MAJA MAMULA

PSIHOLOGINJA I KOORDINATORICA ŽENSKE SOBE 'Čak 91 posto žena nakon silovanja nikome ništa ne želi reći, a prijave policiji su rijetke'

    AUTOR:
    • Iva Grubiša

  • OBJAVLJENO:
  • 05.09.2019. u 18:00

zagreb,151206
maja mamula
foto:ranko suvar
-desk-
Ranko Suvar / CROPIX

Maja Mamula

Žene vrlo rijetko odlučuju prijaviti policiji pokušaj silovanja ili silovanje, prije svega zato što iskustvo pokazuje da su one koje poduzmu taj korak najčešće izložene predrasudama, osudi i nevjerici okoline te dodatnoj dugotrajnoj i mukotrpnoj traumatizaciji.

Prema podacima zasad jedinog istraživanja te teme u Hrvatskoj, koje je 2005. godine provela Ženska soba - Centar za seksualna prava, čak 95 posto žena nikad nije prijavilo taj tip seksualnog nasilja.

Razloga je mnogo, a ponajprije je riječ o strahu, ne samo od počinitelja i onoga što bi mogao učiniti žrtvi i njoj bliskim osobama, nego i od osude i stigmatizacije društva, okoline pa i obitelji, govori za Jutarnji list Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe.

- Tu je nažalost i osuđivanje same žrtve, često prisutno mišljenje da je sama pridonijela činjenici da je bila silovana. Zapravo, ovo je jedino kazneno djelo gdje cijelo vrijeme tražimo odgovornost žrtve, a umanjujemo onu počinitelja - kaže Mamula i dodaje kako stoga nimalo ne čudi da je broj žena koje prijave silovanje vrlo nizak, ne samo kod nas, nego u cijelom svijetu.

Brojna su istraživanja, pa tako i ona ugledne stručnjakinje za seksualno nasilje Liz Kelly pokazala da čak 91 posto žena neposredno nakon takve traume neće reći nikome ništa, a samo se neke od njih za nekoliko godina odluče povjeriti bliskim osobama. Prijave policiji, kaže Maja Mamula, ostaju vrlo rijetke.

One koje se ipak na to odluče često će se suočiti s mitom o silovanju, ideji da je silovatelj nepoznata osoba koja će vas napasti iz prikrajka, noću, uz prijetnju oružjem. Iako 95 posto slučajeva silovanja ne odgovara tom opisu nego je upravo suprotno, napadač je najčešće osoba koju žrtva poznaje, razina društvene osviještenosti još je preniska pa na takve slučajeve gledamo sumnjičavo.

- Žene koje prijave silovanje proći će, nažalost, i dugotrajan sudski postupak koji će u Hrvatskoj trajati između tri i pet godina, a cijelo to vrijeme bit će izložene sekundarnoj viktimizaciji. Dakle, višestruko će ih ispitivati i bit će prisiljene na opetovano prepričavanje i opisivanje traumatičnog događaja - upozorava koordinatorica Ženske sobe.

Često će se s počiniteljem morati suočavati i uživo. Iako su Zakonom o kaznenom postupku predviđena i dodatna prava za žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode, poput onog da žrtva ima pravo biti ispitana putem audiovizualnog uređaja, malo koja žrtva iskoristi ta prava.

- Mnoge to ne znaju, pa ako ih netko na policiji, u Državnom odvjetništvu ili na sudu na to ne upozori, a najčešće ne upozori, to pravo ne konzumiraju - objašnjava Mamula.

Iako je proces prijave dugačak i vrlo često dodatno traumatizira žrtvu, manjkavostima u sustavu tu nije kraj. U Hrvatskoj su, naime, zakonom za silovanje propisane kazne od jedne do deset godina zatvora. Međutim, praksa pokazuje da se najčešće izriče minimalna zatvorska kazna od jedne godine, ponekad i manje.

- Dakle, žrtva će u postupku kroz sve to prolaziti, a počinitelj će dobiti jednu godinu zatvora i još će nakon dvije trećine odslužene kazne imati pravo izaći ranije na slobodu - kaže Mamula.

Drugim riječima, zaključuje, za jednu “običnu” pljačku kradljivcu se često propisuje veća kazna nego osuđenom silovatelju.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo