Sa 37 godina i zavidnim brojem radova objavljenih u velikim međunarodnim znanstvenim publikacijama Maruška Vizek, ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb, može reći da Hrvatsku ne treba percipirati kao malu nebitnu državicu, stiješnjenu između Balkana i uspješnog europskog Zapada. Od 1991. do danas puno se toga promijenilo, previše toga je otišlo ukrivo, ali Hrvatska nipošto nije izgubljen slučaj. Generacija koja je danas na početku, za razliku od njene prijeratne, ima otvoren pristup bazama svjetskog znanja i tržištima rada te zapravo može birati gdje želi i kako namjerava živjeti. Spori smo, čini se, upravo u prihvaćanju te činjenice. Razgovarali smo u njezinu uredu na Kennedyjevu trgu u Zagrebu.
Koliko je te 1991. u jednoj splitskoj obitelji postojala ideja kamo idemo? Država i društvo bili su u rasulu, koliko se moglo razmišljati o budućnosti?
- U to sam doba bila još u osnovnoj školi, državu i društvo baš nisam doživljavala, no osjećala sam itekako tjeskobu karakterističnu za to razdoblje. U srednjoj školi mi je, pak, postalo jasno da moram promijeniti sredinu jer me Split gušio. Odlazak na studij u Zagreb je stoga bio prirodan izbor. Čini mi se da je danas mladim ljudima ipak lakše razmišljati o budućnosti nego što je nama bilo tada. Hrvatska je u to doba bila pod tihim sankcijama. Bilo je to ratno vrijeme, nije bilo ni novca, ni posla, diplome naših fakulteta vani nisu bile priznate, nije bilo programa studentske razmjene i interneta. Mogućnosti da uopće možeš izgraditi dobru budućnost bile su skučenije.
Tada su srednjoškolci iz Splita koji su htjeli studirati uglavnom razmišljali o dolasku u Zagreb. Danas, ne samo u Splitu, razmišljaju o studiju izvan Hrvatske. Zagreb nije ni dovoljno dobar, ni dovoljno zanimljiv...
- Danas je i svijet, zahvaljujući razvoju tehnologije, puno manje mjesto u odnosu na devedesete, mogućnosti odlaska u inozemstvo su veće, a razlozi za ostanak u zemlji sve bljeđi. Mladi ljudi stoga odlaze. U zemlji vlada negativna selekcija u kojoj najbolji i najtalentiraniji vjerojatno neće za svoje talente i doprinos biti nagrađeni odgovarajućim radnim mjestima i primanjima. Onima koji su prepoznali taj društveni deficit, ulazak u Europsku uniju je omogućio da rad i talente ponude meritokratskijim društvima. Hrvatska to nije bila ni u devedesetima, a nije ni danas.
Pitanje je smatra li društvo da nam takvi ljudi trebaju?
- Da li nam trebaju?!
Čini se da ne znamo što bismo s njima...
- Živimo u okoštalom ortačkom kapitalizmu. Za takvo društvo, koje je premreženo međusobno povezanim interesnim skupinama, oni koji su talentirani i žele na pozitivan način pridonijeti društvu nisu bitni. Štoviše, oni su često i smetnja.
Je li prije, u većoj državi, to bilo bolje?
- Sudimo li čisto ekonomski, recimo po prosječnoj realnoj neto plaći, prelazak iz socijalizma u tržišnu ekonomiju nije nas pretjerano unaprijedio. Činjenica da smo na početku tranzicije bili, iza Češke i Slovenije, treća najbogatija bivša komunistička zemlja, a danas smo praktički druga najsiromašnija, također potvrđuje tu tezu. No, usvajanje tržišne ekonomije nas niti nije moglo unaprijediti jer smo mi tu ekonomiju usvojili samo deklarativno. Istraživanje Ekonomskog instituta objavljeno prije nekoliko godina pokazalo nam je da su temeljne tržišne sile, mjerene stopama ulaska i izlaska poduzeća s tržišta, dva do tri puta slabije od regionalnog prosjeka. Stoga nemamo ni pravo očekivati najbolje moguće ishode koje tržišna ekonomija društvu može ponuditi kada se svojski trudimo da tržište i sve institucije koje to tržište trebaju podržavati ispolitiziramo i kada se ne želimo odlijepiti od socijalističkog mentaliteta. O subjektivnom osjećaju je li tada bilo bolje ili lošije ne mogu suditi, ja se tog dijela svog života slabo sjećam.
