ZAGREB - S Vesnom Pusić, ministricom vanjskih i europskih poslova u Milanovićevoj Vladi, o izazovima koji su pred Hrvatskom razgovarali smo nakon presude njezinom stranačkom šefu i bliskom suradniku Radimiru Čačiću.
Je li istina da je njemačka kancelarka Angela Merkel potpuno otvoreno kazala premijeru Milanoviću da od njegove Vlade očekuje da se uvelike angažira u stabilizaciji stanja u Srbiji?
- To je bilo na summitu NATO saveza u Chicagu. Možda i još negdje, ali za razgovor u Chicagu pouzdano znam. Toga smo mi potpuno svjesni jer su odnosi sa Srbijom važan segment hrvatske vanjske politike. A takva poruka predsjednice njemačke Vlade, kako smo to kasnije komentirali, bila je potvrda očitosti toga stava. Svjetske institucije nemaju se više volje baviti našom regijom.
A ni novca...
- Mislim da je novac manje važan. Premda svi percipiraju da je ovo relativno nestabilna regija, ali više nisu fokusirani na nju. Sad traže nekoga tko bi mogao iznutra biti stanovita čvrsta točka i time pomoći da se završi proces stabiliziranja regije iznutra. Zato je gospođa Merkel, iako nije mislila samo na Srbiju, upravo to rekla premijeru Milanoviću. A povrh toga, baš taj dan održavali su se i predsjednički izbori u Srbiji.
Političke tenzije
Je li izbor Nikolića problem za Hrvatsku?
- Izbor Nikolića je demokratska činjenica. Svaka vlast u Hrvatskoj, ako želi ispuniti svoju elementarnu zadaću, mora smanjiti izvore napetosti i političke tenzije te uspostaviti suradnju sa susjedima. Za to, naravno, trebaju biti spremne obje strane.
Slažete li se s procjenama da Hrvatska može lakše može surađivati sa Srbijom gdje je predsjednik Nikolić, nego sa Srbijom dok je na vlasti bio Boris Tadić?
- Moguće je. Mislim da moramo tu opciju svakako držati otvorenom. Vidjet ćemo što će biti kad Srbija dobije novu vladu. Ne bi bilo prvi put da ljudi s tvrđim političkim stajalištima, kada dođu na vlast i upravo zato što nemaju u dominantnoj oporbi ljude koji su protiv, primjerice, dobrih odnosa s Hrvatskom, uspiju u onome što njihovim liberalnijim prethodnicima nije pošlo za rukom.
Kraj ‘herojske’ politike
Nikolić je pak imao nekoliko nedopustivih izjava nakon izborne pobjede, primjerice, o Vukovaru kao srpskom gradu ili to da Srbi nisu počinili genocid u Srebrenici...
- Te su izjave za nas neprihvatljive. No moj je dojam da su to ostaci njegove predizborne retorike. Pri tome mislim da se gospodin Nikolić prilično šokirao kada je shvatio da je pobijedio na izborima. Ta ga je činjenica, uz očekivanja javnosti i analitičara da će rezultat biti u istim razmjerima, ali s pobjednikom Tadićem, iznenadila.
Iz jedne sasvim drugačije uloge morao se, u vrlo kratkom vremenu, prebaciti u nove okolnosti. Iz žestog oporbenog političara u predsjednika svih građana Srbije. To nije laka transformacija i neke od tih izjava su na tragu njegove bivše političke pozicije gdje nitko nije reagirao na takva stajališta jer se, eto, radilo o lideru oporbe. S druge strane, Nikolić je potvrdio da će Srbija nastaviti politički put prema Europi i približavanju EU.
Mislim da je to nabolji put za ublažavanje te tzv. “herojske politike” u našoj regiji, a gdje se politička stajališta iskazuju snažnim riječima, pozivanjem na nacionalističke stereotipe, a bez pogleda unaprijed i osvrtanja na probleme gospodarstva, porezne politike, regionalnog razvoja...
Kotromanovićev put
Dojam je da je službena politika Zagreba vrlo obzirna i blaga prema Nikoliću. Jeste li preporučili ministru obrane Kotromanoviću da zbog osjetljive situacije u Srbiji ne ide, nakon boravka u Albaniji, u službeni posjet Kosovu?
- Ne. To sam i ja čula da se priča. Posjet Kotromanovića Albaniji planiran je još mnogo ranije s mogućim odlaskom na Kosovo. No, nedavno je u Hrvatskoj boravilo niz kosovskih visokih državnih dužnosnika pa je Kotromanović odlučio da nema potrebe za odlazak tamo. Apsolutno mi nije jasno odakle je krenula ta priča. To što vi kažete da smo obzirni, zapravo, ima puno smisla: ako želimo postići cilj stabiliziranja regije onda moramo čekati da se formira vlada u Beogradu. S njima ćemo razgovarati i oni će nam biti partner. Osim toga, negdje i netko treba zaustaviti politiku “tuk na utuk”. Bez toga nema mogućnosti da otvoreno razgovaramo i rješimo probleme.
Bankrot susjeda
Uskoro će obljetnica operacije Oluja i obilježavanje oslobođenja Krajine. Taj praznik posebno živcira službeni Beograd. Tvrde da je riječ o obilježavanu genocida nad Srbima. Kakve reakcije očekujete ove godine?
- Iznenadilo bi me kada bi bilo takvih reakcija.
Slovenija je na rubu traženja financijske pomoći zbog mogućeg bankrota njihovih banaka. Držite li da će te okolnosti utjecati na složene i krhke odnose Zagreba i Ljubljane pogotovo zbog najavljene ratifikacije ugovora o pridruživanju?
- Ne vidim da bi se odnosi Ljubljane i Zagreba mogli zbog toga komplicirati. Odnosi među susjedima su uvijek složeni i osjetljivi. To je tako. No, odnosi se često kompliciraju kada se svi problemi i otvorena pitanja stave u isti koš. Dakle, možemo imati problem štediša Ljubljanske banke ili prije toga problem granica. Ali uvijek kada se nešto tako pojavi onda se on veže uz hrvatsko pristupanje Europskoj Uniji. Te stvari treba odvajati. Problem granica smo, nakon niz poteškoća i blokada, bilateralno i uspješno prevladali.
Normalna ratifikacija
Ali sad je ozbiljan problem štediša Ljubljanske banke?
- To se pitanje sramežljivo pojavilo prije tri mjeseca. Vrlo je to zanimljivo jer ono postoji još od 1994. Što se sad dogodilo? Zašto baš sad? Na stranu što je niz vlada u Sloveniji i Hrvatskoj radio oko Ljubljanske banke, ali ja zaista mislim da se to pitanje ne može dovoditi u vezu s ratifikacijom ugovora o pridruživanju.
Kad ih odvojimo imamo podlogu za bolje rješenje i za bolje odnose hrvatskog i slovenskog društva.
Slovenski diplomati, kako čujem, već sad traže stroži monitoring kao oblik pritiska zbog Ljubljanske banke?
- Nema nikakvih promjena u načinu monitoringa. On ne može bili stroži ili blaži. Dakle, tu Slovenija nije utjecala. Očekujem da će naša ratifikacija u Sloveniji ići normalno. Ljubljansku banku treba riješiti kao posebno pitanje.
Je li to politička ucjena?
- To treba odvojiti. Ratifikacija je jedan postupak, a Ljubljanska banka drugi. Na europskom putu treba stvarati partnerske odnose. Kad ste s nekim partner, to ne znači da ste lišeni problema, razlika i razmirica. Isto je u braku. Ali to ne znači da ne trebate biti partneri, već probleme trebate rješavati.
Slovenska blokada
Možete li zamisliti najcrnji scenarij: nema ratifikacije zbog Ljubljanske banke?
- Osobno, ne mogu. To nije ni temeljni, racionalni, slovenski interes. Želimo kao dvije članice Europske Unije surađivati, stabilizirati regiju... To ne bi bila slovenska blokada Hrvatske u pregovorima već ozbiljna, puno veća prijetnja za EU, gdje bi se postavilo pitanje vjerodostojnosti provođenja cijele politike proširenja EU. To onda nije više samo problem Zagreba.
