STRAH

REPORTAŽA S OTOKA POD OPSADOM ZVIJERI 'Ne zna svit što je to. Pametnjakovići pišu po internetu da je to normalno, a oni su sve bahatiji i slobodniji'

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 23.09.2018. u 19:00

Drvenik Veliki, 200918.
Mjestani otoka Drvenik Veliki imaju mnostvo problema s velikim brojem cagljeva na otoku.
Foto: Duje Klaric / CROPIX
Duje Klarić / CROPIX

Reporter Nedjeljnog posjetio je 12 četvornih kilometara velik otočić preko puta Trogira gdje se nakotila masa čagljeva kojih će, ako se nešto ne poduzme, na otoku uskoro biti više od ljudi. Žedne psolike zvijeri napadaju domaće životinje, po otoku kolju fazane, upadaju u dvorišta i cijele noći zavijaju - toliko glasno da cijelo selo ne spava

U smiraj jesenjeg dana 2014. godine jedan se ribar s Drvenika otisnuo na pučinu kaićem kako bi provjerio svoje vrše te pokupio ribu koju je naumio drugo jutro prodati na trogirskoj tržnici. Nekoliko stotina metara od obale ribar je, međutim, utišao svoj motor Tomos kad je ugledao u daljini dvije glave koje plivaju prema otoku. Stariji čovjek slabijega vida požurio je u smjeru tih plivajućih stvorenja, misleći da se radi o ljudima u nevolji, kada je ugledao čagljeve koji žure ka otoku spretno plivajući iz smjera Vinišća, kopna preko puta Drvenika Velikog.

I nije se ribar strašno zabezeknuo ovim prizorom - jer vidio je nebrojeno puta čitave čopore divljih svinja kako preplivavaju na njegov otok - ali kada se vratio u selo i ispričao mještanima priču, neki su od njih izrazili strah od mogućnosti da se ta vrsta, koja do tada nije obitavala na otoku, razmnoži na prostoru veličine 12 četvornih kilometara, gdje zimi ne živi niti stotinjak duša.

- To je naš stari drvenički ribar, svi smo mu povjerovali. Ne bi taj lagao, kažem ti. Danas je, uostalom, jasno da nije lagao. Čut ćeš ih noćas kako dozivaju jedni druge iz gustiša i s obronaka, odmah tu iznad sela - rekla mi je Jelena Piteša, agentica Jadrolinije koja je zaposlena i živi na otoku. Baš je nedavno imala bliski susret s čoporom čagljeva, i to dok se vozila svojim quadom prema radnome mjestu.

Drvenik Veliki, 200918.
Mjestani otoka Drvenik Veliki imaju mnostvo problema s velikim brojem cagljeva na otoku.
Na fotografiji: Jelena Pitesa.
Foto: Duje Klaric / CROPIX
CROPIX

Jelena Piteša imala je bliski susret s čagljevima; vozila se quadom i naletjela na čopor koji se ni pred trubom nije htio maknuti s puta

 

- Reći ću ti sve kako je bilo, ali piši bez napuhavanja, jer će me poslije prozivati po selu da lažem. Bilo je pet sati ujutro, još nije bilo svanulo. Ja stojim malo van sela i quadom se vozim pored naše one velike gusterne na posao u agenciju. Odjednom vidim nešto svijetli, stanem. Motor ostavim upaljen. Vidim da su to što svijetli oči, miču se. Uskoro vidim još nekoliko pari očiju u mraku. Shvatila sam kako su to čagljevi nasred ceste. Gledam što ću, di ću, moram proći. Počela sam vikati i trubiti motorom, dala sam gasa koliko god sam mogla i proletjela kroz taj čopor. Krv mi se sledila u žilama, brza je to životinja, kao munja! - prisjetila se Jelena svojega susreta s “drumskim razbojnicima”, zapravo izgladnjelim i žednim beštijama koje se noću okupljaju oko seoske gusterne, sagrađene još u doba Franje Josipa I. Privlači ih miris nakupljene vode, iako je zajednička gusterna odavno izvan funkcije, a domaćinstva se služe svojim privatnim bunarima, jer na otoku udaljenom tek jednu nautičku milju od kopna i dalje nema pitke vode.

Zadnja rupa na svirali

- Tu veliku gusternu sagradila je Monarhija kako bi austrougarski car osobno zahvalio jednom Drvenčaninu koji je u nekoj pomorskoj bitki spasio njegova nećaka. I eto, otada ništa na otoku nije bilo sagrađeno. Evo, ova riva koja se sada gradi je, da tako kažem, prva investicija u otok nakon gusterne i Franje Josipa I. Naglasi da tekuće vode nemamo ni na današnji dan - spomenuo mi je jedan mještanin kada sam ga pitao o povijesti te masivne betonske gusterne koja je jedno od noćnih okupljališta čagljeva u selu.

- A idu na Franjinu gusternu, da, ali idu i na lokve koje ostanu kada ljudi zalijevaju pome i ostalo povrće u svojim vrtovima. A žedna je to beštija, što ćeš. Isto ti se okupljaju tamo na smetlištu, kad ideš put helidroma. A i ovi iz Trogira bi mogli malo češće skupljati to smeće. Zimi nema nikoga. Ljeti pošalju jednog čovjeka da jednom u dva tjedna skupi smeće. A mi smo ti za Trogir zadnja rupa na sviralu - dodao je rezignirano, napomenuvši mi da posjetim Mariju Mladin koja živi u neposrednoj blizini te masivne gusterne. Priča se po selu da joj je čopor čagljeva proteklu noć bio u samom dvorištu.

Drvenik Veliki, 200918.
Mjestani otoka Drvenik Veliki imaju mnostvo problema s velikim brojem cagljeva na otoku.
Na fotografiji: Marija Mladin s petardama u dvoristu kuce gdje joj dolaze cagljevi.
Foto: Duje Klaric / CROPIX
CROPIX

Marija Mladin naoružala se arsenalom petardi; ima tu “malih piratki”, ali i mnogo razornijih “magnumki”

 

- Probudilo me zavijanje pa sam otvorila prozor da vidim gdje su. Bilo je oko dva sata u noći. Imala sam što vidjeti. Jedan čagalj mi je ležao raširen na stolu u dvorištu, isto kao da je na krevetu, a uokolo sam vidjela još nekoliko pari očiju. Bilo ih je barem deset! Otišla sam brzo gore na kat kuće, otvorila prozor i počela bacati petarde. Petarde kupim u ono vrijeme oko Nove godine, pa ih čuvam jer to je najbolja obrana od čagljeva, jako se plaše pucnjeva - prepričala mi je Marija taj susret razrogačenih očiju dok mi je pokazivala svoj arsenal oružja, od “malih piratki” pa sve do razornih i opasnih “magnumki”. Drži ih na stalnom dohvatu ruke, na kuhinjskom prozoru.

- Kada sam bacila prvu petardu, jedan se čagalj toliko uplašio da se zaletio glavom ravno u zid ispred kuće. Ne znam kako je ostao živ - prisjetila se Marija, dok mi je Jelena spominjala kako ju je ujutro vidjela potpuno uplašenu, žutozelenu u licu.

‘Dobro je dok imam petardi’

- Svitu moj, ja više vanka ne mogu izaći, u okruženju sam. Ovdje u mene je mrak, ali ne smeta njima ni svjetlo. Maca mi se sakrila na ormar, nije se spuštala dva dana s njega. Napalo je u više navrata i nju. Dole u selu ja mučim o svemu, jer neki bi me optužili da lažem. Dobro je dok imam petardi, ali što će biti kada ostanem bez njih. Lako je dole kućama na moru, ali nama ovdje što stojimo malo vanka dolaze pa skaču na škure. Idi gore kod Kvaternika, oni su jedna od zadnjih kuća u selu, i njima stalno dolaze - uputila me Marija da prošećem dalje put helidroma, po makadamu koji vodi ka kućama koje se nalaze više u selu, bliže brdovitom teritoriju koji su okupirali čagljevi. Posjetio sam nekoliko tih kuća i svi ti Drvenčani imaju slične priče, neki od njih su čagljeve i vidjeli, no većina ih je samo čula ili vidjela tragove njihovih aktivnosti.

- E mi smo tu na prvoj liniji fronta. Čujemo ih, kako ne, svaku večer. Imamo i kokoši pa dobro pazimo na njih. Čagljevima smo taman na putu za selo pa prelaze preko našeg suhozida i spuštaju se niže, dolje, među kuće. Kad jedan počne urlikati, svi se javljaju, to bude koncert. Prošle godine ih je bilo upola manje, množe se nenormalno - ispričala mi je Javorka Kvaternik pa se nadovezao i njezin muž Mišo.

Drvenik Veliki, 200918.
Mjestani otoka Drvenik Veliki imaju mnostvo problema s velikim brojem cagljeva na otoku.
Na fotografiji: Javorka Kvaternik popravlja suhozid kojeg su cagljevi srusili.
Foto: Duje Klaric / CROPIX
CROPIX

Gospođa Javorka Kvaternik redovito popravlja suhozid koji čagljevi ruše. Naime, ona i suprug imaju kokoši koje čuvaju od zvijeri

 

- A što ćeš s beštijom. Ja mogu napraviti zamku, ali ne bih ih ja mogao poubijati, nemam srca. A opet, mi ovdje mislimo izdavati apartman turistima, a kako ćeš izdavati kad je sve divlje i puno tih čagljeva. E, a turisti se toga boje. Ne zna svit što je čagalj. Pametnjakovići pišu po internetu da je čagalj normalna stvar za ove prostore, da ih ima i na Pelješcu, i oko Šibenika. E, ali otamo beštija može otići, a ovo područje ne može napustiti. Što će jesti, što će piti, ja ne znam. Kako prolazi vrijeme, oni su sve bahatiji i slobodniji.

Kad uvečer zalijem agrume, siguran sam da će oni doći na tu zemlju i sve raskopati. Toliko su žedni da gutaju to blato. Meni je beštije žao. Ja bih ih napio da su to dva-tri čaglja, ali to su čopori od po deset komada. Sve je to simpatično, ali dok je dalje od kuće - govori zabrinuto dobrohotni Mišo.

Predsjednik Mjesnog odbora Drvenika Velikog, Josip Majić, na telefon mi je zabrinuto rekao kako su trogirske vlasti upoznate s problemom čagljeva na otoku, a poglavito dogradonačelnica koja je osobno u dva navrata o situaciji obavijestila županijski lovački savez.

- Što će dalje biti, ja ne znam. Ja nemam izvršnu vlast, ne mogu sam doskočiti problemu. Kontaktirali su me i iz trogirskog lovačkog društva, ali ne mislim da lovci mogu hajkom riješiti problem. Vi ste vidjeli taj teren. Po danu je nemoguće spaziti tu životinju, a noću se krije u gustišu. Mislim da bi bilo idealno da se iz zraka bacaju otrovni mamci. Čuo sam kako je to učinjeno na Pelješcu, gdje ih je u jednom trenutku bilo više od zmija, i to ih je desetkovalo. Na te mamce, koliko znam, ne bi išle druge životinje. Eto, ne znam što će biti, ali znam da imamo problem. Jedino u što ja nisam siguran jest ta priča ribara, da su čagljevi preplivali. Zašto nisu ranije dolazili? Drvenik je naseljen stotinama godina. Tko zna tko je i zašto donio te beštije na otok - ispričao je Majić.

Poslušajte kako zavijaju čagljevi:

 

Čagalj pripada redu “psolike zvijeri”, porodici Canidae, te je jedna od najmanje istraženih vrsta iz porodice pasa u Europi. Na listi ugroženih životinja svrstan je u skupinu najmanje zabrinjavajuću, zbog velikog područja na kojem obitava, a koje sadrži optimalne uvjete za zaklon i hranu. Stanište čagljeva obuhvaća sjevernu i sjeveroistočnu Afriku, od Senegalana zapadnoj obali Afrike do Egipta na istoku, dok u Aziji nastanjuju Tursku, Siriju, Irak, Iran, centralnu Aziju, čitavi Indijski subkontinent, istok i jug Šri Lanke, Tajland i dijelove Indokine. U Europi je pak rasprostranjen u male i raspršene populacije, najčešće uz obale Sredozemnog i Crnog mora te Balkanskog poluotoka. U Hrvatskoj su zabilježeni čopori čagljeva na otoku Pelješcu, ali i u Slavoniji. Prvi podaci o prisutnosti čaglja u Hrvatskoj datiraju još iz 1941. godine, kada su zapaženi na otoku Korčuli. Uz višestoljetnu prisutnost čagljeva u Dalmaciji, za koje mještani Drvenika Velikog ipak tvrde da na tom otoku ranije nisu bili zapaženi, postoje i sporadični zapisi o čagljevima u Slavoniji, gdje je zadnjih 15 godina njihova brojnost u porastu, a pretpostavlja se da su razlozi tome migracije čagljeva iz Bugarske, Rumunjske i Srbije.

Bez ceste nema registracije

Drvenik Veliki je, inače, šarmantno mjesto pomalo zaboravljeno u vremenu. Na civilizaciju mještane podsjeća trajekt Split - Ancona koji svakodnevno prolazi ispred otoka, kao i avioni koji neprestano prelijeću otok pri slijetanju na splitski aerodrom. Događaj dana je, jasno, pristanak trajekta iz Trogira, koji u mjesto donosi cigarete, tisak, zimi i kruh. Ne treba puno hodati po selu kako bi se shvatilo da Trogir ne upravlja najbolje ovim područjem koje je pod njegovom ingerencijom. Ima to i svojih prednosti, jer mjesto koje održava pučku, dalmatinsku arhitekturu i kulturu ima neka svoja pravila, pa se na njemu rijetko nađe automobil s registracijom.

- Kada naprave ceste, mi ćemo srediti registracije - reći će mještani koji se često referiraju na, kako kažu, maćehinski odnos Trogira spram njihova otoka, prepunog raštike, šipka, maslina i rogača. Problem se reflektira u elektrifikaciji otoka, vodoopskrbi te graditeljstvu. I doista, u centru mjesta stoji nekoliko starih plemenitaških polurazrušenih kuća koje bi hitno trebalo obnoviti, možda pretvoriti i u muzejske centre koji će svjedočiti starom dalmatinskom životu. Jer zainteresirani će šetač, uđe li u jedan od takvih ljetnikovaca na obali, ugledati stoljeće stare, ruzinave mehaničke strojeve za proizvodnju ulja, i još poneku stvar koja svjedoči nekada moćnim trgovačkim i ribarskim obiteljima Marotti i Tironi koje su živjele na Drveniku Velikom. Nasljednika nema, kuće propadaju, ali rđave se uljarice drže. Po mjestu su razbacane i izblijedjele žute, zelene i crvene karoserije starih, popularnih automobila - većinom yuga i fiće. Ima ih na desetke i stoje uokolo uz otočne puteve. Na obali leže pokraj prevrnutih kaića, i to je zanimljiv prizor - red kaića, pa red karoserija koji se na neobičan način uklapaju u ovu vizuru zaboravljenog dalmatinskog mjesta.

Otočki život je ovdje takav, skuplje je odvesti karoseriju s otoka nego kupiti novi automobil, pojašnjavaju mi mještani koji su me, uzgred rečeno, lijepo dočekali, pomogli mi da se snađem te odradim svoju priču. Sa skupinom mlađih mještana, čim sam došao, na “centralnom trgu” u blizini jedinoga, slabije opremljenog dućana, dogovorio sam noćnu šetnju makadamima koji vode iz mjesta prema brdovitom području u zaleđu. Tu ćemo tražiti čagljeve.

Drvenik Veliki, 200918.
Mjestani otoka Drvenik Veliki imaju mnostvo problema s velikim brojem cagljeva na otoku.
Na fotografiji: Mario Sucic.
Foto: Duje Klaric / CROPIX
CROPIX

Mario Sučić kaže da čagljeva, beštija upola manjih od vučjaka, preko dana nije ni za čuti ni vidjeti, bit će da se skrivaju po gustišu

 

- Čim padne sunce čut ćeš ih kako zavijaju. Ima ih tridesetak komada, ja mislim. Neki će reći da ih je i više, pa i nekoliko stotina, ali mislim da je to pretjerano. Ja sam vidio jednoga sa svojeg balkona. Beštija je to dvaput manja od vučjaka, izgleda kao neka lisica. Preko dana ih nije ni za čuti ni vidjeti, bit će se skrivaju po gustišu. A vidiš našu Lunu ovdje, evo tako ti izgleda, ali manji je - rekao mi je Mario Sučić pokazujući na mjesnu ljubimicu Lunu, ovčarku koja slobodno šeće otokom, ali vrijeme najčešće provodi ispred dućana, na klupici s ostalim mještanima.

Perje zaklanih fazana

Tijekom noćne šetnje Mario i njegovi prijatelji pričaju mi kako je ranije na otoku bilo mnogo zečeva i fazana, koje bi čovjek mogao ugledati čim bi se malo pomaknuo iz sela ka brdima. Danas, međutim, tih životinja više nema.

- Znali smo viđati hrpice perja od zaklanih ženki fazana. A čagljevi ih napadaju, tko će. Ja ne znam što ćemo mi ovdje s tim. Ne možeš ih otrovati, jer poubijalo bi to i ostale životinje u mjestu. Lovci isto ne mogu u hajku, jer područje je prepuno suhozida, gustiša, korova. Kad smo imali problem s divljim prascima, bili su došli lovci. Ali ovo nije prasac, ta životinja je brza kao munja, neuhvatljiva. Ne znam što ćemo, ali ovo postaje sve veći problem - ispričao mi je Mario.

Noć se dobrano bila spustila, nas četvero smo šetali po mrklome mraku, no životinje i dalje nismo čuli. Uskoro sam, ipak, svjedočio neljudskim zvukovima kakve ranije nisam imao priliku doživjeti. Zvukovi su to koji podsjećaju na plač malog djeteta i zavijanje vuka.

Prvo je krenulo lagano, jednim kraćim čagljevim javljanjem s jednoga od brda iznad drveničkog sela, da bi ga uskoro ispratili brojni glasovi s raznih strana otoka. Životinje su se dovikivale i arlaukale satima u noć, toliko glasno da je na otoku bio problem i zaspati. Prema mojoj nestručnoj procjeni, a koju sam stvorio na temelju glasanja koje sam slušao s raznih strana, u mjestu i oko njega trenutačno je aktivno desetak čopora.

Uzmemo li da idu u čoporima od pet do deset čagljeva (čopor čagljeva se sastoji od roditelja i njihovih potomaka) - nije pretjerano zaključiti da će ih ove zime na otoku Drveniku Velikom biti više od ljudi.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo