Čini se da vrijeme u Plaškom stoji, a jednom kada netko probudi usnulu dolinu koja spaja Liku i Gorski kotar, valjda bi bilo bolje da kazaljke krenu unatrag, jednako zbog njezine sjajne prošlosti koliko i zbog budućnosti u kojoj nema puno perspektive. U središtu mjesta su tri kafića, dva marketa i jedna trgovina poljoprivrednim potrepštinama te pekara. Oni su i okosnica gospodarstva, a jedan od lokala donosi i dašak kulture, ako ništa onda u svojem imenu, kafić koji se povremeno pretvara u narodnjački klub zove se - Broadway. Tamo živi oko 2000 ljudi koji se dijele na Srbe povratnike i Hrvate doseljene iz BiH, uglavnom iz Banje Luke i okolice. Njihovi su odnosi dobri, jer od borbe kako preživjeti svakodnevicu ne ostaje previše vremena za brojanje krvnih zrnaca. Putnika namjernika nema, tek pokoji zalutali turist kojega je navigacija okrenula da se ovuda, pa dalje preko Saborskog, probije na Plitvice.
Prometnije je tu bilo u doba antike, postoje čvrsti dokazi da je rimski car Oktavijan August na ovom području pobijedio Japode. Ime Plaški spominje se prvi put 1161. godine u dokumentima Splitske nadbiskupije, tamo su utvrde gradili velikaši i plemenitaši, a u Vojnoj krajini bili su važna točka za obranu od Turaka. Ratno vijeće u Grazu u 17. stoljeću dalo je dozvolu Vlasima iz današnje Srbije da nasele kraj kako bi popunili vojne redove za buduće ratove. U 18. stoljeću imali su školu, katoličku kapelaniju, a bili su i središte pravoslavne Gornjokarlovačke eparhije. U današnjem Domu kulture od 12. do 15 listopada 1943. godine održano je II. zasjedanje ZAVNOH-a, a predsjedao mu je pjesnik Vladimir Nazor. Potvrđene su tamo odluke o vraćanju oduzete Dalmacije, Zadra i Istre. U bivšoj državi imali su tvornicu sulfatne celuloze, jedinu koja je proizvodila posebnu vrstu papira, tzv. krajftjajner. Imali su čak vlastito kino koje se zvalo Hum.
Sve je isto osim stolica
U taj i takav Plaški, u dvoranu u kojoj desetljećima hrđaju dva stara 35-milimetarska kinoprojektora, i u dan točno 75 godina nakon što je u njoj održan ZAVNOH, otvoreno je digitalno 3D kino, prvo takvo u cijeloj Karlovačkoj županiji, jedinoj u Hrvatskoj koja do sada nije imala namjenski prostor za održavanje kinopredstava. Po projektoru, dakle kvaliteti slike, zvuka i platna, ne razlikuje se od zagrebačkog Cinestara baš ni malo. U Zagrebu su stolice nešto udobnije od ovih drvenih u kojima su još valjda sjedili Nazor i njegovi drugovi, no nije neki problem Plaščanima ponijeti jastučić od kuće. Osim toga, prvi sljedeći korak je zamjena stolica. Najzaslužniji za ovaj projekt je Marko Pekić, kinodistributer iz Karlovca, koji sa svojom tvrtkom Radar ima sve važniju ulogu na domaćem, ali i regionalnom filmskom tržištu, iako dolazi iz grada bez kina. Jednako je zaslužan općinski načelnik Pero Damjanović, koji je prepoznao projekt, ali i Ministarstvo kulture koje ga je financijski podržalo. Dok putujemo prema Plaškom gdje Marko i njegova desna ruka Martin Katušin obavljaju završne pripreme za kinoprojekciju, nemamo dvojbe koje će biti prvo pitanje koje ćemo mu postaviti.
Na fotografiji: Glavna ulica u Plaškom
Marko, pa zašto otvaraš kino u Plaškom?
