Dr. Miroslav Venus, predsjednik Društva epidemiologa Hrvatske, kaže da je pred slomom živaca. Svi ga zovu, danju i noću, kad im padne na pamet. Građane zanima što kad punica mora iz Austrije na sprovod u Srbiju, stožeri pitaju za situaciju na terenu, političari očekuju da se epidemiološka slika prilagođava njihovom rasporedu. Pa ih malo vole, pa ne vole, čas ih slave, čas kleveću. Bilo bi im za sve to, kaže, svejedno, samo kad bi ih slušali. A slušaju ih rijetki. Ni u svom “dvorištu” ne može napraviti reda.
Kao Slavonac, može samo gledati, kako veli, “milijun svečara”, kako se uz bećarac grli i pocikuje. Institucije im - kako će birano, bez spomena imena, nazvati predsjednika države i premijera - također ne pomažu. Milanovićeva usporedba karijesa i korone, ističe, nije pomogla. Pa je epidemiolozima prekipjelo. Prošli su tjedan prvi put reagirali zajedno i kao Društvo poslali pismo Zavodu za javno zdravstvo. Traže promjene i to hitne. Dr. Venus ima puno strpljenja. Na moru je, ali javlja mi se na pozive i nekoliko puta na dan, dva dana zaredom. Slušam ga na razglasu, razgovor snimam diktafonom. Pukne li veza, spreman je sve ponoviti. Pa mi je jasno da nikome ne može odbiti odgovoriti na pitanje. Pacijentu, stožeru ili političaru. Nastavi li tako, puknut će. Pismo Zavodu mi neće dati, ali će mi prepričati sadržaj.
- Od države tražimo preveniranje, a ne liječenje posljedice. I ozbiljan, zajednički stav. Ako se u Vukovarsko-Srijemskoj županiji zabrane velike svadbe, onda ih treba zabraniti na razini cijele države. Jer naši su ljudi snalažljivi. Oni svatove preko noći presele u susjednu županiju i naprave problem gdje ga nije trebalo biti. Nek’ se dogovore s Mađarskom ili Slovenijom i nek’ se tamo žene.
Također smo zamolili da se maknu brojevi telefona epidemiologa koji se vrte na TV displayu. Osobno se na nepoznate brojeve više ne javljam. Kud bih došao? Pitanja su, između ostaloga, “Sljedeći tjedan mi dolazi punica iz Graza, ide u Srbiju na sahranu, koji su uvjeti? Hoće li moći doma, što da radim?”. Tražimo reaktivaciju broja 113. Nas zovu i pacijenti. “Doktore, imam temperaturu, curi mi nos, što da radim?”. Mi nismo kliničari. Pacijent se treba javiti svom liječniku ili u bolnicu, a potom oni zovu nas. I konzultiraju se. To nije naš posao.
Svedeni smo na ono što ne zaslužujemo biti. U selima oko Slatine sad se kaže: ‘Ne dao Bog da ti Andrija Jarak izvještava ispred kuće ili da te Venus nazove rano ujutro’.
Tko vas najviše ljuti?
- Svi. Recimo, postoje dvije vrste potencijalnih pacijenata. Veliki paničari, što nije dobro, ali oni se barem brinu. No drugi su puno gori. Pobornici teorija zavjere, koji još i dan-danas, nažalost, ne vjeruju da virus i Covid-19 postoje. Govore da je izmišljotina, da će odbiti cjepivo kad stigne. I to prilično zabrinjavajući postotak njih. Jedna anketa koju sam vidio u medijima govori o čak 40% antivaksera. Ne bi me iznenadilo da je brojka prilično točna.
Kako uvjeriti one koji ne vjeruju?
- Svakome tko mi priča da je to neka zavjera i laž, kažem, evo sjedni sa mnom u auto, pa ću te odvesti tu najbliže do obitelji u kojoj su muž i žena oboljeli, gospođa je ozdravila, suprug je umro. Njegova je tetka bila smještena u Domu za starije Koprivnica, završila je u bolnici sa ženom zaraženom Covidom-19. O.K., ne mogu liječnici sve znati, ali nisu trebali tetu pustiti iz bolnice. Oboje su se zarazili. Gospođa je prva dobila simptome, on ih uopće nije imao, kad ih je dobio uskoro je i umro. Te bih filozofe koji izmišljaju da Covid ne postoji odveo supruzi pa da im ona iz prve ruke ispriča kako su ona i suprug prošli. Ili ih odvesti na kliniku gdje su oboljeli prikopčani na respirator. Nije to problem samo zdravstva, nego društva generalno. Ljudi su nepovjerljivi. Sve manje vjeruju liječnicima, ali ne vjeruju više ni u instituciju predsjednika, Vladu, suce, pa ni epidemiolozima. Više vjeruju dr. Googleu nego svom liječniku. Ljudi ne vjeruju političarima pa onda ni nikome drugome. Predsjednik je koronu usporedio s karijesom.
Odbili ste to tada komentirati. Hoćete li sada?
- Hmmm, da izaberem riječi. Dakle, nema smisla prema instituciji koja je to izjavila reći da priča gluposti. To je bilo jako površno i nespretno rečeno. U konačnici takve tvrdnje rezultiraju urušavanjem povjerenja ljude u nas epidemiologe. Najpristojnije mogu reći što su rekli i kolege, da ne zna nikoga tko je umro od dijagnoze karijesa, a od Covida-19 u svijetu je umrlo više od pola milijuna ljudi. Ponavljam, ja još uvijek vjerujem u institucije, bez obzira na to što u njima sjede ljudi, a ljudi su od krvi i mesa. Mogu biti svakojaki i imati vlastito mišljenje. Ali, kad institucije izražavaju skepsu i to na vrlo paušalan način, to je problem. Izjaviti takvo što, samo zato jer ti je novinar tutnuo mikrofon pod nos... Jako nam to šteti.
Koliki su vam problem slučajevi Plenković i Hrebak? Obojica su se družila s ljudima pozitivnima na virus i obojica su izbjegla samoizolaciju.
- Hrebak je zapravo napravio sve po P.S.-u. i na kraju se ustanovilo da nije pozitivan. Sad znamo da nije nikoga ugrozio. Ali kad se sve događalo, izazvalo je to ogromnu pozornost. Lijevi udaraju sa svoje strane, desni sa svoje, a na kraju se medicinski smisao potpuno izgubi. Kad bi medijski eksponirani ljudi povremeno napravili i više nego što se zakonski mora, jako bi nam to pomoglo. Jer ih se koristi kao izgovor za vlastito nepoštivanje pravila. ‘Idem napraviti svadbu za 500 ljudi pa će doći ujna iz Stuttgarta koju nisam vidio 35 godina, ali nema veze, donijet će 1000 eura. Pa ću ja, unatoč preporukama, organizirati svadbu, pa i Hrebak je mogao u Sabor’. Nitko nikome ne brani da se vjenča, ali to ne znači da mora imati svatove po uzoru na reklamu za pivo. Kod nas neki svatovi traju dulje od brakova. O virusu se još uvijek jako malo zna i svi o njemu još učimo.
Kakvu bi svadbu u ovo vrijeme od srca blagoslovili?
- Do 50 ljudi, uz članove najuže familije. Smisao je da to obilježiš s ljudima koji su i inače s tobom svaki dan pa probijanje epidemioloških mjera kad te nakon trećeg gemišta netko zagrli neće napravi štetu, napraviti će je tetka iz Stuttgarta jer tko zna s kim se ona tamo druži.
I osobno biste otišli na takvu?
- Ne bih. U rujnu se ženi sin meni jako važnih ljudi, ali neću ići. Žao im je, ali me razumiju. Ne mogu svjesno ući u potencijalno opasnu situaciju, a drugima soliti pamet. Bilo bi to licemjerno.
Osjećate li se danas kao epidemiolog lošije u svojoj koži?
- Mi smo doživjeli kopernikanski obrat. Kad je sve krenulo, postali smo vrlo tražena roba. Ponadali smo se da će to biti početak medicinske paradigme da se u domaćem zdravstvu napokon počne razmišljati i djelovati, u smislu prevencije. Sad smo, pak, već svima dojadili. I meni je osobno, kad u vijestima čujem fraze ‘epidemiološki okvir’, ‘epidemiološke mjere’... - već dosta. I na kraju smo došli do trenutka kad se pitam hoće li nas ljudi zamrziti. Nismo mi krivi jer nema koncerata, druženja. Evo, Indira zove Capaka na rakijicu, bijesne mu mladenke pišu pisma. Opet se sve banalizira, prostituira.
Ispada da vam se politika miješa u struku, a vi se bojite prigovoriti. Kako onda očekujete da vam bude bolje?
- U situaciji kakva jest, a mogu govoriti samo u svoje ime, postavlja se pitanje hoću li ja nekom svojom oštrijom izjavom napraviti kolegama dobro ili medvjeđu uslugu. Nije to stvar straha, uostalom tko mi što može. No postoji odgovornost za izgovorenu riječ. Tekst koji smo predali Zavodu smo usuglasili, uredno sam potpisao i lupio štambilj. Ne bojim se ja toga. Ali smatram da prljavi veš prvo treba oprati doma.
Što je s tradicijama? Hrvatska jednom mjesečno ima neko neizbježno tradicijsko događanje. Počelo je Procesijom na Jelsi, nastavilo Čobanijadom u Podcrkavlju, a zadnja je bila Sinjska alka...
- Pa kaže se - bolje da umre selo nego običaji. Ja se s tim ne slažem. Kolege iz Splita danima su bili na mukama jer su znali da ih čeka puno stresa za Alku. O zaštiti zdravlja građana brinemo preporukama, a oni za to ne mare. Ne samo da nas ne slušaju, nego imamo i neugodnosti. Pa sam se ne jednom osjećao kao idiot jer nekoga drugoga moram nagovarati da si zaštiti život.
Naši ljudi ne čuvaju svoje zdravlje. Jeste li vi epidemiolozi danas u velikom profesionalno-emocionalnom problemu?
- Jesmo, u velikom. U zadnje smo vrijeme, od 1. veljače do prije mjesec dana svaki dan, bez svetka i petka. Nema dana da me s broja 112 oko 17 sati nisu nazvali i pitali za situaciju. To je samo jedan kamenčić u mozaiku. Neki su se kolege javljali s terena i rekli da smo građani drugog reda. Da jedini u ovoj državi nemamo pravo na zamjenu, nemamo pravo na godišnji, na praznik, na osam sati radnu smjenu.
Kad će škola?
- Supruga mi je profesorica pa sam imao priliku iz prve ruke vidjeti kako je to dosad funkcioniralo. Studenti bi puno toga, kao i srednjoškolci, mogli online, ali mlađi bi trebali u školu. Ali ne kao dosad. Uz provođenje epidemioloških mjera, a one uključuju razmak, da u klupi sjedi jedno, a ne dvoje djece. Nema mjesta? Ima, ali svi navaljuju da se ide u jednu smjenu. Mislim da bi bilo bolje ići u dvije smjene i da se osiguraju epidemiološki uvjeti, nego da se po svaku cijenu održava jednosmjenska nastava i ne mogu se osigurati sigurni uvjeti. Ili još gore, da se u školu uopće ne ide.
Lockdown?
- Ne. Nije ni potreban pod uvjetom da se pridržavamo svega što smo sad rekli.
Poruka politici i građanima?
- Vjerujte nam i nemojte nam otežavati.