Jesu li znanstvenici kod nas u lošijem položaju nego njihovi kolege izvan hrvatskih granica?
- Ovisi o perspektivi iz koje gledate. U puno smo boljem položaju kada je u pitanju izglednost i lakoća dobivanja stalnog radnog mjesta. Za taj privilegij treba biti zahvalan, a često ga se uzima zdravo za gotovo. Također nismo izloženi ni izbliza tako velikom pritisku da radimo izvrsnu znanost, što naš rad može učiniti puno opuštenijim. No, baš te karakteristike koje nas stavljaju u bolji položaj uzrokuju da je izvrsna znanost često zadnja rupa na svirali znanstvenog sustava, zbog čega je naš znanstveni doprinos u svjetskim razmjerima nevidljiv, a ponašanje znanstvene zajednice često oportunistički nastrojeno. Mora se inzistirati na razvijanju svijesti da se akademska zajednica, s obzirom na to da se financira javnim novcem, mora ponašati na društveno odgovoran način, a društvena odgovornost u akademskom sektoru podrazumijeva prije svega znanstvenu izvrsnost.
Je li moguće u maloj državi kao što je Hrvatska pronaći dovoljno sponzora za znanstvene projekte?
- Naravno da je moguće. Dio smo europskog istraživačkog prostora. Prilika za povlačenje sredstava za znanstvene projekte sada ima mnogo više nego prije. No, taj novac treba osvojiti prijavljujući se na natječaje na kojima je prolaznost često i manja od deset posto. Morate stoga raditi i izvrsnu znanost i biti vrlo proaktivni i dobro umreženi s kolegama iz inozemstva kako biste dobili takva sredstva. Novac vam više nitko neće dati ako ne dokažete kvalitetu svog rada. Želite li ga, morat ćete mijenjati strateške ciljeve, ustaljene načine organizacije rada i vođenja znanstvenih institucija. Ekonomski institut Zagreb je dobar primjer te nove orijentacije. Trenutačno provodimo tri projekta iz programa H2020, tri projekta iz sredstava Europskog socijalnog fonda i dva projekta Hrvatske zaklade za znanost. Mi osjećamo vrlo opipljive benefite ulaska u Europsku uniju i mogućnosti koje ona pruža znanstvenom sektoru.
Ta orijentiranost prema kvaliteti ne vrijedi samo za znanost, nego za sve segmente ekonomije, pa i društva u cjelini. Kada ćemo to u potpunosti prihvatiti?
- Dok god je društvo organizirano po sistemu umreženih ortakluka, teško ćemo to moći prihvatiti. Orijentiranost na kvalitetu podrazumijeva i vladavinu meritokracije. Mlađe generacije tu mogu dosta pomoći jer zbog veće mogućnosti upoznavanja drugih kultura imaju mogućnost vidjeti da se stvari kod nas mogu raditi i na drugačiji način. No, teret promjene ipak leži na starijim generacijama.
Što ambiciozan mladi čovjek u Hrvatskoj danas može očekivati kada dosegne jednu od vrhunskih pozicija? Nekad bi dolazak na vrh Ekonomskog instituta ujedno bio i kraj ambicija jer fizički ispred vas nema više pozicije...
- Zahvalna sam što sam dobila priliku implementirati svoju viziju kako bi javni znanstveni institut u Hrvatskoj trebao izgledati. No, definitivno ne smatram da je za znanstvenika koji teži izvrsnosti i međunarodnoj prepoznatljivosti ta pozicija karijerni plafon. Kruna karijere svih znanstvenika trebao bi biti međunarodno prepoznat i priznat životopis jer na takav način možemo najviše pridonijeti društvu koje naš rad financira. A tu su mogućnosti za napredovanje, s obzirom na kaskanje naše akademske zajednice za svjetskim trendovima, gotovo pa neograničene.
Instituti su uvijek surađivali s politikom. Ekonomski institut se spominje kao zaslužan za program Nikice Valentića, otud izvore vuče i Program gospodarskog oporavka Jadranke Kosor. Danas kao da ima više samostalnih strijelaca koji se služe svojim boravkom u Institutu kao polugom za osobne ili političke ciljeve. Koristi li vam to ili vam smeta?
