise) ili racionalno i ispravno procjenjuje da mu hrvatski neće dugo ni trebati.
Na premijera Tihomira Oreškovića mnogi i dalje gledaju kao na neko dobronamjerno političko biće, možda ne naročito uvjerljivo ili uspješno, ali svejedno dobronamjerno. Pogotovo oni koji ga stavljaju u odnos s mogućom alternativom, pribojavajući se te “tvrđe opcije”, nešto kao: bolje i on, takav, nego Karamarko, Brkić i Hasanbegović.
Paradoksalno, premijerovo slabo poznavanje hrvatskog jezika i hrvatskog društva i hrvatske politike i međunarodne politike čini ga u općem dojmu simpatičnim, a ne, što bi bilo logično, opasnim.
Ali malo je toga zapravo dobronamjernoga i benignoga u Oreškovićevu pristanku da se, iz vlastite ugode ili bilo čijeg interesa, zadržava na najvišoj izvršnoj poziciji u zemlji, svjestan je da nema podršku za promjene o kojima govori i da je, budimo realni, teško više i može imati.
Pitanje je naravno ima li Orešković uopće ambiciju i kapacitet za značajne inovacije, ako, na primjer, na pitanje o poreznim reformama želi reći ovo:
“Mislim da svi trebamo plaćati naš dio poreza”.
Iza Oreškovića većina stoji samo do prve (ne)prilike.
“Hvala Bogu, imam potporu od supruge i četvero djece”, smireno će Orešković, u svom stilu.
Sve manje je šarma u tom njegovu umanjivanju dramatičnog raskola u Domoljubnoj koaliciji i zanemarivanju političkog kaosa koji vlada u državi kao posljedica izbornih rezultata koji se, ni uz najmaštovitiju matematiku, jednostavno ne daju preračunati u stabilnu većinu. Sve su karikaturalniji, pa i neodgovorniji premijerovi pokušaji umanjivanja važnosti otvorenih ratova koji se vode oko svake kadrovske odluke, svakog zakonskog prijedloga, svakog reformskog plana.
“Oporbi poručujem: neće biti prijevremenih izbora”, hladno će Orešković kao da mu još nije jasno da je za bilo što “prijevremeno” u ovom trenutku daleko više zainteresiran vladajući HDZ nego bilo tko u opoziciji.
Izvan Oreškovićeve gluhe sobe odvijaju se dakle pravi tektonski poremećaji. HDZ i SDP zajedno glasaju protiv njega i Mosta, pa onda SDP i Most protiv njega i predsjednice, pa zastupnici Mosta individualno napuštaju koaliciju, pa se ministrice svađaju na javnim sjednicama Vlade, svatko svakome u startu ubija zakonski prijedlog, jedni po drugima psuju u intervjuima, a u neslužbenim razgovorima dodatno se gade do iznemoglosti i naslađuju nad nadolazećom katastrofom.
A tek na lokalnoj razini, pravi urnebes. Nitko nije zainteresiran ni za kakve promjene, dapače, najveći dio zakona iz Oreškovićevih ladica samo bi im zagorčao život: dokinuo izvore financiranja, srezao sinekure i poderao mreže koje pomno pletu desetljećima. Ipak su to većinom političari koji ne mare za to hoće li se urezati u pozitivno pamćenje velikog broja građana. Važnije im je da se što dublje urežu u javni dug. Oni ne žele ostaviti dubok trag u društvu, oni uopće ne žele ostavljati tragove.
Od želje da baš sve ostane isto, od Metkovića do Zagreba, sve se upravo pregrupira i lomi, slažu se savezi i najčudesnije kombinacije, evo čak i Kosori ispadaju iz Bandićevih ormara.
Sve se to događa izvan vidnog polja hrvatskog premijera ili mimo njegova interesa.
“Neka on osobno izađe na izbore s tim svojim reformama, sigurno će pobijediti”, ironično Oreškoviću poručuju iz HDZ-a. Kritičari imena zasad skrivaju, ali nesnošljivost ne.
Sve se trese, a premijer Orešković je na - Dolcu.
“Tražimo nove načine da se družimo. Subotom na Dolcu i tako”, opisao je malo svoj život u Zagrebu.
Kao, išao je na Dolac, među ljude, i baš se ugodno iznenadio neočekivanim otkrićem da na placu ljudi toliko ne mare za komunističke zločine koliko za cijene i životni standard.
I za Oreškovića, kao i prije za Zorana Milanovića, mnogo više znamo o tome gdje se opušta nego gdje se napreže. Milanović malo na biciklu, malo u Taču. Orešković čas na hokeju, čas na Dolcu.
Može se reći da je to politika “Zbrda, s Dolca”.