- Dakle, u jednom trenutku imamo Karlovačku županiju koja jedina u Hrvatskoj nema kino u funkciji. Pokrenuli smo mrežu KINO.hr i u sklopu nje odlučili oživjeti tu zamrlu scenu. Počeli smo s predstavama u Karlovcu u Domu HV-a, čija nam dvorana dobro služi jer bolje nije bilo na raspolaganju. Na starom gradu Dubovcu pokrenuli smo ljetnu pozornicu i nazvali je “Film za van”, gostovali smo u Pučkom učilištu u Dugoj Resi. Tako smo došli i do Plaškog, gdje me oduševila ova dvorana u kojoj je bilo kino, dakle jedina preživjela namjenska dvorana i jedini adekvatan prostor na širem ogulinskom području. S dvjestotinjak mjesta ona je odlična baza za razvoj ovakve priče, a općina ju je koristila za svečane sjednice Općinskog vijeća i školske predstave. S idejom kina došao sam načelniku Peri Damjanoviću - priča Marko Pekić.
On je to prihvatio, napravljen je projekt i dobio je zeleno svjetlo na natječaju Ministarstva kulture koje ima, kaže Marko, dobru strategiju revitalizacija kinodvorana, zbog čega posjećenost kinoprostora iz godinu u godinu znatno raste. Važnu ulogu u tome imaju baš ovakva mala kina.
- Ministarstvo je odobrilo 300.000 kuna za opremanje kina digitalnom opremom, znači projektorom, audio sustavom i platnom te 3D sustavom. Razliku u investiciji, odnosno još stotinjak tisuća pokrila je općina, a uključila se i županija. Prvi prikazani film jučer ujedno je bio i prva digitalna 3D projekcija ikada u Karlovačkoj županiji. Ovdje smo radili također “Film za van”, naše ljetno kino na igralištu pored škole, dvije večeri za redom, oba za djecu, prvo igrani, a onda sinkronizirani. Prvi dan je bila dobra posjećenost, a drugi dan smo doživjeli opću invaziju. Za ove ljude sve je to bio doživljaj, od platna, kina, čak i do kokica - pričaju Marko i Martin o gladi kakva u Plaškom vlada za kulturnim događanjima bilo koje vrste.
Skeptici
Kino Plaški otvoreno je 3D crtićem “Stopalići” u subotu u 17 sati, a u 20 sati prikazan je “Johnny English”. Zbog proslave Dana općine nije se naplaćivao ulaz, a za 20 kuna, što će biti standardna cijena, već u nedjelju se mogao pogledati crtić “Vili Kočnica” te znanstveno-fantastični “Venom”. Ni malo se ne brinu kako će napuniti 210 sjedalica svojega kina, odnosno zadržati posjećenost nakon početne euforije. Računaju i na Plaškom susjedne općine Josipdol i Saborsko, a neće biti problem, smatraju, potegnuti ni iz 25 kilometara udaljenog Ogulina, koji također nema kino.
- Uvijek ima skeptika koji kažu da je kino stvar prošlosti, ali brojke govore drukčije. Kina su u Hrvatskoj zamrla u vrijeme kada su filmovi jako kasnili. Znači, postojale su analogne kopije, primjerice imaš ih pet s kojima pokriješ najveće gradove, a drugi moraju čekati sljedeću turu. U manji grad dođe film za tri mjeseca i on tada više nikoga ne zanima. S digitalizacijom se prikazuje istovremeno. Imamo vrhunsku suradnju sa svim distributerima i osiguravamo pretpremijere, znači dan ranije nego što se otvaraju u hrvatskim kinima. Običaj je da se filmovi u Americi otvaraju petkom, kod nas četvrtkom - kaže Marko. Tehnički će to izgledati ovako: Marko i njegov tim dobivaju šifru za film kojim se može otključati za prikazivanje na točno određenom serveru, u ovom slučaju u Plaškom.
