NASTAVLJA SE BITKA

REPORTAŽA IZ DALMATINSKOG MJESTA S NAJLJEPŠOM UVALOM NA OBALI DO KOJE MJEŠTANI VIŠE NE MOGU Talijan zatvorio stoljetni put, postavio ograde...

    AUTOR:
    • Milena Budimir

  • OBJAVLJENO:
  • 08.05.2019. u 09:37

Božidar Vukičević / CROPIX

 

Nema mira u mirnoj vali! I tako već godinama, u uvali Borak, oko uvale Borak, poviše uvale Borak, u Marušićima, nedaleko od Omiša, piše Slobodna Dalmacija.

Dopustite nam prije svega opisati o kakvom je komadiću zemaljske balote riječ.

Dakle, more se ukopalo u obalu, ispralo oblutke i posložilo ih kako samo priroda zna i umije; na jednom kraju plaže izvor je pitke vode, na drugome stotine godina stara kamena solana, tu je narod iz Marušića nekada "brao" sol.

Do plaže iz sela vodi ono što mi nazivamo kozjim putem, a nekada su tu s tovarima i vučijama Marušićani dolazili do izvora po vodu. Odavno je vodovod došao u selo, premda je izvor i dalje živahan, a taj put koji je život značio postao je s vremenom jedina poveznica s jednom od najljepših hrvatskih plaža, ne pretjerujemo, stvarno.

Marušićani su odavno shvatili kako svijetla budućnost počiva na turizmu, pa su svoje kuće prilagodili turistima, samo u jednoj ulici nabrojili smo stotinjak apartmana.

E sad, kada pred sobom imate jasnu sliku dalmatinskog mista koje za turizam i od turizma živi, zamislite kako je prije desetak godina obitelj Bitanga odlučila izgraditi kuću na samom kraju Ulice put Borka.

Odlučili, izgradili. Zadnji su u ulici, pred njihovom građevinom je okretište, jer Put Borka je vrlo strma ulica, vrlo uska, u dijelovima jedva dovoljna da se dva automobila mimoiđu.

Kad su negdje sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća Marušićani doveli asfalt u svoje misto, uredili su i to okretište, na zemlji koja im je zajednička; svaka je kuća, vele nam mještani, dala po koju stotinu ondašnjih maraka, po koji kvadrat terena.

No, došao je Nedjeljko Bitanga, upisao zemlju na svoje ime te potom ono što je njegovo na papiru i – ogradio.

Uglavnom, okretišta u Marušićima više nema. Kada se spuštate niz Put Borka, dolazite do – ograde, vratiti se možete samo u rikverc ili ako vam netko od mještana dopusti da uđete na njegovo parkiralište i okrenete auto.

Ratovali nekoliko godina Marušićani s Bitangom, ratovali papirima – i sudom, naravno – bilo je i povišenih tonova, pa se pomirili, sa sudbinom. Ali, "karta kanta", nastavili Marušićani putem stoljetnim dolaziti pješice do plaže, objasnili gostima kakva je politika i nastavili sa životom.

A onda je došao Giuseppe Sparta i kupio zemljište ispred i poviše i uokolo Bitangina terena, sve do mora.

I premda u kupoprodajnom ugovoru stoji, citiramo, "preko nekretnine (...) postoji makadamski put kojim se koriste vlasnici okolnih nekretnina kao pristupnim putem prema plaži (...) čije korištenje prodavatelji nisu nikada osporavali trećim osobama", prvo što je učinio jest da je stavio ograde, pregradio put, izgradio stubište prema plaži (golemu nelegalnu konstrukciju s čak 300 stepenica, za što je kažnjen na splitskom Općinskom sudu na osam mjeseci zatvora s rokom kušnje od dvije godine i kaznom od, pazi sad, tisuću kuna), zapravo uredio je sve tako da je ispalo kako usred Lijepe nam naše netko ima privatnu plažu, samo za sebe!

Božidar Vukičević / CROPIX
 

Jer, pristupa joj nema, osim, ako baš hoćete, morskim putem.

- Pristupa plaži nema! Ne postoji! A mi se trudimo objasniti i vlasnicima zemlje i Gradu i državi kako sve što tražimo jest slobodan pristup plaži na kojoj smo svi mi ovdje odrasli. Zadnji put smo normalno, ko ljudi, do plaže došli 30. rujna 2014. godine - kazuje Slobodnoj tužno Vicko Božić, predsjednik Športskog ribolovnog društva "Borak", udruge koja je i osnovana s namjerom da se plaža njihova djetinjstva održava, uređuje, pazi. Kao svoja...

- Sve je Grad Omiš kriv! - u glavu će predsjednik Mjesnog odbora Marušići Zvonimir Marušić.

Pa će redom, a pomalo i ljutito, jer, kako kaže, kad se politika krene baviti tobom, moraš i ti njome, premda to ne bi želio:

- Između sela i sadašnjih vlasnika zemlje bilo je parnica i suđenja i rasprava, imamo presude koje idu nama u korist. Tko ih primjenjuje? Nitko! Najnovije je to da su nam u Gradu kazali kako će se sve riješiti onoga trenutka kada Gradsko vijeće izglasa novi Urbanistički plan uređenja (UPU).

E sad, taj famozni UPU stupio je na snagu, pazite sad, 29. siječnja ove godine! Otvorite Službeni glasnik Grada Omiša i sve će vam biti jasno. Taj čarobni UPU veli kako je Put Borka ulica koja završava okretištem i kako do plaže vodi stoljetni put. Sve, dakle, veselo, sve svima jasno, sve slobodno. U stvarnosti, naravno, nije tako, samo kamere, katanci, ograde, prepreke. Ko je tu lud, pitate se. Imamo odgovor, ali je malo nepristojan.

