U Hrvatskoj je moguće provesti dobar dio života ovisan o pomoći psihijatara, a ne biti uključen u psihoterapiju - psihijatri joj nisu skloni, preferiraju biologijsku psihijatriju. U Hrvatskoj je moguće i da u potrazi za psihoterapijom građani završe u rukama samoreklamirajućih diletanata - da plate sat “rada na sebi”, kako se to tepa u psihoterapiji, od 300 do 500 kuna po satu, odnosno mjesečno i oko nekoliko tisuća kuna, i ne maknu se s mrtve točke.
Sada bi nakon 13 godina rasprava i čekanja te dvije krajnosti trebao pomiriti Zakon o djelatnosti psihoterapije koji je u Saboru upravo prošao prvo čitanje. Hrvatska bi se njime uvrstila u europsku obitelj od 17 članica koje zakonski reguliraju psihoterapiju. Trenutno je definirana kao subspecijalizacija psihijatrije premda se psihijatri njome najmanje bave; 80 posto psihoterapije obavljaju stručnjaci izvan medicinske struke, uglavnom psiholozi, a ne psihijatri. I to izvan sustava i izvan kontrole.
Lov u motnom
Psihoterapija je posljednjeg desetljeća doživjela solidan uzlet u Hrvatskoj i postala popularan način svođenja računa sa samim sobom, ali još uvijek daleko od Amerike, gdje je imati svog psihoterapeuta dokaz prestiža. Jedan od glavnih razloga zašto ljudi biraju privatnu psihoterapiju, najčešće kad ih životne tegobe stisnu i nisu ih u stanju sami razriješiti - nisu mentalno bolesni, samo su zbunjeni, preplašeni, umorni ili jednostavno žele biti 2,0, najbolja moguća verzija sebe samih - jest diskrecija. Uz to što je psihoterapiju jako teško izboriti u službenim institucijama, “privatni kauč” ljude štiti od stigmatizacije, etikete i dijagnoze. Upravo je to sjajan mamac onima koji vole loviti u mutnom. Ali relevantnih podataka o broju tih mamaca i šteti i po građane i po proračun nema.
U Hrvatskoj je registrirano 560 psihijatara, od čega ih je tek 37 subspecijaliziralo psihoterapiju; od 450 psihologa njih 129 je prošlo neki od psihoterapeutskih pravaca i ima europski certifikat. Psihoterapija, kao poseban oblik rada s pacijentima/klijentima zahtijeva posebnu edukaciju. Nije dovoljno imati liječničku diplomu, ni specijalizaciju iz psihijatrije, ni diplomu psihologa, socijalnog radnika, rehabilitatora. Trebat će proći još četiri godine edukacije, najmanje sto sati vlastite psihoterapije i sate supervizije prije nego što terapeut stekne pravo rada. Bez obzira na škole i pravce zajedničko im je da psihoterapeut sam mora proći test psihoterapije - to je kao “zaštitni osigurač” koji jamči da neće na klijenta projicirati svoje strahove, emocije i ograničenja.
Više od desetljeća priprema se zakon koji bi psihoterapiju trebao staviti u okvire zakona. “Intenzivne” rasprave vode se od 2005. godine, loptice se prebacuju iz jednog ministarstva u drugo, najprije pod okriljem Ministarstva zdravstva koje je odustalo od zakona i zaključilo da će psihoterapiju regulirati pravilnikom. Međutim, otkrili su da se pravilnikom ne može regulirati nova djelatnost te je psihoterapija prebačena u resor socijalne politike, mladih i obitelji. Sada je prijedlog zakona o djelatnosti psihoterapije u saborskim klupama. Hrvatska liječnička komora apelira da se on ne podrži jer je za liječnike psihoterapija isključivo liječenje, a liječiti mogu samo zdravstveni radnici.
Burne reakcije
Prvo čitanje zakona izazvalo je niz kontroverznih reakcija. Zakonom, kako ga je predstavila Marija Pletikosa, državna tajnica u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, “regulirali bi se uvjeti i vrste stručnjaka koji se mogu baviti psihoterapijom, a njome bi se ubuduće mogle baviti i osobe izvan medicinske struke”. Osnovat će se Hrvatska komora psihoterapeuta koja će izdavati dopusnice za rad i kontrolirati rad. Psihoterapija nije liječenje, objasnila je državna tajnica, nego se definira kao “tretman problema emocionalne prirode psihološkim putem u kojemu educirana osoba namjerno uspostavlja profesionalan odnos i koristi stručne postupke u svrhu uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja intenziteta postojećih psihičkih simptoma u svrhu promjene poremećenih shema ponašanja i poticanja pozitivnog razvoja ličnosti”.
U saborskoj raspravi frcala su pitanja oko zakona koji broji tek 43 člana. Gotovo sve stranke tvrde da je zakon dobrodošao, jer on uvodi, rekli su zastupnici, “pravila igre, zaustavlja nered, crno tržište, štiti vulnerabilne skupine društva”. Ali svejedno misle da nije dovoljno dobar. Otvorio se i ponor između psihologa i psihijatara. Ukratko, dojam je iz rasprave u kojoj su najglasniji bili psihijatri, da se glavna borba vodi oko toga tko je kvalificiraniji za psihoterapiju - psihijatri ili psiholozi; prisvajaju li sebi struke izvan medicine znanja i vještine koje nemaju ili pak psihijatri žele monopol nad psihoterapijom, a ujedno i psihičkim stanjem nacije.
Romana Jerković iz SDP-a to je nadmudrivanje između psihologa i psihijatara opisala kao zastarjelo jer je “potreba za psihoterapijom odavno prerasla okvire zdravstvenog sustava”. Veći je problem što zakon kaže da psihoterapeuti mogu biti oni koji završe studij propedeutike, a on u Hrvatskoj uopće ne postoji. Neprihvatljivo joj je da Komora izdaje dopusnice na neograničeno vrijeme i da članstvo u Komori bude dobrovoljno.
Ivan Ćelić (HDZ), psihijatar za ovisnosti, obrušio se na zakon, usporedio ga je s legalizacijom bespravne gradnje i upozorio da se neće moći legalizirati kuće na plaži - metafora za profesore hrvatskog jezika ili povjesničare umjetnosti koji bi s edukacijom mogli postati psihoterapeuti. “E, pa ne može. Postoje zdravstveni radnici”, protestirao je Čelić i podsjetio da je terapija starogrčka riječ za liječenje. Upozorio je da sad “imamo situaciju da dijagnozu poremećaja autističnog spektra postavljaju nadriliječnici…”.
Puno košta
Goran Dodig, splitski psihijatar koji se pohvalio da ima četiri godine iz grupne psihoterapije, još se na saborskom odboru za zdravstvo usprotivio zakonu.
“Ovaj prijedlog zapravo ozakonjuje kriminal i greške, otvara mogućnost da se zarađuje na lakovjernosti ljudi koji trebaju pomoć. U svim granama medicine postoje standardi liječenja fizičkih problema, ali kod psihičkih smetnji, kad je fizički sve u redu, treba puno znanja i iskustva. Zato je to područje podložno mogućoj manipulaciji, za onog tko ide psihijatru kaže se da je bolestan, a posjet psihoterapeutu temelji se na objašnjenju o malo emocionalnih problema, ali u konačnici puno košta”, objasnio je prof.dr. Dodig.
Dodao je kako zakon “dopušta da liječite riječima zanemarujući da riječi mogu biti opasnije od mača. Svaka terapija ima svoje nuspojave. Znate li koja je najozbiljnija nuspojava psihoterapije? Samoubojstvo! Raskopati psihološku ranu, a ne znati što s tim napraviti iza toga, vrlo je opasno!”, rekao je dramatično Dodig, a jedan zagrebački psihijatar anonimno je opisao zašto smatra da treba biti jako oprezan.
“Trenutno pokušavam liječiti tešku psihozu jedne mlade pacijentice, a situacija je toliko teška da je morala na bolničko liječenje. Liječila se prije godinu dana u bolnici, polako smo je izvukli, no onda su njezini roditelji odlučili da se liječi psihoterapijom kod psihologa, privatno, jer ‘nit’ je luda nit’ treba lijekove’. Ništa nismo mogli učiniti protiv te njihove odluke, a onda se godinu dana kasnije vratila u bolnicu u vrlo teškom stanju. Bojim se da će Zakon o psihoterapiji napraviti medvjeđu uslugu teškim psihijatrijskim pacijentima”, kaže nam taj psihijatar uvjeren da “obrt” za psihoterapiju uz sve edukacije njima ne može pomoći.
Ide komercijalizacija
Taj strah ima i prof. dr. Vlado Jukić, predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva.
“Istina je da psihijatri gledaju na zakon s velikom skepsom. Dapače, psihijatri koji su pet godina specijalizirali, a onda primjerice još dvije godine subspecijalizirali psihoterapiju moraju po zakonu na edukaciju kod verificiranih edukatora. Osim toga zakon predviđa članstvo u Komori psihoterapeuta. Znači li to da će liječnici psihoterapeuti morati biti istodobno članovi dviju komora? Znači li to da ćemo plaćati i dvije članarine”, pita Jukić i dodaje da bi zbog ovog zakona najveći ceh mogli platiti psihijatrijski pacijenti.
“Čini mi se da će zakon previše komercijalizira psihoterapiju, a to ne bi smjela biti svrha”, drži prof. dr. Vlasta Rudan, predsjednica Hrvatskog društva za psihoanalitičku psihijatriju i izražava sumnju da bi tečajevi kakvi se predviđaju za edukaciju mogli dati sve potrebno znanje psihoterapeutu. Pita i što s onima koji trebaju kombinaciju terapije lijekovima i psihoterapije jer se lako može dogoditi da ih psihoterapeut ne uputi psihijatru.
“Ovo rješenje bi moglo dovesti do distanciranja psihijatrije od psihoterapije, što se već dogodilo u nekim zemljama, a to nije dobro za pacijente. Dio njih treba i psihijatrijsku i psihoterapijsku skrb i u tom bi slučaju bili oštećeni jer to ne bi mogli dobiti na jednom mjestu”, kaže prof. Rudan.
Prim. Jadran Morović, i sam psihijatar i psihoterapeut, predsjednik Saveza psihoterapeutskih udruga Hrvatske, donošenje zakona smatra spasom za sve, struku, klijente, društvo. Da je bio u sabornici, većina bi dilema mogla lako otpasti. I većinu njih Morović pripisuje neznanju.
“Mislim da je glavni izvor nesporazuma nepoznavanje teme. Mnogi moji kolege ne znaju da postoji toliko smjerova psihoterapije, koliko je energije, znanja i sati uloženo da se netko bavi psihoterapijom - na koncu ni samom mi nije bila dovoljna specijalizacija iz psihijatrije da bih znao kako sve mogu pomoći ljudima. Kod nas postoji 16 različitih psihoterapeutskih pravaca i škola koje su članice SPUH-a, a to znači da su njihovi kurikulumi usklađeni s europskim.
To je uvjet za članstvo u Savezu. Puno ljudi ne želi ići u zdravstvene ustanove, k psihijatru jer ne žele dobiti dijagnozu, a žele svoj život poboljšati, naučiti kako da se lakše nose sa svojim osjećajima. Jako je puno psihijatara koji više vjeruju u biologijsku psihijatriju, u lijekove koji su za neke probleme neophodni, ali ipak nedostatni - idealno bi bilo spojiti i jedno i drugo”, komentirao je Morović kojemu se neki dijelovi saborske rasprave doimaju promašenima, poput onih o dobrovoljnosti u Komori. “Naravno da licenca nije neograničena, jasno piše u zakonu da se relicenciranje obavlja nakon šest godina i da onaj tko želi obavljati psihoterapijsku djelatnost mora biti član Komore. Čim netko nije član, gubi pravo na licencu - potpuno je jasno da psihoterapeut može biti samo onaj tko je član Komore i tko ima dopusnicu”, dodao je.
Otkrio je da je program studija propedeutike psihoterapije od dvije godine pripremljen i čeka zakonski okvir te je ovako opisao razliku između psihoterapije i psihijatrijskog tretmana: “Psihoterapija je tretman u kojemu psihoterapeut i klijent rade na problemu koji klijent sam inicira, želeći popraviti neke stvari. Nekad nam stavovi koje smo usvojili od naših odgajatelja smetaju, zbog čega smo u konfliktu ne samo s okolinom nego sa samima sobom. U takvim situacijama rješenje je psihoterapija, a ne lijek - lijek nam je potreban ako dobijemo simptom koji nas muči, recimo strah, a uzroke straha riješit ćemo jedino psihoterapijom”.
Morović je uvjeren kako psihoterapeuti nisu u koliziji sa psihijatrijskim poslom niti se preklapaju jer, kaže on, “mentalno zdravlje ostaje u domeni psihijatrije, koja će uvijek imati dovoljno posla”, kao što se dobro zna da lijekove mogu pripisati jedino liječnici, pa svaki psihoterapeut koji je liječnik ili psihijatar može prepisati lijek, a svi drugi ne mogu. Insinuacije iz rasprave kako nadriterapeuti dijagnosticiraju teške poremećaje, poput autizma, Morović opisuje kao razinu razgovora iz kafića. “I ja mogu reći da vam se auto pokvario zbog svjećica, ali nisam mehaničar i vi mi sigurno nećete vjerovati…”, dodao je.
Morović stoji iza zakona, jedino bi izostavio dio na kojemu je inzistiralo Ministarstva zdravstva - da se psihoterapija neće primjenjivati u zdravstvenom sustavu. Najveći je minus da ova djelatnost nije registrirana, sažeo je Morović, a najlošija posljedica sadašnjeg stanja je da se ljude zavarava i nemaju zaštitu; u Savezu imaju popis svih licenciranih terapeuta prema europskim normama i to je zasad jedini orijentir.
Dok SPUH uvažava 16 psihoterapeutskih pravaca, Hrvatska psihološka komora daje dozvolu za deset manje. Jelena Vrsaljko, socijalna radnica s certifikatom psihoterapeuta i završenom edukacijom transakcijske analize, prije nego što je počela raditi s klijentima prošla je uvodnu radionicu, naprednu edukaciju iz transakcijske analize u trajanju od 480 sati.
Svaki student skupi ukupno 2000 sati; 750 sati direktnog rada s klijentima uz obaveznu superviziju; 600 sati edukacije; 150 sati supervizije; 500 sati profesionalnog razvoja, što uključuje individualnu psihoterapiju, grupe za rast i razvoj, sudjelovanje na kongresima i konferencijama. Za certifikat mora položiti završni ispit koji se sastoji od pismenog i usmenog.
Pismeni rad sadrži 24.000 riječi, kandidat predstavlja svoj profesionalni i osobni razvoj, studij slučaja i shvaćanje teorije psihoterapijskog pravca transakcijske analize. Na usmenom ispitu pred internacionalnom komisijom, a u okviru europske asocijacije transakcijske analize, predstavlja svoj rad. Njegov daljnji samostalan rad također uključuje superviziju. Ili, kako to opisuje Jelena Vrsaljko, zanimanje psihoterapeuta zahtijeva cjeloživotno učenje.
Protiv tržišta
Predsjednica Hrvatske psihološke komore Andreja Bogdan naglasila je kako je psiholozima, među kojima ima i brojnih psihoterapeuta, u interesu da se područje psihoterapije zakonski regulira i stvore uvjeti da HPK provodi regulaciju djelovanja psihologa/psihoterapeuta.
“Liječnici i psiholozi, kao i neke druge struke, obavljanjem svoje djelatnosti ostvaruju i utječu na ključne društvene vrijednosti - zdravlje, život, sigurnost, imovinu pa su u svom postupanju obavezni poštivati visoke etičke i strukovne standarde svojih profesija na korist građana. Prepustiti tržištu da zakonitostima ponude i potražnje definira pružanje usluga dovelo bi do povećanja broja nekvalitetnih usluga i ugrozilo te vrijednosti. Sadašnje stanje dovodi do negativnih posljedica i za građane i za društvo”, zaključuje ona.