Na fotografiji: Marko Pekić i Martin Katušin
Znači li to da će Plaščani moći pogledati neki film dva dana prije Njujorčana?
- Ne da je moguće, nego je to smisao svega. Zato priču gradimo oko mreže malih kina kako bismo se mogli izboriti za pretpremijeru. Plaški kao samostalno kino to ne bi moglo. Ideja KINO.hr-a zapravo počiva na jednom multipleksu kojemu dvorane nisu na jednom mjestu, već su raspršene po malim mjestima, negdje je to revitalizacija, a tamo gdje ono nikada nije postojalo, pokretanje kina - pojašnjava Marko Pekić. U Dugoj Resi je to dječji program u Pučkom učilištu jednom mjesečno, a u karlovačkom Domu HV-a mjesečno se prikazuje nekoliko predstava.
Osim što su dobili sredstva za opremanje kinoprostora koji je konačno stavljen u funkciju, općina će sada još imati i financijsku korist koju će im kroz najam plaćati Markova tvrtka Radar. Osim toga, i dalje će je moći koristiti za svoje potrebe, ali naravno s mnogo boljim ozvučenjem i projekcijskim mogućnostima. Postali su jedini takav multimedijalni centar u ovom dijelu Hrvatske, u krugu Zagreb - Rijeka - Gospić. Usred ničega ovaj se vikend prikazuju četiri hita koja u istom trenutku igraju u Cinestaru. Kako se Marko bavi i distribucijom filmova za mlade po cijeloj bivšoj državi, svjedoči koliko su sjajne reakcije publike, pogotovo u manjim mjestima.
U filmsku industriju Marko Pekić ušao je dosta duboko, iako živi u gradu bez kina, ili možda baš zato.
‘Ajmo raditi dobru stvar
- Bavio sam se dizajnom, marketingom, grafikom, videom, radijem, TV-om, a ljubav prema filmu postojala je oduvijek. Uvijek me fascinirala mističnost kina, filma koji dolazi na platno iz neke prostorijice. Neka moja umjetnička i tehnička strana (Marko je diplomirao elektrotehniku na FER-u, op. a.) nekako se spojila u filmu. Krenulo je s distribucijom, ona uključuje obradu, titlanje, marketing i dizajn. Za distribuciju moraš obraditi film, prevesti ga, napraviti titl, paziti na format, pa se pokazalo da ima smisla razviti vlastiti digitalni laboratorij kako bi se sve te stvari radile unutar tvrtke. Kada smo sve to napravili, odlučili smo to sve ponuditi i drugima, pa sada za dosta drugih distributera radimo takve obrade. Kao treća stvar samo po sebi se nametnulo kino prikazivanje. To što u cijeloj županiji nema nijednog kina ispalo je za nas na kraju dobro - priča Marko.
Što se tiče distribucije filmova, specijaliziran je za dječji program. Kaže da je važno djeci i mladima omogućiti da im budu dostupni kvalitetni sadržaji koje nabavlja na najvećim filmskim sajmovima u Berlinu i Cannesu, koji se odvijaju u sklopu filmskih festivala.
- Na tržištu je tisuće i tisuće filmova i među njima je puno loših, a moj posao je da izaberem kvalitetne. Zato u posljednje vrijeme gledam puno filmova, ali sve manje iz gušta, a sve više “profesionalno”. Nakon 15 minuta gledanja već mogu procijeniti zadovoljava li ili ne pa odmah ili odustajem ili krećem u pregovore za kupnju filma. Distribucija dječjeg filma nije uvijek nešto što je komercijalno, ali ima edukativnu komponentnu za koju smatram da je jako bitna. Naravno da od svojeg posla moraš isplatiti plaće i pokriti druge troškove, ali postoje i dodatne komponente koje su meni jako važne. Nije “ajmo zgrnut pare”, nego idemo prvenstveno raditi dobru stvar - kaže Marko Pekić.