SVJETSKI DAN IZBJEGLICA

PRIČE LJUDI KOJIMA JE HRVATSKA POSTALA NOVA DOMOVINA U našoj su zemlji našli dom, ali još traže posao: 'Ne želim više lutati, ovdje nam je dobro'

    AUTOR:
    • Barbara Matejčić

  • OBJAVLJENO:
  • 20.06.2019. u 21:15

Ana Opalić / UNHCR

Više od 70 milijuna ljudi u svijetu prisilno je napustilo dom, što je najveći broj u posljednjih 70 godina. Mali dio tog velikog vala došao je do Hrvatske, još manje ih je ovdje ostalo. Od 767 osoba koje su u posljednjih 15 godina dobile politički azil u Hrvatskoj većina se odselila, tako da ovi ljudi spadaju u rijetku kategoriju koja je odlučila ovdje graditi svoju budućnost.

U svijetu je 70,8 milijuna prisilno raseljenih ljudi. Djece, starijih, bolesnih, žena i muškaraca koji su morali napustiti dom. To je najveći broj raseljenih koji je UNHCR zabilježio u posljednjih 70 godina. Duplo više nego prije 20 godina, 2,3 milijuna više nego prije godinu dana i tko zna koliko manje nego što bi ih moglo biti 2050.

Predviđanja se kreću od 200 milijuna do čak milijardu raseljenih do tada, što će najviše uzrokovati klimatske promjene. U Hrvatskoj je od 2004. godine, otkako se vodi statistika stupanjem na snagu Zakona o azilu, međunarodnu zaštitu dobilo 767 ljudi. Većina ih više nije u Hrvatskoj, no ima onih koji nisu htjeli ići dalje.

Za Svjetski dan izbjeglica odlučili smo upoznati neke od tih naših novih sugrađana. Suprotno od onoga kako se najčešće grade stavovi prema izbjeglicama - ne poznavajući ih, temeljem predrasuda i straha od nepoznatoga, zaboravljajući da se radi o ljudima čiji su životi ugroženi u njihovim zemljama. Inače ne bi dobili zaštitu, Ministarstvo unutarnjih poslova ne dijeli to olako, dapače.

Razloge koji su ih natjerali na bijeg i što su sve do dobivanja zaštite u Hrvatskoj prošli iznosimo tek u naznakama ili nimalo, uvažavajući da kažu koliko žele, a i da se ne fotografiraju ako ne žele. Većina izbjeglica u Hrvatskoj nije sklona ni medijima ni isticanju. Žele započeti novi život kao obični građani.

Obitelj Majeed (Irak)

Najdraži dar u Zagrebu? Slika našeg rodnog grada u Kurdistanu

Ana Opalić / UNHCR
 

Čim nam je Lajan Majeed (29) otvorila vrata stana u Zagrebu u kojem živi s obitelji, sedmogodišnji Dahen nas je uhvatio za ruku i poveo. “Ovo je uredila moja mama”, rukom pokazuje na dnevni boravak. Na zidu visi velika fotografija središta Lajaninog rodnog grada u Iračkom Kurdistanu.

Tu im je fotografiju poklonila Lajanina zagrebačka prijateljica. “Najbolji poklon ikad”, kaže Lajan. Držeći u naručju Danija, koji se prije 15 mjeseci rodio u Zagrebu, na fotografiji pokazuje gdje je bila radnja u kojoj je kupovala tkanine. U Iraku je dizajnirala i šivala odjeću i imala stalan posao u banci. Dahen nas odvlači do uokvirenih manjih fotografija:

“To je baba (tata), to su baka i djed, to je Dani”. To su fotografije iz Hrvatske, gdje su došli 2016., s izleta na Bundek, na Murter, u Zadar. Tu su i fotografije jedinog što Lajan nedostaje iz Iraka - obitelji. “Moja mama nije ni vidjela Danija. Nekada se prije spavanja molim da se svi sretnemo u snu i kada ujutro čujem mamu, kažem joj: ‘Sinoć smo bili zajedno, još ti osjećam miris’”, prepričava.

Dahen nas vodi dalje. S nama razgovara na odličnom engleskom, s mamom na kurdskom, s tatom Kamalom, koji upravo vani pomaže prijatelju, na arapskom, a u vrtiću na hrvatskom. “Mnogi ne žele ostati u Hrvatskoj jer nema posla. Meni je važna klima i kakvi su ljudi, a ovdje sam našla puno prijatelja. Jedino mi se ne sviđa kad me ljudi drugačije gledaju zbog marame.”

Ni ona ni suprug još nisu našli posao. Nada se da će on, kao u Iraku, opet biti prodavač, a ona bi rado preko ljeta konobarila. Kako vidi svoju obitelj za deset godina? “Djeca su u dobroj školi, moj muž je prodavač. Ja imam mali restoran i mali auto. Živimo u maloj kući s vrtom, s 50-ak kokoši...”

A gdje je to, pitamo. “U Zagrebu”, kaže: “Ne želim više lutati, ovdje je dobro”.

Amin (Iran)

Posao sam našao tek kada je počeo migrantski val. I to kao prevoditelj

Ana Opalić / UNHCR
 

Khanee man (moj dom) su omiljene riječi Alija Mohammada Shuryabija na njegovom materinskom farsiju. Razmišlja koja mu je riječ najdraža na hrvatskom. To je jezik u kojem Ali Mohammad živi, na koji prevodi i koji je naučio sam.

Ali nije bilo lako, kaže da je hrvatski jako težak i da mu za padeže “glava ne radi”, ali se trudi usavršiti ga. Sluša Olivera Dragojevića, gleda seriju “Pogrešan čovjek” i koristi online stranicu za učenje hrvatskoga Easy Croatian.

Kada je 2013. godine došao u Hrvatsku kao izbjeglica iz Irana, bio je umoran od putovanja i njegova jedina destinacija je bila sigurnost. Nije ni pokušao ići dalje od Hrvatske. U Iranu je radio u tvornici autodijelova kao zavarivač i viljuškar.

Tražio je takav posao i u Zagrebu, ali zbog nepoznavanja jezika ga nisu primili. Onda su s ljetom 2015. došle tisuće izbjeglica Balkanskom rutom i Ali Mohammad je otišao na granicu volontirati. Za nekoliko je mjeseci dobio posao prevoditelja u Isusovačkoj službi za izbjeglice i to radi do danas. Na njegovom radnom mjestu u Maksimirskoj ulici smo i razgovarali. “Te 2015. me jako dirnula gostoljubivost ljudi u Tovarniku.

Građani su donosili hranu i vodu izbjeglicama, policajci su pomagali. Tamo sam i progovorio hrvatski jer su me drugi volonteri hrabrili. Tamo su me prozvali Amin i to mi je ostalo kao nadimak. Sad su se već stvari promijenile, ako netko od izbjeglica nešto loše napravi, na sve nas se gleda kao da smo krivi. To mi se ne sviđa, no tu je khanee man”, kaže Amin. Koji dan kasnije nakon razgovora, stiže njegova poruka: “Kikiriki.” To je hrvatska riječ koja mu se sviđa, kaže da zvuči kao muzika.

Obitelj Darwish (Sirija)

Puno toga ovdje je slično kao u Siriji, i mi imamo puricu s mlincima

Ana Opalić / UNHCR
 

Kako koračate od ulaza u dvorište do kuće gdje se smjestila obitelj Darwish, tako se nižu menta, bosiljak, jagode, peršin, korijander, paprika, krastavac, rajčica, matičnjak, ružmarin i majčina dušica. Posadila ih je Sawsan Darwish kako bi djeci kuhala jela na kojima su odrastala gotovo tri tisuće kilometara dalje. Sawsan je iz Sirije, a u Siriji je hrana važna.

Hranom se govori o sebi, gostima se izražava dobrodošlica, a bližnjima ljubav. Prve hrvatske riječi koje je Sawsan naučila bile su one koje pripadaju kuhinji. U Siriji je bila državna službenica, u Hrvatskoj se prekvalificirala za njegovateljicu i nada se da će raditi jer je, kaže, nerad umara. Njezin suprug, otac njezine troje djece, nestao je u ratu.

U Hrvatsku su Sawsan (48), Hanaa (20), Aya (18) i Subhi (13) došli prije gotovo dvije godine. U svom su nas domu dočekali s baklavama i čokoladnim biskvitom te crnom, kažu, arapskom kavom razblaženom prahom kardamoma. Hanaa kaže da je život u Hrvatskoj i prijeratnoj Siriji sličan - način na koji se ljudi druže, bliske obiteljske veze, dobrosusjedski odnosi pa i školski program. “I u Siriji se tradicionalno spremaju fritule i purica s mlincima”, dodaje.

U Hrvatskoj su zavoljeli štrukle i mirno malo mjesto u okolici Zagreba gdje žive. Muče se s jezikom. “Kada sam krenula u školu, bilo je baš teško. Sjedila bih u klupi i zurila u nastavnike jer nisam ništa razumjela. Brzo sam našla prijateljice u razredu i one mi pomažu, kao i mojoj sestri njezine”, kaže Hanaa.

U Siriji je išla u zadnji razred srednje, no u Zagrebu je morala upisati treći razred u IX. gimnaziji. Htjela bi studirati novinarstvo ili psihologiju. Aya ide u Ekonomsku školu i vjerojatno će nastaviti s Ekonomskim fakultetom. Subhi je završio šesti razred i ne kroji velike planove: do jesenskog povratka u školu igrat će nogomet i voziti bicikl.

Prilog je nastao u suradnji s UNHCR-om Hrvatska, agencijom UN-a za izbjeglice

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo