NEBRIŽEVAC

REPORTAŽA IZ MJESTA U IMOTSKOJ KRAJINI KOJE SU 'VELIKI HRVATI' IZBRISALI S LICA ZEMLJE Do njega ne vode ni Googleova navigacija ni ulični putokazi

    AUTOR:
    • Andrea Topić

  • OBJAVLJENO:
  • 15.01.2020. u 08:54

Duje Klarić / Hanza media

 

Izrazito prometna cesta vodi prema zgradi Općine Podbablje, mjesnom groblju i višemetarskom kipu čovjeka čije nas lice odasvud prati.

Ka Hercegovini jurcaju kamioni, tegljači, kombiji s logotipima poznatih firmi. Automobila je manje. Njihovi vozači pritišću kočnicu uvjereni da ih ne primjećujemo. Ćule uši ne bi li razaznali što radimo tu, ispred urušene kuće. Zanima ih tko nas šalje i zašto.

Duje Klarić / Hanza media
 

Izdvaja se stariji model Mercedesa. Vozač se osokolio pa se zaustavio pored nas.

Spušta prozor. Krunica je na vjetrobranskom staklu, krunica opasuje mjenjač, krunica visi s retrovizora. Bez pozdrava, s čačkalicom u zubima, počinje dernjava:

- Mič'te se otale! Ko van je da da snimate?!

- Oprostite, što vam treba, je li smetamo? - odvraćaju novinari Slobodne Dalmacije.

- To kuća od četnika! Jel vas on posla, pička van materina!?

Ostatak razgovora nije bio tako ugodan pa ga preskačemo.

U Nebriževcu smo. A Nebriževca nema. Ni na karti. Do njega ne vode ni Googleova navigacija ni ulični putokazi. Ali, tu je, evo ga, čitavo naselje, od maksimalno osamdeset stanovnika. Ne zna se koliko je Nebriževčana točno jer se ni to ne broji, ali zna se da ih je prije rata bilo puno više.

Iako u Imotskom, pamte stariji, nikad zapravo nije bilo oružanog sukoba, kad se spomene Nebriževac, stanovnici, oni valjda čađavije savjesti, brzo krenu sotonizirati njegove mještane. E, da su sa svojih prozora pucali po obližnjoj kasarni, e da su kopali oči vlastitim majkama, e da su bili s mafijom povezani.

Duje Klarić / Hanza media
 

Takve je ideje, dok smo stali uz cestu promatrajući minama razrušene nebriževačke kuće, iznosio gospodin kojeg smo zamolili da nam pokaže odakle dokle točno seže to nestalo, ali itekako postojeće mjesto.

- Niko van to ne zna sa sigurnošću. Otkad su in u ratu makli sve table. Eno, čini mi se, ovako u narodu, da se to reče da je od natpisa Ajduci pa... do malo prije Općine - nagađa slučajni prolaznik.

Zaustavili smo ga u poslu. Od glave do pete zamazan je bijelom piturom. Čizme, hlače, nos, oči, ruke. Radi preko puta. Točno preko puta, eno, pokazuje nam bijelim kažiprstom na drugu stranu ceste. Kućica toliko blještava da može reflektirati svjetlost na ovu pored nas.

- Ova kuća na kojoj ja radin van je Jolandina. Kupila žena. A bila je ista ko ova ode, isto do temelja, isto od četnika - kaže to s neobičnom mješavinom emocija u glasu.

Da ne pokazuje i na nju bijelim prstom, glavom trzne prema zloj kući. Time hoće reći da je bila spaljena, minirana ili što im se već radilo kad bi vlasnici otišli. Iako ovdje rata, rekli smo, nikad nije bilo.

Stojimo, podsjetimo, na prometnoj cesti. S jedne strane, na pepelu "četničke" kuće, rađa se moderna jednokatnica, a s druge strane je ruševina od ugljena. Ostaci krova spušteni su okomito, prema podu. Da je hoćete nacrtati na papiru, dovoljno bi bilo napraviti trokut i obojiti ga u crno.

Crta kao cesta, ovamo bijela kocka, tamo trokut.

Zna li se, pitamo našeg slučajnog vodiča, tko je tu živio, što je, konkretno, skrivio?

