Sa svojih sedam godina, Ljuban definitivno nije najstariji stvor na sajmu, ali jest najveći. Kažu da ima između 550 i 580 kilograma. On se osobno ne izjašnjava: krupnim očima mirno gleda prolaznike i posjetitelje, trpeći bez pogovora da ga čopor musave dječice mazi po golemoj, plemenitoj glavi.
Ljuban ne zna da je glavna zvijezda velikog tradicionalnog sajma u Benkovcu. Ne zna on ni što su zvijezde, ni što je sajam, jer nema ljudsku pamet. Ljuban je, naime - pogodili ste vjerojatno - jedan krasan primjerak konja.
- Pastuh - kratko reče njegov gazda Željko Biluš, na našu molbu da nam malo opiše Ljubana.
- Je l’ kovan? - upita tada jedan iz skupine znatiželjnika koji su se vrzmali oko Ljubana.
- Ranije je bio kovan - odgovori gazda Željko. - Sad nije.
Peka Zelic (96) iz Popovica.
Pitaju, ali ne kupuju
Da skratimo priču: Željko za Ljubana traži deset tisuća kuna. Ta cijena Ljubana čini jednim od najskupljih artikala na sajmu, iako je glupo za konja reći da je artikl. Skuplji su, vjerojatno, samo onih nekoliko traktora koji se prodaju stotinjak metara dalje.
Ali pustimo traktore, vratimo se Ljubanu. S obzirom na to da je trgovina na sajmu počela već jutros oko sedam, a sada se, evo, bliži podne, sva je prilika da Željko Ljubana prodati neće.
- Ima radoznalih, al’ niko ne nudi ništa - potvrđuje Željko mršave izglede za trgovinu.
Dodaje kako je ovo već četvrti sajam ove godine na koji dovodi Ljubana.
- Odvedeš konja na tri-četri sajma, svaki put platiš ulaznicu, i na kraju prodaš konja za vridnost ulaznice - žali nam se.
Nema sijena za Ljubana
Na naš upit koliko je jutros platio ulaznicu za prodaju konja, Željko pokazuje da raspolaže starim arsenalom ljudi iz Dalmatinske zagore - snalažljivošću u vezi s problemima pravne države.
- Ma dobro, jutros sam iznija situaciju ljudima na ulazu i ljudi su me razumili. Pustili me za pedeset kuna - kaže. I domeće: - Al nemoj to pisat.
Gledamo opet Ljubana: izgleda nam kao da krajičkom oka pogledava na gazdu. Kao da sluti da će se njih dvojica danas zajedno vratiti u selo Lađevce u Šibenskoj županiji, gdje Željko živi baveći se stočarstvom: ima stado od skoro tristo ovaca. I kao da mu je, Ljubanu, drago zbog toga.
- Njemu se ne ide od vas - kažemo napokon.
Gazda se škrto nasmije i zagleda u konja.
Zeljko Bilus i konj Ljuban iz Ladjevaca.
- Ne bi ga ja ni prodava da je išta bolja situacija s travom - reče nakon nekoliko trenutaka. - Nema sijena za njega.
Takva je, dakle, ovogodišnja situacija u Dalmatinskoj zagori: nema sijena za Ljubana.
U Benkovcu, pak, na sajmu koji smo pohodili, nema čega nema. Stotinu godina traje ova benkovačka sajmena tradicija, koja svakog desetog u mjesecu, i ljeti i zimi, okupi na tisuće prodavača, kupaca i posjetitelja iz više zemalja.
Kilo pečenog i litra vina
Nekada davno, prije jednog vijeka, ovo je bio prije svega stočni sajam i održavao se u samom centru Benkovca. Iz cijele Dalmacije, ali i sa sjevera Hrvatske, iz Slavonije te iz BiH dolazile su povorke stočara, ratara, zanatlija i trgovaca da vide, prodaju i kupe, te da eventualno, kilom pečenog i litrom vina, proslave zaključeni trgovinski aranžman krupnog zuba.
Danas je to trgovina šireg spektra, doslovno “sajam stoke i svega”, a u međuvremenu je i prebačen na novu lokaciju, nekoliko kilometara dalje, uz cestu Benkovac - Karin, te se stere na punih šest hektara kamenjara u Benkovačkom Selu.
Ovog četvrtka ujutro, desetog u mjesecu kolovozu, 128 kilometara od Splita do Benkovca autocestom smo prožvakali za jedan sat, ali nam je za tih dva-tri kilometra od Benkovca do sajma trebalo gotovo jednako toliko: brojni automobili s oznakama iz više država okupirali su cestu Benkovac - Karin, i svi su gmizali u istom pravcu - na sajam.
Josip Galiot iz Vrlike prodaje diple.
Dok milimo cestom u nepreglednoj koloni, fotoreporter Jure me priprema na ono što ću uskoro ugledati:
- Imaš svega. Janjevci iz Kistanja prodaju robu. Imaš povratnika iz Srbije. Imaš turista iz cijele Hrvatske i inozemstva...
Zaboravili smo spomenuti da je u ona davna vremena benkovački sajam imao i još jednu dimenziju: tu su se igrala kola i mladi se međusobno zagledali, pa su i mnoge ljubavne priče ovdje začete. Trgovački aspekti sajma i danas su sačuvani, ali ta romantična dimenzija je nestala - mladih je na selu danas malo, a i oni se sreću na neke druge načine.
Umjesto toga, sajam u Benkovcu postao je turistička atrakcija, koju zna posjetiti i više od deset tisuća ljudi: čini mi se da ih ni ovog četvrtka nije bilo manje. Gužva je golema: već kilometar prije sajma ljudi počinju parkirati aute, gdje god se uz cestu ukaže prilika, a vlasnici obližnjih imanja nude u svojim prostranim dvorištima cjelodnevni parking za deset kuna.
Turistička zajednica Benkovca prepoznala je marketinški potencijal sajma te ga reklamira kao “dio gotovo već izgubljenih običaja života poljoprivredno-stočarskih krajeva”, koji kao takav “predstavlja autentičnu manifestaciju gospodarsko-kulturnog tipa i bogate etno baštine”.
I doista, velik dio posjetitelja čine turisti iz brojnih zemalja: osim tvrde vlaške ikavice i različitih hrvatskih naglasaka, čuju se i brojni europski jezici.
Od Che Guevare do Isusa
Šarolikost ponude sajma ogleda se već na ulazu: tamo se, u istom kadru, za pozornost kupaca i posjetitelja nadmeću tri naizgled nespojiva artikla: kameni blokovi, umjetničke slike i lubenice. Motivi na slikama ideološki variraju od Che Guevare iz Argentine, do Isusa iz Nazareta, a prevladavaju prizori iz težačkog života Dalmacije, od zabrađenih starica koje na plećima nose goleme snopove pruća do neizostavnog motiva dalmatinskog magarca.
Mnogi prodaju vlastitu starudiju i uspomene, od željeznih vojničkih šljemova iz starih ratova do plastičnih figurica Adriane, vizualnog simbola dalekih Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine. Na raširenim šatorskim krilima nude se dijelovi vojnih uniformi iz Domovinskog rata, uključujući i ambleme i prišivke gardijskih brigada.
Onaj tamo prodaje vrtne garniture i opremu za ugostiteljske objekte. Ovaj ovdje nudi poljoprivredni alat i bicikle. Ovaj drugi prodaje narodske lijekove za hemoroide. A onaj što se od vrućine sakrio ispod velikog crnog kišobrana, te u čučnju na plus četrdeset prodaje vunene čarape i vunene džempere, taj neće da kaže svoje ime.
- Čarape su trideset kuna, džemperi sto - veli.
- A tko kupuje vunenu odjeću na ovoj vrućini? - pitamo.
- Kupuju Poljaci, Talijani, Nijemci - uvjerava nas čovjek. - Ta je roba posebna.
Iako smo u sebi izrazili skepsu u uspjeh čovjekova trgovačkog pothvata, stanje fakata je takvo da ga dva sata kasnije, kad smo napuštali sajam, više nismo vidjeli na prodajnom mjestu: ili je sve prodao, ili je pobjegao s vrelog sunca.
Josip Galiot (64) na sajam je stigao iz Vrlike, a na štand je postavio natpis: “Prodajem diple i CD-ove s izvornim pjesmama”. Prodaje i mješine za sir i drvene balote. Na stolu vidimo i neku staru kuburu, ne znamo je li za prodaju ili za samoobranu. Diple koštaju, kako koja, od tisuću do tisuću i petsto kuna. Ima li posla?
- Slabo - kaže Josip. - Nema svit novaca.
Potom nam secira sociološku sliku današnje Dalmatinske zagore, koja negativno utječe na poslovanje njegovog štanda:
- Mladi nisu zainteresirani, a stari izumiru. Mladi se srame za svoje običaje i kulturu - veli.
Tri vijetnamska praščića
Najveća gužva je kod sektora svinja i janjadi. Pečenih. Na velikom električnom roštilju istovremeno se vrti šest prasaca. Tek je deset ujutro, ali gladne narudžbe sijevaju: još malo, i ništa od tog mesa neće ostati.
Životinjski dio sajma počinje s peradi. U brojnim kavezima tiskaju se pilići i kokoši svih dobi: neke mlađe posjetiteljice rade selfieje s pilićima. Na jednom kavezu stoji cijena od deset kuna, na drugom petnaest, na trećem osamnaest. Nije jasno prema kojem kriteriju se cijene razlikuju.
