ODLUKA IZMEĐU DVIJE POLITIKE

REJTING SMEĆE Ako Vlada ne uspije, tržište će devalvirati branjeni tečaj kune

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 17.12.2012. u 10:23

Davor Pongračić/CROPIX

Dva su načina da se poveća konkurentnost hrvatskog gospodarstva; deprecijacija i devalvacija tečaja kune

Pogoršanje rejtinga je konstatacija stanja stvari, a i izraz očekivanja da se ono neće brzo popraviti. Time se sugerira i da rješenje nije u daljem zaduživanju države, barem ne ako se ne ubrza gospodarski rast. To se, sugerira rejting agencije Standard & Poor’s, može postići uglavnom strukturnim reformama. Koliko je potonje točno?

Ako se potraže razlozi za pad proizvodnje u zadnje četiri godine, 2009. - 2012., jasno je da je prije svega riječ o padu ukupne potražnje, prije svega domaće, ali i strane. Osobna potrošnja i investicije imale su značajno negativan rast, dok je javna potrošnja uglavnom realno stagnirala ako se uzme u obzir cijelo razdoblje. Izvoz, u eurima, kako roba tako i usluga još nije na razini 2008., dok je uvoz značajno smanjen, što daje pozitivan doprinos neto izvoza rastu BDP-a. U prethodnom razdoblju, od 2002. do 2008., gospodarski je rast uglavnom bio posljedica rasta osobne potrošnje i investicija, uz ne posebno velik doprinos javne potrošnje, dok je doprinos neto izvoza bio negativan. Potonje nije posljedica nedostatka strane potražnje, nego nedostatka konkurentnosti.

Negativna kretanja

Dakle, rast potražnje u dobrim vremenima i pad u lošim uglavnom objašnjavaju kretanja gospodarskog rasta. Negativna kretanja u vanjskoj razmjeni mogu se pripisati nedostacima na strani ponude, dakle nedovoljnoj konkurentnosti, posebno kad je riječ o proizvodnji robe. To se vidi iz činjenice da se ni poljoprivredna, a ni industrijska proizvodnja ne oporavljaju, zapravo imaju negativan rast, od 2009. do danas.

Tako gledano, oporavak gospodarstva bi bio olakšan ako bi se povećala domaća potražnja i ako bi se povećala konkurentnost kako bi se ubrzao oporavak izvoza, prije svega roba, koji će ove godine po svemu sudeći biti negativan. I zaista, Vlada je polagala nade u značajan rast investicija koji je ove godine izostao. S istim se očekivanjima ulazi u sljedeću godinu.

No, kako se očekuje dalji pad osobne i javne potrošnje, investicije bi za cilj trebale imati izvoz, zbog čega je konkurentnost još važnija. Opet, ako se uči na iskustvu, poboljšanje konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva ovisi prije svega o unutarnjoj devalvaciji jer se preferira monetarna politika stabilnog, zapravo praktično fiksnog tečaja. Ona se ne može oslanjati na trgovačku politiku, koja je najbliža zamjena za fleksibilni tečaj, jer je vani trgovina uglavnom liberalizirana. Zbog toga preostaje smanjenje neto i bruto plaća, dakle zarada i poreza, i povećanje poreznog tereta koji pada na dohotke od rada, a manje na dohotke od kapitala, što se obično postiže povećanjem posrednih poreza, kao što su porezi na dodanu vrijednost i na promet. Time bi se trebalo osigurati da troškovi rada budu manji, a očekivani profiti veći, pa bi se povećale investicije i prodaja na stranim tržištima zbog povećane cjenovne konkurentnosti.

Veća konkurentnost

Smanjenje plaća u javnom sektoru, po prirodi stvari, ima manji značaj, osim u smislu da se smanjuje javna potrošnja. Ključno je smanjenje plaća u privatnom sektoru, a to se obično postiže povećanjem konkurencije na tržištu rada, dakle smanjenjem zaposlenosti, odnosno povećanjem nezaposlenosti. Hrvatsko je gospodarstvo prošlo takav ciklus početkom dvijetisućitih, a trenutna kretanja na tržištu rada usklađena su sa sličnim procesom poboljšanja konkurentnosti. Naravno, to podrazumijeva prilagođavanje kroz recesiju, što je upravo i slučaj.

Trenutno je realni BDP oko 10-postotnih poena niži nego 2008., dok je proizvodni jaz, dakle razlika između onoga gdje bi BDP bio da je nastavio rasti po, recimo, stopi od 4 posto, grubo rečeno, iznad 25 posto ovogodišnjeg BDP-a.

Problem je u tome što je prije desetak godina stanje u bilancama poduzeća, države, pa i gospodarstva u cjelini, dakle u odnosima s inozemstvom, bilo bolje nego što je danas. Uz to, uslijedilo je razdoblje povoljnih gospodarskih kretanja u Europskoj Uniji i u svjetskom gospodarstvu, zbog čega je bilo moguće financirati i povećanje domaće potražnje i rastuće prema stranim kreditorima.

Ovaj je put, međutim, potrebno da se praktično svi sektori gospodarstva razduže jer su dugovi korporacija, domaćinstava, države i oni prema inozemstvu veliki i teško ih je dodatno povećavati. Bruto strani dug je iznad 100 posto BDP-a, javni dug se približava razini od 60 posto BDP-a, a nenaplativa potraživanja banaka su veća od 20 posto njihovih kredita korporacijama.