Jeste li se zbog slučaja Čačić, a s obzirom na vašu poziciju u Vladi, našli u poziciji podijeljene lojalnosti?
- Čačić i ja surađujemo dugi niz godina. Zaista cijenim njegove izvršne sposobnosti. Pa i njegovu izdržljivost, a zatim upornost u poslu. Ova situacija je za svakog čovjeka teška i drago mi je da je sve završilo. Pritisak prije donošenja presude bio je strašan i svakako neizdrživ na dulji rok.
Međutim, stvorila se i vrlo komplicirana politička situacija. Prije svega za HNS. Ljudi mogu biti ljuti, mogu kritizirati, ali naš izborni rezultat obvezuje da, prije svega, mislimo kako održati stabilni okvir vlasti. S tog stajališta, položaj Čačića u Vladi je vrlo važan.
U nekim stvarima presudan u stvaranju uvjeta za potrebni preokret.
Tako o Čačiću mislite od početka?
- Nikada nisam dvojila o tome. Moj stav je da o tome u stranci trebamo razgovarati i imati strpljenja.
Po anketama većina misli da Čačić mora otići. Što sad? Kako pomiriti interese Vlade i javnosti?
- Samo rezultatima. Izlaz je pokazati svrhu cijele stvari.
‘Croatia summit’ ide dalje zbog afirmacije naše zemlje
Možete li mi objasniti ovo: u subotu započinje Croatia summit. Nije li premijer Milanović prije šest mjeseci rekao da je to Sanaderova manifestacija koju treba ukinuti jer treba misliti na novce poreznih obveznika?
- Pa sve zavisi od toga kako se Croatia summit organizira.
Plenarni skup
Koja je razlika? U cijeni i troškovima?
- Ne. U smislu sadržaja. Osnovni problem, da ga tako nazovem, bilo je to što se proteklih godina nije moglo raspravljati o pitanjima koja su važna. Ukratko, sada imamo nekoliko stvari koje želimo svakako naglasiti na Croatia summitu: prvo, afirmacija naše zemlje kao mjesta na koje žele dolaziti ugledni političari. Drugo, da se teme, za koje držimo da su važne, uopće uvrste na dnevni red.
Treće, da se o njima zaista raspravlja među utjecajnim sudionicima.
Dakle, želimo da svi ti predsjednici država, premijeri i ministri, kada već dođu u Hrvatsku, a što je samo po sebi dobra stvar, budu uključeni u konkretne rasprave o važnim političkim pitanjima.
Zato prvi dan summita organiziramo plenarni skup kojeg vodi premijer Milanović, a sudjeluje predsjednik Josipović, glavni tajnik NATO-a Rasmussen i drugi premijeri. Drugi dan su paneli s potpredsjednicima vlada, ministrima i drugim visokim dužnosnicima, na kojima će se voditi rasprave.
Postkonfliktne države
I mi nešto nudimo?
- Da. Naš prvi cjeloviti intelektualni proizvod u političkom segmentu: model izgradnje institucija države kroz korištenje okvira pristupnih pregovora s Europskom Unijom. Ideja je sljedeća: države koje žele biti članovi EU mogu iskoristiti sistematizirano iskustvo barem 15 članica. Ono je skupljeno u zajedničkoj pravnoj stečevini i drugim segmentima s pomoću kojih grade i osnažuju vlastitu državu i institucije.
Hrvatska se odlučila na pristupanje EU jer je prije svega, a ja to tako vidim, željela izgraditi i osnažiti svoje institucije u postkonfliktnom društvu.
Članstvo je posljedica. To je naše iskustvo za koje sada želimo vidjeti može li biti upotrebljivo i korisno za druge zemlje koje grade svoje institucije u postkonfliktnom okruženju.
Neke od njih imaju EU perspektivu, neke ne idu u EU, ne reflektiraju na članstvo i čak nisu u Europi. Riječ je o državama južnog Mediterana koje prolaze kroz dramatične i suštinske promjene. Neke od njih, primjerice Maroko, ne spadaju u kategoriju postkonfliktnih država, ali druge, poput Tunisa, Libije, Egipta, grade svoje institucije upravo u postkonfliktnim okolnostima.