- Mislim da je Institut oduvijek gajio tu kulturu “samostalnih strijelaca”. Mi to smatramo prednošću jer na takav način pod istim krovom mogu uspješno surađivati i jedni od drugih učiti znanstvenici vrlo različitih vrijednosnih sustava. Drugi instituti iz društvenih znanosti su vrijednosno značajno opredjeljeniji od nas. Međutim, slažem se da je potrebno i da Ekonomski institut u javnosti više nastupa kao Ekonomski institut, što je svojevrsna nadogradnja individualnih istupa i savjetničkih angažmana naših znanstvenika koji su također iznimno korisni. Upravo je ova nadogradnja jedna od okosnica mog programa vođenja Instituta za sljedeće četiri godine. Smatram da na takav način možemo još lakše apostrofirati temeljne društvene probleme, sudjelovati u javnoj raspravi i pridonijeti kreiranju rješenja. Tako možemo društvu ponuditi vrijednost za javni novac koji dobivamo. Pritom je nužno napomenuti da je i ovaj društveni doprinos tek nadogradnja na temeljni društveni doprinos Instituta - međunarodnu prepoznatu znanstvenu izvrsnost. A da taj doprinos doista i dajemo, znamo po tome što naši znanstvenici čine tek nekoliko posto u ukupnom broju znanstvenika iz područja ekonomije u zemlji, a objavljujemo gotovo polovicu od ukupnog broja znanstvenih radova koje naša ekonomska znanost svake godine objavi u časopisima indeksiranima u najprestižnijoj svjetskoj bibliografskoj bazi Web of Science.
Što se tiče bavljenja naših znanstvenika političkom karijerom, to je privatni izbor svakog pojedinca koji doživljavam i izrazito hrabrim zbog razine toksičnosti naše političke scene i društveno korisnim jer njihova znanja doista mogu biti katalizatori promjena. No, treba naglasiti da politički angažman naših znanstvenika nema nikakve veze s Ekonomskim institutom, oni u političkoj areni ne predstavljaju Ekonomski institut, nego isključivo sebe i vlastita znanja koja su akumulirali tijekom svog rada na Institutu.
Može li se njihov znanstveni rad odijeliti od političkog angažmana?
- Granica nije uvijek do kraja jasna, no mislim da je posve jasno da angažiranje u izvršnoj vlasti i kandidiranje na parlamentarnim i lokalnim izborima nije znanstveni rad. Činjenica da naše zakonodavstvo omogućava znanstvenicima da neograničeno obnašaju političke funkcije, nakon čega se vraćaju na svoja znanstvena radna mjesta koja se tijekom njihove odsutnosti “zamrzavaju”, pridonosi brisanju te granice i smatram kako je mogućnost da znanstvenici opetovano koriste taj privilegij za znanstveni sustav više štetna, nego korisna jer se postavlja pitanje kako se netko u takvim uvjetima može posvećeno fokusirati na ostvarivanje znanstveno izvrsnih rezultata.
Zašto smo mi neuspješni u promjenama, a Slovačka, Češka, baltičke republike, pa čak i Mađarska napreduju? Napreduje i Slovenija koja je, unatoč krizi i zakasnjeloj privatizaciji, danas jedna od najbogatijih članica EU.
- Slovenija je na početku tranzicije bila uz Češku druga najbogatija tranzicijska zemlja koja je u odnosu na nas imala napredniju industrijsku strukturu koju je kroz tranziciju uspjela očuvati. No, Slovenci zbog specifičnog modela privatizacije nisu tu svoju strukturu uspjeli reformirati, zbog čega je Slovenija danas suočena s ozbiljnim korupcijskim slučajevima i gubi na međunarodnoj konkurentnosti. Češka i Slovačka su svoje industrijske okosnice također znale uspješno sačuvati tijekom tranzicijskog razdoblja te su iskoristile prednost svoje geografske lokacije za privlačenje stranih direktnih investicija. Kod nas je privatizacijski proces većinu industrijskih okosnica uništio. Prvi val direktnih stranih investicija je Hrvatsku zaobišao zbog rata, a ostali valovi su našu zemlju zaobišli zbog manifestacija ortačkog kapitalizma. Moj je dojam, no to nije nešto što bi se dalo empirijski potvrditi, da je naš temeljni problem to što su sve spomenute zemlje, osim Slovenije, živjele u puno restriktivnijem obliku socijalizma i jedva su dočekale da se od njega odlijepe. S druge strane, naš socijalizam je bio umiveniji u odnosu na njihov i mi možda nismo bili toliko traumatizirani njime da bismo bili motivirani zauvijek raskrstiti sa socijalističkim mentalitetom. Taj mentalitet je, pak, dobrim dijelom zaslužan za činjenicu što smo mi umjesto standardne tržišne ekonomije razvili kapilarni sustav ortačkog kapitalizma zbog kojega ekonomski sve više zaostajemo.
Kada razgovarate s ljudima iz vlastite generacije, osjećaju li oni danas promjenu nabolje, vide li šansu u budućnosti ili se, kao velik dio generacije roditelja, osjećaju iznevjereni?
- Moja generacija prva plaća cijenu za nedovoljno poznavanje mehanizama tržišne ekonomije. Sve prijašnje, pogotovo u bivšoj državi, bile su od toga potpuno zaštićene. Nju je, naime, dohvatio i pregazio nekretninski bum. Dobar dio njih je uzeo kredite za preskupe stanove. U vrijeme buma bilo se relativno lagano zaposliti, plaće su rasle, budućnost je izgledala prilično optimistično. Iz te perspektive uzimanje kredita na 30 godina s velikim otplatnim ratama kako bi se riješilo stambeno pitanje nije se činilo kao uteg oko vrata. Danas znamo da su takve pretpostavke bile neutemeljene jer su tadašnji ekonomski rast i percipirano blagostanje bili zasnovani na posuđivanju tuđe štednje kako bismo financirali vlastitu potrošnju i investicije. Kada se i nekretninski i poslovni ciklus slomio, plaće su počele padati, ljudi ostajati bez posla, no iznosi rata kredita koje će trebati otplaćivati do poznih godina ostali su isti ili su se još i povećali. Nije stoga čudno što je optimizam koji je prije deset godina u mojoj generaciji bio zarazan danas zamijenjen oprezom i frustracijom. Kod onih koji polaze od životne pretpostavke da im društvo mora omogućiti apsolutno sve kako bi uspjeli, zasigurno vlada i osjećaj iznevjerenosti. Spoznaja da moja generacija treba štedjeti znatno više nego prethodne da bi si osigurala pristojnu starost, kombinirana s erozijom kvalitete javnih zdravstvenih usluga i negativnim utjecajem niskih, pa čak i negativnih kamatnih stopa na iznos buduće mirovine, dodatno pridonose osjećaju frustracije.
Znači li to da, počevši od te generacije koja danas prilazi četrdesetoj, više nećemo ponavljati stare pogreške?
- Naslov sjajne knjige dvoje američkih ekonomista Carmen Reinhart i Kennetha Rogoffa, “Ovaj put je drugačije”, najbolji je odgovor na to pitanje. Oni pokazuju kako ljudi u pravilu iz ovih ciklusa bumova i slomova ne uče dovoljno da bi se taj ciklički uzorak zaustavio. Naša je posebnost to što raspolažemo obiljem nekretninske imovine koja služi kao oblik financijske zaštite. No, kako budemo prolazili kroz nove poslovne cikluse, i ta će se zaštita istopiti.
Je li to granica kada ćemo postati normalna zemlja?
- Možda. Kada ljudima stvarno bude financijski jako loše, možda će tada i glasati za kvalitetne ekonomske programe političkih stranaka i možda će tada stranke početi nuditi kvalitetne ekonomske programe. Dok god naše glasačko tijelo svoje predstavnike bira ne temelju ideoloških podjela, imamo dokaz da je ideologija važnija od rasta životnog standarda, što meni govori da mi i dalje, bez obzira na kuknjavu, ne živimo baš tako loše.
Obilježavamo 25 godina neovisnosti. Koliko je generaciji koja sada ulazi u svoju najproduktivniju fazu ostalo prostora da bude optimistična?
- Ja mislim da je prostora dovoljno. Živimo u prekrasnoj i vrlo sigurnoj zemlji s pregršt potencijala. Naše je prokletstvo to što nismo u stanju biti dobri upravljači. No, to nije nešto što je zapisano u kamenu i što se ne može promijeniti.