FOTO: VILA U VISOKOJ

REZIDENCIJA KOJU ŽELI KOLINDA Najljepši je zagrebački dvorac bio okupljalište hrvatske aristokracije

    AUTOR:
    • Korana Sutlić

  • OBJAVLJENO:
  • 15.01.2015. u 11:40

U Vili Pongratz u Visokoj, potencijalnoj novoj lokaciji predsjedničkog ureda, nije ostalo gotovo ništa od originalnog namještaja iz njezina zlatnog doba u 19. stoljeću

U današnjem postavu rezidencije RH u Visokoj ulici u Palači Pongratz, osim nekoliko lustera, gotovo nema originalnog namještaja iz doba obitelji po kojoj zgrada nosi ime.

Već za potrebe SR Hrvatske namještaj je dopremljen od svukuda, kao i u novije doba kad su neki lijepi komadi namještaja stigli iz dvorca obitelji Pejačević. Danas ovdje prevladava dojam stilskog nesklada.

Crno-bijele fotografije koje objavljujemo prikazuju originalno uređenje jedinog dvorca u centru Zagreba, i to baš u doba obitelji Pongratz.

Obitelj Pongratz bila je najimućnija zagrebačka poduzetnička obitelj na kraju 19. stoljeća. Kolika je bila njihova ekonomska moć, pokazuje činjenica da je Guido Pongratz stariji bio jamac za kredit koji je Grad Zagreb morao podignuti za obnovu nakon potresa 1880. godine.

Njihovo je sjedište bila palača na vrhu parka između Streljačke i Mesničke ulice gdje su često održavali zabave. Globus je svojedobno objavio nepoznatu seriju fotografija unutarnjeg uređenja palače s kraja 20-ih godina. Dio tih fotografija, koje prikazuju kako je obitelj Pongratz uredila svoju palaču, vlasništvo su kolekcionara Jure Gašparca koji ih je pronašao na sajmu antikviteta na Britancu, dok se dio čuva u Muzeju grada Zagreba. Fotografije je snimio zagrebački fotograf Rudolf Firšt koji je imao studio u Ilici 48.

Na fotografijama se vidi da su članovi obitelji u svakoj prostoriji imali portret ili sliku nekog slikara koji se ubraja u velikane hrvatske umjetnosti. Obitelj Pongratz bila je mecena Vlahi Bukovcu. Na zidu ženskog salona bio je, uz ostalo, i Bukovčev portret Pongratzove djece, a u spavaćoj sobi Gustava Pongratza vidi se njegov veliki portret u bijelom odijelu.

Fotografije prikazuju najvišu razinu građanskog stanovanja krajem 19. stoljeća. U interijeru prevladava namještaj historicizma, a ima i drugog stilskog namještaja, primjerice blagovaonica je uređena u stilu njemačke renesanse, odnosno Alt Deutsch.

Uz reprezentativnu jednokatnu palaču s dvokatnom kulom iz 16. stoljeća, sredinom 19. stoljeća Guido Pongratz uredio je i park s vrtnom kućicom. Povijest obitelji Pongratz seže u 18. stoljeće, u Štajersku, a potom Marko Pongratz, koji je imao sinove Friedricha, Guida i Oskara, živi u Sloveniji.

Prva dvojica spomenutih sinova stižu u Zagreb na poslovima gradnje pruge Južne željeznice. Glavni predstavnik obitelji u Hrvatskoj bio je Guido vitez Pongratz.

Pongratzi su bili nobilitirani vitezovi, plemstvo po zasluzi, te su pokazivali elemente oponašanja plemićke kuture upravo kroz gradnju gradskih palača i dvorcem Maruševec.

Osim veletrgovine, bavili su se i bankarstvom, industrijom, građevinskim pothvatima i rudarstvom. Uz sve, Guido i njegov brat Miroslav bili su vijećnici zagrebačke Komore i gradski zastupnici. Klonili su se sudjelovanja u visokoj politici, ali su bili izrazito zastupljeni na lokalnoj politici, u gradu Zagrebu.

Obitelj Pongratz nastojala je osigurati poslovni kontinuitet svojih pothvata pa su se sinovi Guide starijeg, Gustav i Maksimilijan, uspješno uključili u očev posao.

Gustav vitez Pongratz bio je 1876. godine član Ravnateljstva Hrvatske eskomptne banke, a preuzeo je i pilanu u Vodovodnoj ulici.