- Po starosti - odgovara prodavač, dok osvježavajućim zrakom šprica kaveze, da mu se natisnuta perad ne poguši.
Osobito je živahno oko kaveza s vijetnamskim svinjama. Tri mala praščića, kao iz bajke, stisnula se jedan uz drugog, uz sam rub velike kutije, kao da osjećaju da se iznad kutije upravo rješava njihova daljnja sudbina.
- Narašće vam na 120 kila za dvije godine - tumači prodavačica zainteresiranom muškarcu, mladom gospodinu u narančastoj majici. - A meso im crveno k’o govedina.
Mladi gospodin kima glavom i daje ruku ženi: trgovina je sklopljena.
- Najviše vole kupinove bobice i travu - upućuje žena kupca.
Prodavačica se zove Dijana Čirjak: iz Zagreba je, ali u Kakmi njena obitelj drži farmu vijetnamskih svinja.
- Prodala sam ih sve troje za 250 kuna po komadu - potvrđuje žena maloprijašnju transakciju, dok nam pozira s jednim od praščića: mala je vijetnamska svinja isprva, dok ju je gazdarica dizala iz kutije, nadigla silnu dreku, ali se u Dijaninim rukama odmah smirila i opustila.
Krave ni za lijek
Ako je Dijani za sto eura trebalo prodati tri vijetnamska praščića, obližnjem anonimnom prodavaču janjadi (žive) dosta je prodati jedno jedino janje: cijena mu je, naime, baš sto eura. A on ih ima pun kamionet. Ali posao, kaže, slabo ide.
- Uvoz - objašnjava nam. - Rumunjska i Bugarska. Svi tamo uzimaju, jeftinije je.
Čovjek ima bogato sajmeno iskustvo. Iako se ne želi predstaviti, rado nam izlaže svoj pogled na situaciju oko tržišta stoke, koja je, prema njegovu mišljenju, krajnje kriminalna:
- Nije ni paška janjetina više paška, ja ti kažem. Lažu ljudi: kažu da je paška, a nije. Proša sam ja svašta i mogu ti reć: poštenje je izumrlo. Sve lopov do lopova.
I tako uz laganu šetnju dođosmo i do kraja sajma, gdje nas je čekao onaj sedmogodišnji ždrijebac s početka teksta. Ljuban se zove, ako ste zaboravili. Dotad smo već uočili kako na stočnom sajmu nismo vidjeli nijednu kravu, pa smo Ljubanova vlasnika Željka priupitali za tu neobičnost.
- Nema krava, ništa - veli Željko. - A štaš, veterinari i država postrožili papire, sad se ne isplati.
Vraćamo se na početak sajma, teško se probijamo kroz ljudsku gužvu. Turisti crveni u licu, od vrućine. Svakog trenutka suočavamo se s novom tržišnom ponudom. Namještaj, od kreveta do komoda. Čudesni melemi. Starinske šivaće mašine, popularne “singerice”. Šibenske kape. Burad za vino. Sjekire, motike, peke. Hajdukove zastave. Automobilske i kamionske gume svih veličina. Nekoliko traktora, dva mopeda.
Pjesma u podne
Putem nailazimo i na vjerojatno najstariju prodavačicu na sajmu. Peka Zelić iz nedalekih Popovića u ožujku ove godine napunila je 96 godina, ali to joj ne smeta da na plus četrdeset u punoj narodnoj nošnji sjedi kraj svog štanda, na kojem prodaje pletene torbe i druge narodne rukotvorine.
- Vruće? Šta će mi bit vruće? A kako mi je bilo kad sam žela žito? - kaže uz lijepi starački osmijeh. I dodaje: - Daj mi deset kuna pa me slikaj. Daj bar pet. Kupi nešto, đava te odnija...
Probijamo se do izlaza, hvatamo završne akorde sajmene balade.
- Trebali smo lijepo ići na more, a ne ovdje - prigovara djevojčica zagrebačkog naglaska svojoj majci, dok se ova obazire za starijim sinom.
- Svega nestalo! - dahne kraj nas jedan ugostitelj koji je u šatoru prodavao pečenu prasetinu, dok se iza njegovih leđa začula snažna pjesma. Pogledasmo u šator: desetak starijih muškaraca zasjelo za dugačkim stolom, pred njima plastični tanjuri s prasećim kostima i poluprazne čaše vina. Pjesma ide u epskom desetercu:
“Ne zna mala debeloga ‘laaada/Di ćemo se milovati saaada...”
To su, dakle, ljudi koji su sve ovo pojeli i popili. Milina ih je pogledati kako su veseli. A nije još ni podne: cijeli Božji dan je pred njima.