Kada bi Ministarstvo financija stavilo u stare boce novčanice i zakopalo ih na prikladnim dubinama u napuštenim ugljenokopima koje bi onda do vrha zatrpalo gradskim otpadom, te kada bi prepustilo privatnom poduzetništvu da prema dobro oprobanim načelima laissez-fairea ponovno iskopa novčanice (pravo na kopanje bi se, naravno, sticalo putem javnih dražbi za zakupljivanje zemljišta s položenim novcem) ne bi više trebalo biti nezaposlenosti, a zahvaljujući posljedicama stvarni bi dohodak društva zajedno s bogatstvom kapitala vjerojatno značajno porastao u usporedbi s prijašnjim veličinama.
JOŠ DUBLJE U RECESIJI: BDP pao za 2,1 posto! To je najveći pad gospodarstva u posljednje 2 godine!
Bilo bi, naravno, mudrije graditi kuće i slično, ali, ako se tome protive političke i provedbene poteškoće, gore predloženo bi bilo bolje od ničega.
Takav prijedlog danas bi u Hrvatskoj odveo autora ravno na psihijatriju u Vrapče. Iznio ga je, međutim, ni manje ni više nego najveći ekonomist svih vremena John Maynard Keynes u najvažnijem ekonomskom djelu ikada, svojoj „Općoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca“ (prijevod je prof. Iva Bićanića).
Keynes je, naime, znao kako je novac uopće nastao – iskopavanjem iz zemlje (zlata i srebra), a iz njegove naizgled blesave metafore o starim novčanicama i rudnicima 30-ih godina prošlog stoljeća rodila se najplodnija grana suvremene ekonomske doktrine za spašavanje gospodarstva u financijskim panikama: ekonomija potražnje.
Sedamdeset godina kasnije, međutim, hrvatskim ekonomistima, intelektualnoj eliti i političarima na vlasti potpuno je nepoznata ideja da robno-novčano društvo ne može biti – bez novca.
Potpuno im je strana pomisao da u najvećoj financijskoj krizi i nakon sloma privatne potrošnje veće od 20 posto, građanima interventno, odmah, već danas, najprije treba osigurati posao i dati novaca, da mogu platiti račune i sačuvati likvidnost, a time zapravo i goli život, a tek usporedno s time pokretati krupne investicije koje će „zbog političkih i provedbenih poteškoća“ donijeti rezultat tek za koju godinu.
Poticati rast ponude i investicije u nove proizvodne kapacitete kada je proizvodnja ionako već pala 20 posto jer nema kupaca, jer su potrošači paralizirani od straha da neće moći platiti račune i poreze, isto je što i pokušavati zaustaviti tsunami nasred oceana: unaprijed osuđeno na propast.
A upravo to pokušava Vlada premijera Milanovića. Najnoviji pad BDP-a, odnosno „drugo dno“ hrvatske Velike recesije započete 2008., logična je posljedica takve politike - propuštanja Vlade da, umjesto na jačanju ponude, djeluje na jačanju potražnje za hrvatskim proizvodima i uslugama.
Hrvatski ministri putuju svijetom i traže investitore u vrijeme kad baš nikome nije do investicija i kad posvuda već postoje viškovi proizvodnih kapaciteta i radnika, umjesto da putuju svijetom i traže kupce za hrvatsku robu. Nije cijeli svijet u depresiji, postoje tržišta koja rastu i bujaju, njima se treba okrenuti, hitno, odmah, još jučer.
Što radi hrvatska gospodarska diplomacija, čemu služi i za što ubire porez Hrvatska gospodarska komora? To su prava pitanja na koja Vlada premijera Milanovića hitno mora dati odgovore.