Ne govori ništa. Po uzdahu je jasno da nije zadovoljan pitanjem, osjeća da vodi u drugom smjeru od onog kojem se nadao.

Duje Klarić / Hanza media
 

Nismo došli veličati herojske podvige mještana Imotske krajine koji su susjedima spalili kuće zato što su načuli da su ovi možda bili Srbi, došli smo, govorimo mu, saznati gdje je Nebriževac.

- Živila su tu tri brata. Srbi. Spalili su mater, iskopali joj oči, pobigli. Najmlađeg su našli u Parizu, u Seni, kako pluta. Ne zna se šta je bilo s njin. Mafija. Svi oni, sve ove kuće koje su uništene, to su sve bili Srbi koji su s prozora pucali rafale na kasarnu, zgradu koja je danas Općina - objašnjava.

Najprije gledamo prema vojarni, a onda gledamo u smjeru tih kuća. Neke su udaljene i stotinama metara. Vijugava cesta ih dijeli. Možda bi se samo iz jednog od desetak srušenih domova eventualno moglo pucati na zgradu bivše vojarne, a i to je upitno. Jer, kakvo bi oružje trebalo imati da dobaci onamo? Mi ne znamo, kažemo, nismo bili tu, nismo gledali. Ali logika nalaže da bi bio nemoguće pogoditi fontanu u Đardinu s Peristila.

I dok prolaznik govori kako su se u ta stara vremena pravile bombe i da te puška čekala na ratištu jer nije bilo dovoljno naoružanja i kako su ta vremena bila zla i naopaka i dok se prisjeća kuda je sve služio, zaleđe Dubrovnika pa dalje, odjednom se sjeti da nismo zato došli. Došli smo, skrećemo pažnju, da saznamo više o Nebriževcu.

Iz bijelih hlača izvlači mobitel, bijeli mobitel, bijel od piture, i zove svoju suprugu. Da je pita.

- Nisan ja baš odavle, mislin jesan, ali iz onoga gore sela, a ne iz Podbablja, pa ću ja sad nju pitat, ona će znat - pravda se, nepotrebno.

Zvoni kratko, javila se, kaže joj kako su došli novinari i da pitaju odakle dokle je njen Nebriževac.

- Nisan ja, mužu dragi, iz Nebriževca! - i do nas se čuje.

- Bože sačuvaj da san iz Nebriževca - nastavlja ugodan ženski glas.

- Kako nisi? Nisi odavle di Jolanda kuću pravi? - čudi se on.

Slijedi kraća tišina.

- Džabe da mi daješ, ja ne bi kuću tamo uzela - zaključuje ona "raspravu".

Duje Klarić / Hanza media
 

Neka su mjesta uništena u ratu, a Nebriževac je naselje uništeno u miru. Mržnjom. Vijugamo automobilom po samom središtu Nebriževca, kuda prolazi Nebriževačka ulica, jedino što im je od obilježja ostalo, valjda da ne buni nove generacije poštara. Da znaju da je "to" i dalje "tamo".

Kamene kućice s malenim kokošinjcima. Do njih kičaste novogradnje. S velikim zastavama na prozorima i vozilima njemačkih pločica u dvorištima. Prazan zog za balote. Skromna šetnica, ulična rasvjeta i klupe iz one države. Cesta također. Očito nema ambicije da se ovdje lipe uloži.

Starica s prozora otresa tapet. Iznad krova njene kuće, uz glasno kreštanje, nadlijeću ptice. U polju, daleko od starice s tapetom, sagnut čovjek. Izgleda kao da nešto čupa. Uokolo pustoš.

Parkiramo. Pred nama, među kućama, uska je uličica. Dosta je strma. Uzbrdica. Na njoj dvije sjene. Približavaju se jedna drugoj. Tišina je.

- Di si, četniče! - odjekne.

Razabiremo bocu u čovjekovoj ruci.

- Evo ustaše! - uzvrati drugi glas.

Niža figura, ustaša, dodaje bocu figuri koju je upravo nazvao četnikom. Hvataju se rukama za ramena. Grle se. Čestitaju Božić jedan drugom.

- To ti je domaće, od mojih maslina šta smo za vikend brali - kaže davatelj boce.