Zbog toga se ne očekuje povećanje domaće potražnje nego, naprotiv, njeno dalje smanjenje, barem u sljedećoj godini, a po svemu sudeći i u 2014. To je, dakle, razlog što Standard & Poor’s računa da bi samo strukturne reforme mogle potaknuti gospodarski rast. Dok dalje zaduživanje države samo približava trenutak kada se dugovi više neće moći vraćati. Zbog toga se, s obzirom na to da se ne vide poboljšanja u javnim financijama, rizik da se potraživanja neće moći naplatiti povećava, a to se izražava smanjenjem rejtinga državnih obveznica.

Dvije politike

E sada, pretpostavimo da je gospodarski rast negativan zbog nedostatka potražnje, ali da domaću potražnju ne možete povećati jer se praktično svi sektori razdužuju, te da preostaju samo interna i fiskalna devalvacija kako bi se povećale investicije u proizvodnju za izvoz. To se isto svakako može postići i deprecijacijom tečaja. Jer, cilj je zapravo devalvacija realnog tečaja kako bi se poboljšala konkurentnost. To se može postići smanjenjem realnih plaća i smanjenjem javne potrošnje, koja dovodi do povećanja nezaposlenosti, i poreznom reformom koja preraspodjeljuje teret s dohodaka od kapitala na dohotke od rada, ali se može postići i devalvacijom tečaja. Što odlučuje između te dvije politike?

Argument protiv korekcije tečaja je to da bi ili dovela do pogoršanja bilanci svih dužnika pa bi ugrozila financijsku stabilnost, ili bi potaknula inflaciju pa bi se efekt poboljšanja realnog tečaja vrlo brzo istopio. Uz to, povećanje izvoza, ako do njega uopće dolazi, nije značajno. Ovi su argumenti jaki ako alternativna strategija obećava da se neće postići isto tako loši rezultati, a možda i gori. Jer, smanjenje plaća i zaposlenosti i fiskalna devalvacija ugrožavaju održivost svih bilanci, uz socijalnu i političku stabilnost.

Ovdje ima smisla napraviti digresiju i komentirati ono što Standard & Poor’s imaju reći o fiskalnoj strategiji hrvatske Vlade. Naime, oni smatraju da je javna potrošnja i dalje ekspanzivna, barem kad je riječ o planovima za sljedeću godinu, dok je porezni teret previše visok. I zaista, fiskalna devalvacija, u obliku povećanja poreza na dodanu vrijednost i nekih olakšica poslodavcima, ima depresivan efekt na domaću potrošnju, a ne utječe dovoljno na povećanje konkurentnosti sve dok su plaće i socijalni transferi i dalje visoki. Implikacija je da bi trebalo smanjiti javnu potrošnju i socijalne transfere kako bi dodatno smanjenje zaposlenosti dovelo do potrebnog smanjenja troškova rada, kako neto tako i bruto plaća. Prigovor o povećanju poreza u recesiji je bez sumnje na mjestu. Cilj bi trebao biti da se smanjuje porezni teret te postupno smanjuje i javna potrošnja kako bi se fiskalni deficit značajnije počeo smanjivati zbog ubrzanja gospodarskog rasta. Ponekad se kaže da je prinos na državne obveznice od 7 posto neodrživ, a do toga može doći zbog pogoršanja kreditnog rejtinga.

Međutim, grubo rečeno, realna kamatna stopa koja je veća od realnog gospodarskog rasta već je ozbiljna prijetnja održivosti javnog duga (neodrživost, pojednostavljeno rečeno, znači da dug raste brže od BDP-a). A ako je realni rast negativan, to je gotovo bilo koja pozitivna realna kamatna stopa.

Što su alternative

Zbog toga, najvažnije je da se potakne gospodarski rast, a povećanje poreza obično tome ne pridonosi.

Ako se, dakle, prihvaća potreba poboljšanja konkurentnosti putem nekako izvedene devalvacije, interne ili korekcijom tečaja, pitanje je da li je eventualni šok korekcije tečaja takav da bi prouzročio opću destabilizaciju. Jedno je pitanje inflatornih posljedica. Privreda sada, naravno, trpi deflatorne pritiske, ali inflatorna očekivanja ne moraju biti usklađena s tim.

Pitanje je, dakle, bi li centralna banka bila u stanju održati stabilna inflatorna očekivanja. To bi, u okolnostima recesije, trebalo biti moguće. Potom je pitanje efekta na bilance banaka.

Kako one imaju izvore uglavnom u eurima, a isto vrijedi i za njihove kredite, neto efekt ne bi trebao biti značajan. Posljedice po bilance domaćinstava i korporacija vjerojatno bi bilo značajnije, ali bi to bilo podnošljivo u mjeri u kojoj je riječ o problemima likvidnosti, dok nesolventnost i nije tako potrebno održavati. Ključni bi efekt bio na dugove države, zbog čega bi značajno porastao pritisak da se provedu odgovarajuće porezne i reforme javne potrošnje. Kako god da se provede devalvacija, ne bi trebalo očekivati trenutno povećanje izvoza jer ono ovisi o ponudi roba i usluga. Tako da bi povoljni efekti trebali doći od povećanih investicija jer bi se i domaćim i stranim poduzetnicima isplatilo proizvoditi za izvoz.

Alternativna je strategija da se nastavi putem interne devalvacije uz eventualno oslanjanje na financijsku podršku Europske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda. Naravno, ta bi podrška bila dobrodošla i ako bi se prešlo na fleksibilniji tečaj kako bi se povećala konkurentnost.

Ove dvije strategije su alternativne, samo do određene granice. Jer, ako strategija interne devalvacije ne bude održiva, devalvacija tečaja dolazi tržišnom prisilom.

Izdvajamo