Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak i predsjednik Uprave Hrvatske elektroprivrede Perica Jukić jučer su svečano u probni rad pustili novi, 230 megavata jak blok sisačke termoelektrane. No, zanemare li se kurtoazne izjave na svečanosti i općeniti zaključak kako je svaka nova elektrana u Hrvatskoj dobra vijest, Vrdoljak i Jukić zapravo nisu imali mnogo razloga za zadovoljstvo.
Problematičan projekt
Termoelektrana Sisak C, naime, jedan je od najproblematičnijih i najkontroverznijih projekata koji je HEP realizirao u svojoj novijoj povijesti i koji bi u konačnici kompaniji tijekom sljedećih dvadesetak godina mogao nanijeti gubitke mjerene u desecima, pa i stotinama milijuna eura. Pojednostavljeno rečeno, HEP i hrvatska država uložili su 240 milijuna eura u elektranu koja je, temeljem svojih karakteristika, trenutačno gotovo nesposobna proizvoditi energiju po cijeni nižoj od one po kojoj se električna energija može kupiti na tržištu. Dakako, cijena proizvodnje, naročito u velikim sustavima poput HEP-ova, nije jedini kriterij određivanja vrijednosti elektrana, no priča o Sisku C u velikoj je mjeri metafora katastrofalnog načina upravljanja državom u vrijeme vladavine bivšeg premijera Ive Sanadera. Rezultat toga je da je gradnja elektrane trajala pet godina dulje nego što je bilo predviđeno, koštala oko 40 milijuna eura više, a sada će njezinim radom kompanija gubiti i do 17 eura po proizvedenome megavatsatu energije.
Investicija u novi blok sisačke plinske elektrane počela je sredinom prošlog desetljeća tijekom pregovora tadašnje hrvatske Vlade i Rusije o isplati nekadašnjeg klirinškog duga. Dogovorena je isporuka strojarske opreme za termoelektranu, vrijedne 177 milijuna dolara. Pojedini stručnjaci i tada su upozoravali da je riječ o poprilično zastarjeloj tehnologiji s niskom efikasnošću rada, što će u konačnici rezultirati i slabijom isplativošću. Ipak, ti prigovori nisu uvaženi, a studije isplativosti rađene su u okvirima tadašnjih nešto nižih cijena plina te temeljem projekcija rasta potrošnje i rasta cijene energije u budućnosti.
Korupcijska afera
Ipak, dogodilo se suprotno, došla je recesija, potrošnja na europskoj razini je pala, a zbog velikog rasta proizvodnje energije iz obnovljivih izvora cijena struje na europskim burzama radikalno je pala. Diljem kontinenta plinske su se elektrane zbog neisplativosti počele zatvarati, među kojima i niz onih s osjetno većom efikasnošću rada od one osječke. Već tada su se pojavile ozbiljne sumnje da je riječ o promašenom projektu, a u neslužbenim razgovorima s nekim djelatnicima HEP-a mogla su se čuti mišljenja i kako bi “HEP-u bilo isplativije da je sam otplatio klirinški dug državi, nego da je uzeo elektranu”. Problem je bio i taj što je paralelno rasla cijena gradnje. Sam HEP, ne računajući rusku opremu, na kraju je za projekt platio više od 150 milijuna eura. Sumnje da je dio tog rasta troškova bio posljedica nelegalnih malverzacija pojavile su se nakon što je USKOK otvorio istragu protiv bivšeg šefa HEP-a Ivana Mravka te dvojice njegovih suradnika zbog sumnji da su od predstavnika zagrebačke tvrtke Monting primili 80 tisuća eura mita za namještanje posla na gradnji elektrane Sisak C.
Skupa investicija
Sumnjalo se da je ukupno mito trebalo iznositi dva milijuna eura, a novac bio proslijeđen tadašnjem blagajniku HDZ-a Mladenu Barišiću. Slučaj je postao dio šireg predmeta Fimi-Media, a trojica optuženih su, nakon što su priznali krivnju i dogovorili se s tužiteljima, osuđeni na godinu i pol zatvora te su postali svjedoci protiv Sanadera. Ipak, projekt se nastavio, a zbog problema s ruskom opremom određene dijelove elektrane trebalo je reprojektirati, što je dodatno povećalo cijenu projekta i odgodilo završetak. Na kraju je cijena plinske elektrane kombiniranog ciklusa snage 240 megavata i s efikasnošću rada od 51,5 posto iznosila nešto manje od milijun eura po instaliranom megavatu snage. To je vrlo visoka cijena. Za usporedbu, njemački E.ON je svoje plinske elektrane Irsching 4 i Irsching 5, ukupne snage 1400 MW, platio oko milijardu eura, dakle oko 700 tisuća eura po instaliranom megavatu, s tim da se radi o najmodernijim i službeno najefikasnijim plinskim elektranama na svijetu, dokazane efikasnosti rada iznad 60 posto. Može se vjerovati da će i vrijednost ponuda koje HEP trenutačno prikuplja za gradnju plinske elektrane u Osijeku biti znatno niže od cijene investicije u Sisku.
Ta visoka cijena za HEP je nezgodna jer će tijekom sljedećih dvadesetak godina kroz amortizaciju opterećivati bilancu kompanije, no puno veći problem bit će cijena rada same elektrane. Naime, kako je navedeno u radu nedavno objavljenom na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB), uz cijenu plina od 30 eura po megavatu, cijena proizvedene energije u Sisku C varirala bi između 58 i 61 euro po megavatsatu, ovisno o tome radi li se o ljetnom ili zimskom režimu rada. Cijena proizvodnje električne energije zimi je viša jer se efikasnost plinske turbine smanjuje izdvajanjem toplinske energije za opskrbu toplovodne mreže Siska, no ti gubici se pokrivaju vrijednošću prodane topline.
Bez šampanjca
Takva cijena značajno je veća od cijene energije na burzi, a prema provedenoj analizi stručnjaka s FSB-a, čak i u slučaju kada bi se isplativost proizvodnje nove sisačke elektrane mjerila na dnevnoj razini uzimajući u obzir dnevne (spot) cijene plina i električne energije, troškovno pozitivan rad bio bi moguć samo usred srpnja kad je zbog minimuma potrošnje i cijena plina najniža. No, zbog obveza koje ima temeljem isporuka topline za sisačka kućanstva i industriju, sisačka elektrana zapravo nema mogućnost raditi u vršnom režimu i radi samo u razdobljima veće cijene struje na burzi, a njezino će poslovanje, koliko god je to moguće, HEP morati pokušati optimizirati kroz svoju cjelokupnu proizvodnu mrežu. Sve u svemu, HEP na sisačkoj elektrani neće zarađivati, a mogao bi mnogo gubiti. Zamijenit će stari blok elektrane sagrađen 1970., i to je dobar razlog zašto ga je trebalo dovršiti i pustiti u rad. Sve ostalo razlog je zašto pritom nitko nije otvorio šampanjac.