Duje Klarić / Hanza media
 

Ne znaju tko smo, nismo se najavili. Moguće je i da nas ne vide. Prilazimo im.

Saznajemo da su takvi nadimci uobičajeni. "Dobri moj četnik." "Druže moj ustaša". Tepaju jedan drugome iz zafrkancije.

- A šta ti možeš drugo. Mi ode živimo složno, u miru. Šta je bilo, bilo je - čujemo, kratko, jer su većinu vremena objašnjavali kako ne bi voljeli da išta pišemo o Nebriževcu.

Kažemo, došli smo napraviti reportažu o mjestu koje ima stanovnike, a nema osnovna obilježja. Ni tablu, uporno ćemo.

- Nema table. Nema table, pa šta sad. Ne fali nan. Mislin, bilo bi dobro da je vrate, da piše kako je i prije rata pisalo, da se zna di je Nebriževac, da stoji na ulazu u misto, ali nema pa nema i šta. Rat je bio, rat je proša.

Duje Klarić / Hanza media
 

- Je li srušeno tu nešto kuća, vidjeli smo ovdje u mjestu, ali i uz cestu da...

- Jesu, minirali su desetak, petnest kuća.

Ali, ovdje nije bilo rata?!

- Nije. Jesu... Nisu. Ma, pustite. To je bilo. Prošlo. Ono šta je važno je gledat naprid - govori Četnik, a Ustaša klima glavom u znak odobravanja.

Pokušava saznati "čiji smo", "ko nas je posla" i "zašto onda vaš urednik nije doša sam, nego vas šalje?".

- Nemojte pisat o Nebriževcu. Nemojte nas po novinama. Nama je dobro. Čiji je Nebriževac? Od onih koji su se prvi uz rijeku naselili. Jel to bitno? Nije. Je li bilo gluposti ode u ratu da se dolazilo po kućama terorizirat i Srbe i Hrvate? Je. Imamo li traume, rane, jel osjećamo posljedice? Da. Pustite nas. Ne tribaju nan opet podjele. Zna se kome one tribaju, ali mi u tome nećemo sudjelovat - odrješito će Nebriževčani.

Pitamo ih boje li se ikoga, kaže Četnik, "samo dragog Boga". Ustaša nastavi da "On sve vidi i sve zna".

- Boga nije brige ko je Srbin, ko je Hrvat. Svakome će se sudit po zaslugama - čujemo za kraj.

Kuće nebriževačkih Srba zaista jesu smještene na boljim položajima. Bliže rijeci. To bi, eto, po nekoj teoriji značilo da su oni prvi došli, ako bi i kad bi to bilo bitno. Od Hrvata su se malo razlikovali. Isti naglasak, ista boja kože, isti stil života. Jedino su ovi mahom bili pravoslavci. Za razliku od katolika koji su im, vjeruju neki, palili kuće. Kršćani.

Duje Klarić / Hanza media
 

Ono što jest egzaktno je statistika. Popisi stanovništva. Svjedoče da je iz Imotske krajine, gdje nije bilo rata, u ratu izbjeglo više od tisuću Srba, piše Slobodna Dalmacija.

Ubojstvo mladog Miroslava Lončara nikad nije riješeno

Članak Slobodne Dalmacije iz 2007. godine, kolege Marka Didića, svjedoči o nerazjašnjenim okolnostima ubojstva mladića iz Nebriževca.

"Prošlo je više od petnaest godina od ubojstva tada 33-godišnjeg Miroslava Lončara, Srbina iz mjesta Nebriževca u Imotskoj krajini, a da se policijski i pravosudni organi još nisu makli dalje od početka u rješavanju okolnosti njegove pogibije. Godinama po tamošnjim kuloarima bruje glasine o tome da se ubojice znaju, a glavnu tajnu Lončarove smrti navodno nosi vozač narančastog kombija i tadašnji pripadnik Hrvatske vojske te njegov poznanik iz sela. (...) Kada je ubijen Lončar, načelnik Policijske stanice Imotski bio je Ivan Todorić. Nakon njega su zapovjednici bili Srećko Udiljak, Željko Ajduk i Ivan Jonjić, ali nitko od njih za svojega mandata nije riješio ovo ubojstvo."

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo