Nedavno objavljeni podaci o socijalnoj zaštiti u Republici Hrvatskoj po metodologiji ESSPROS (što nam pruža mogućnost međunarodne usporedbe) povod su za kraću analizu o izdacima za socijalnu zaštitu u razdoblju od 2008. do 2016. Prema definiciji, socijalna zaštita obuhvaća sve intervencije javnih ili privatnih tijela radi olakšavanja financijskog opterećenja kućanstava i pojedinaca od definiranog niza rizika i potreba, pod uvjetom da ne postoji istodobna protučinidba.
Od izbijanja gospodarske krize - i posljedično slabijeg punjenja proračuna - u cijelom EU vodila se rasprava o potrebi da država uskladi svoje prihode i rashode, tj. da provodi takozvane mjere štednje. Hrvatska se vrlo brzo svrstala u blok zemalja koje su odbile raditi fiskalnu konsolidaciju preko rashodne strane proračuna. Većina poteza bila je usmjerena na povećanje državnih prihoda, poput uvođenja kriznog poreza na dohodak 2009. (u narodu zvanog harač), povećanja PDV-a s 22% na 23% (2009.) pa na 25% (2012.), uvođenje fiskalizacije (2013.), novih poreznih oblika (porez na kapitalnu dobit, porez na dividendu, porez na kamate) itd.
Otpor prema rezovima
Iako je u privatnom sektoru došlo do zatvaranja velikog broja radnih mjesta, ozbiljnijih namjera za provođenje pravih strukturnih promjena nije bilo. Svaki pokušaj smanjenja materijalnih prava onima koji su na državnom proračunu sindikati i druge interesne skupine dočekivali su na nož. Neke mjere ipak su provedene: vraćanje osnovice za plaće državnih službenika na razinu iz 2008. (ožujak 2009.), privremene neisplate božićnica i regresa (2012. - 2014.), privremeno 10-postotno smanjenje mirovina ostvarenih prema posebnim propisima ako su više od 5000 kn (2010.) i sl.
Te su uštede predstavljale kap u moru s obzirom na dubinu recesije i posljedične deficite u proračunu, ali su bile dovoljne da se u javnosti podvali teza o nekakvoj politici neoliberalizma u Hrvatskoj, dokidanju socijalne države, tržišnom fundamentalizmu itd.
Rupe u proračunu
Uspješno plasiranje takvih teza čini se utoliko fascinantnijim jer se sa samo nekoliko brojki može dokazati da nema govora o navedenom. Primjerice, zbog velikih “rupa” u proračunu Hrvatska je gotovo odmah nakon pristupanja Europskoj uniji ušla u proceduru prekomjernog deficita, iz koje je tek nedavno izašla.
Javni dug povećan je s manje od 40% BDP-a, koliko je iznosio 2008., na više od 85% 2015., tj. u samo 7 godina povećao se za 150 milijardi kuna. Udio, pak, rashoda opće države u BDP-u 2008. iznosio je 45,4% BDP-a, a 2016. 47,1% BDP-a. Visoki deficiti, udvostručavanje javnog duga i povećanje udjela države u BDP-u dovoljno govore o ispraznosti navedenih teza.
Potezi vladajućih
Ipak, teza o navodnom dokidanju socijalne države/države blagostanja (engl. “welfare state”) zaslužuje dodatni osvrt. Iako je nejasno koji su to potezi vladajućih uopće potaknuli plasiranje takvih teza - osim ako se zaposlenici državnih i javnih službi i njihova materijalna prava imaju smatrati državom blagostanja - pogledajmo što pokazuju podaci. Na slici 1 prikazano je kretanje ukupnih izdataka socijalne zaštite u razdoblju 2008. - 2016.
Iako je krajem 2016. realni BDP bio na 7% nižoj razini nego 2008. (nominalni je bio otprilike isti), ukupni izdaci socijalne zaštite porasli su za više od 14%, na 74,7 milijardi kuna.
Bez administrativnih i drugih troškova (koji su iznosili 1,3 mlrd. kn), ukupni izdaci za socijalne naknade u 2016. iznosili su 73,4 mlrd. kn, a razvrstani su prema različitim funkcijama (starost, bolest/zdravstvena skrb, invaliditet, preživjeli uzdržavani članovi, obitelj/djeca, nezaposlenost, stanovanje i socijalna isključenost). Udio pojedinih socijalnih funkcija u ukupnim socijalnim naknadama prikazan je na slici 2.
Porast nominalnih izdataka socijalne zaštite u uvjetima stagnacije nominalnog BDP-a znači da je njihov udio u BDP-u porastao sa 18,8% 2008. na 21,4% 2016. Tako se u usporedbi s ostalim zemljama EU (slika 3) Hrvatska u poretku nalazi pri vrhu donjeg dijela ljestvice.
Slika pokazuje da što je zemlja bogatija i razvijenija, to je udio socijalne zaštite u BDP-u veći. Iako je Hrvatska druga ili treća najnerazvijenija članica EU, iza nje se na slici 3 smjestilo čak 11 zemalja: sve nove članice osim Slovenije i Cipra imaju niži udio socijalne zaštite u BDP-u. Drugim riječima, RH za socijalnu zaštitu izdvaja više od očekivanja s obzirom na stupanj razvoja.
Osamnaest programa
Osim podjele prema funkcijama, statistika pruža informacije o podjeli prema programima. DZS navodi kako je na razini RH identificirano 16 aktivnih i 2 neaktivna programa socijalne zaštite koji potpadaju pod obuhvat istraživanja ESSPROS. Na slikama 4, 5 i 6 prikazano je kretanje ukupnih izdataka za 3 najveća programa (mirovinsko osiguranje I. stup, osnovno zdravstveno osiguranje i socijalna skrb).
Izdaci za mirovine
Od izbijanja krize izdaci za mirovine porasli su 12,1%, izdaci za osnovno zdravstveno osiguranje 9,4%, a izdaci za socijalnu skrb 22,9%. Ukupni izdaci za socijalnu zaštitu, ranije prikazani na slici 1, povećani su za 14%, dok je udio izdataka socijalne zaštite u BDP-u kao što je ranije izračunato porastao sa 18,8% na 21,4% BDP-a. Kako i zašto je unatoč prikazanom razvitku došlo do stvaranja mita o “rastakanju socijalne države”, “tržišnom darvinizmu u RH” i sličnih floskula te je li to bilo s ciljem otpora promjenama i čuvanja kojekakvih privilegija (cui bono?), neka čitatelji sami ocijene.