- Obećaju i lažu - to će Zvonimir Marušić kazati za gradske prvake.

- I Županija je kriva! - stavit će još malo piza na vagu i prezimenjak mu Lucijan.

- Prije par godina došla je komisija iz Županije za određivanje granice pomorskog dobra. Da su taj posao odradili kako valja, mi danas ne bismo imali problema. Jer ne morate se uopće snalaziti u kartama da bi vam bilo jasno dokle seže granica pomorskoga dobra, naš je stoljetni put debelo u njemu - veli Lucijan.

Kako ni jedan problem ne dolazi sam, tako ih se nad uvalu Borak nadvilo više, jer - zašto jednostavno kada može komplicirano, zar ne?

Dok su novi vlasnici terena pokušavali sebi učiniti okoliš urednim - sjekli su se stoljetni borovi, čija je funkcija (zaboravite estetiku) bila spriječiti eroziju tla, potom su se minirali dijelovi terena, pa je onda zemlja učinila ono što najbolje zna - kliznula je put mora.

Sada nad već spomenutim velebnim skalinama više ni "gazda" ne može do mora jer je građevinska inspekcija zabranila prolaz preko njih. Zašto? Zbog kamenih gromada koje su se nadvile nad skalinadom, probile zidove, neke i pale na plažu.

Božidar Vukičević / CROPIX
 

- Dvije su gromade teške barem 20 tona, srećom su se odronile zimi, van sezone. Straj me i pomislit šta bi se dogodilo da je bilo obrnuto. Sada je još jedna gromada, onako, desetak tona, točno nad stepeništem - nabraja Marušić, predsjednik MO-a.

Ivo Lendić, prvi susjed i Bitange i Sparte, uredio je kuću koju ljeti iznajmljuje. Gosti su "stari" zaljubljenici u Marušiće, u mir, u čisto more, u ljubazne domaćine. Vraćaju se. Iz godine u godinu, iz ljeta u ljeto. Do ovoga ljeta što je pred nama...

- Što da kažem gostima - pita i sebe i nas i "institucije" Lendić.

- Imam rezervacije, a stjeran sam u kut! Ako ne mogu omogućiti gostu pristup plaži, moram mu pronaći novi smještaj, u istoj vrijednosti. Drugim riječima, moram platiti njihov smještaj u drugom objektu - veli nam.

Pokušali su se tko zna koliko puta (nitko više ne broji) dogovoriti s "vlasnicima katanaca", no ne ide. I ovaj put, kažu nam, mole, ovako javno, preko novina, neka se nađu na istome mjestu, Bitanga, Sparta, s odvjetnicima, mještani Marušića, župnik, predstavnici Grada Omiša, možda će tako, na gomili, biti pametniji i razriješiti ovaj gordijski čvor. Oni, priznaju, više ne mogu, ne znaju, gube nadu u zdrav razum.

- I bez obzira na sve što se događa, tim ljudima u ovom našem mistu niko nikada nije učinija zlo! Neka se zna! Nisu in ni dica u igri stinom razbila ponistru. A oni nama ne daju da živimo, da radimo - dobacuje nam Tonći, prezime ne triba, svi ga znaju, kaže.

- Ljudi moraju znat da mi ne tražimo ništa što nije naše! Ne triba nama ni milimetra njihovoga, ne dao Bog, to nama ne triba i to ne tražimo. Ali od našeg prava ne odustajemo! Tražimo trajno rješenje, ne parcijalno, već trajno - dodaje.

Božidar Vukičević / CROPIX
 

Ovako, sa strane gledajući, moramo reći kako, poznavajući tromost našeg sudskog, zemljišnoknjižnog i inog sustava, nismo baš optimistični. Gledamo, eto, kako je netko čak uspio nekažnjeno nasuti zemljom i stoljetnu solanu na plaži.

Ponavljamo - na plaži! Quo vadis, Hrvatska? Šta ti rade, stara moja!

I tako, prošetali smo Marušićima, kiša nas je pratila u stopu, valjda da i sama dočara kako je to živjeti a biti žedan pravde. Pa smo se zamislili i zapitali mještane zašto jednostavno sami ne skinu sve te ograde, i sve te katance, i sve te kamere. Pa kad je bal, nek je na vodi!

E, ne može! Ne žele. Ne pada im na pamet! Nije njih majka rađala da bi kršili zakone i pravila, iste one zakone i pravila koji krše njihova, ako hoćete - i ljudska prava.

Zabolilo nas je srce u uvali Borak. Pa se sve nadamo (čudna je ta nada, uvijek nekako umire zadnja) kako će važan netko, pametan netko, pravno potkovan netko - svratiti do Marušića i riješiti situaciju koja - koliko god jednostavna bila - komplicira život svima.

Gradonačelnik Tomasović: A što da ja učinim?!

Gradonačelnik Omiša Ivo Tomasović veli kako se ništa ne može riješiti potezom pera, niti preko koljena, kao nekada.

- Legalisti smo, dokle god sudski postupci traju ne možemo ništa uraditi. No, znajući kako su ljudima i poslovi ugroženi, poduzimamo sve što nam je u moći. Upravo sada smo imali razgovor s mještanima i odvjetnicima gospodina Sparte.

Mještani su dali prijedlog rješenja i sada je na nama da čekamo što će Sparta odgovoriti - kaže nam gradonačelnik, obećavši kako će odmah dojaviti ukoliko dođe do promjene i rješenja.

Činjenica ostaje kako je Talijan vlasnik spornog zemljišta i pravno je u pravu, isto je tako činjenica kako stoljetni marušićki put nije upisan ni u katastru ni u zemljišniku kao takav.

 

Tagovi

Izdvajamo