Krajem 1870-ih godina Pongratz uspostavlja bliske odnose s arhitektom Hermanom Bolleom koji se tek doseljava u Zagreb. Pongratzi pomažu restauraciji glavne gradske župne crkve Svetog Marka. Nakon potresa 1880. godine građanstvo se natjecalo tko će sagraditi bolju i ljepšu palaču, pa Bolle za Pongratze gradi zgradu na Trgu bana Jelačića koja je kasnije srušena i sagrađena je nova u kojoj je danas Gradska ljekarna. Guido Pongratz poklonio je svoje zemljište na tadašnjem Sveučilišnom trgu Obrtnoj školi i Muzeju za umjetnost i obrt.

Obitelj Pongratz igrala je važnu ulogu i u razdoblju između dva svjetska rata. Osim u Zagrebu, imali su posjed u Mikulićima te vile na Bledu. Obitelj od 30-ih godina polagano gubi sjaj. Palaču u Visokoj 1929. godine prodaju Gradu Zagrebu koji je, pak, dvorac namijenio za boravak članova kraljevske obitelji Karađorđević, za njihovu zagrebačku rezidenciju. Grad je dvorac kupio s većinom namještaja. Guido Pongratz mlađi, zvani Kuki, nakon rata je ostao gotovo bez svega.

Komentar Snješke Knežević:

Adaptacija u ured bila bi nasilje nad palačom

Ono čime vila-dvorac-palača u Visokoj 22 trajno opčinjava to su položaj i povijest, ljepota i ugled - vrijednosti koje nadilaze praktične motive. Jezgra joj je obrambena kula iz 16. st. na krajnjoj, jugozapadnoj točki Gradeca, preuređena u 18. st. u stambenu i dograđena novom kućom. Njihova preobrazba u gospodsku rezidenciju počinje 1853. kad industrijalac i veletrgovac Guido Pongratz (1822. - 1889.) kupuje čitav posjed, i traje sve do 1911. Bitne adaptacije poduzeo je njegov sin Gustav (1851. - 1928.) angažirajući najuglednije arhitekte epohe: Kuna Waidmanna (1891.), bečki atelijer Fellner & Helmer (1902.) i Ignatza Fischera (1911.). Zahvatima je prvotna jezgra znatno povećana i naglašeno “barokizirana” (M. Bagarić). I stil i lik upućuju na tendenciju “kulturne feudalizacije” (Iskra Iveljić), svojstvenu novobogataškoj eliti tog doba, koja oponaša stil života aristokracije i legitimira se tradicionalizmom i konzervativizmom. Kupivši velebnu vilu dvije godine nakon smrti Gustava Pongraza, Grad je do 1934. uređuje kao rezidenciju dinastije Karađorđevića.

Otada ona se u urbanom žargonu, a i oficijelno naziva “kraljevskim dvorom”. U njega se tijekom Drugog svjetskog rata useljava Hitlerov ambasador u NDH, Siegfried Kasche, a u susjednu, rekviriranu židovsku kuću, visoki funkcionari Gestapoa. Poslije rata, a prije gradnje vile Zagorje, tu je odsjedao Josip Broz, potom je služila kao sjedište visokih partijskih i državnih tijela, kratko vrijeme kao ured predsjednika RH Franje Tuđmana, najposlije je tu smješteno Ministarstvo vanjskih poslova, koje je 1991. stradalo u bombardiranju Gornjega grada i Banskih dvora. Danas u njoj odsjedaju državni visoki gosti. Predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović najavljivali su da će ovamo premjestiti svoj ured s Pantovčaka i iz bivše Titove vile, koja se neko vrijeme nazivala čak “predsjedničkim dvorima” (!). To najavljuje i upravo izabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Dosad te najave nisu bila realizirane zbog razloga sigurnosti, troškova znatne adaptacije i evidentno nedostatne veličina sklopa. Sada je obznanjeno da se on lako i jednostavno može adpatirati za ured predsjednice.

Na tu namjeru, iza koje očito ne stoji konzervatorska ili arhitektonska analiza, može se odgovoriti, da se kulturno dobro najviše kategorije ne smije prilagođavati recentnim potrebama, a štititi ga može jedino očuvanje namjene. Vila-dvorac u Visokoj je zamišljena i projektirana kao rezidencija, a jedino je ispravno da to i ostane, dok bi poželjno bilo da dobije neku javnu namjenu. Umjesto nasilja nad spomenikom - što bi adaptacija u uredski objekt bila - modernom predsjedničkom uredu treba tražiti drugo mjesto, novi oblik i lik. No izbor kraljevskog dvora jasno govori, a najviše o predsjedničinoj fikciji o spajanju nespojivoga.

Izdvajamo