Vladinu političku odluku o ulasku u eurozonu trebao bi slijediti i drugi važan korak na tom putu, slanje formalnog zahtjeva za ulazak u ERM2, predvorje eura u kojem je potrebno provesti najmanje dvije godine.
Na pitanje kada se to može očekivati, potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić kaže da nema konkretnog plana, već da prvo treba malo lobirati i zagovarati projekt uvođenja eura kod država članica eurozone te kod Europske centralne banke. Dobar znak je već i poziv Hrvatskoj da sudjeluje na eurosummitu početkom prosinca.
- Zahtjev ćemo podnijeti kada osjetima da imamo podršku za pozitivan ishod na Europskom vijeću. Dakle, sada je pred nama vrijeme senzibilizacije - kaže Dalić, napominjući da je Hrvatskoj cilj ući u ERM2 do početka 2020.
Ipak, osim lobiranja i senzibiliziranja, Hrvatska bi iduće dvije godine morala ozbiljno poraditi i na reformama, odnosno pripremi ekonomije i njenih institucija za uvođenje eura.
Iskustvo novih zemalja članica koje su uvele euro pokazuje da su njihove vlade prvo dovele gospodarstvo u stanje u kojemu su u najvećoj mogućoj mjeri zadovoljeni konvergencijski kriteriji, a tek su onda predale zahtjev za ulazak u ERM2, kako bi u mehanizmu provele što kraći period.
Slovenski poučak
Najuspješnija u tome bila je Slovenija koja je u “čekaonici za euro” provela 2,5 godine, a najviše vremena trebalo je Litvi, čak 10 godina. Što je to Sloveniju učinilo tako uspješnom? Prema riječima jednog dužnosnika koji je aktivan u promicanju strategije uvođenja eura, “Slovenija je samo digla ruku i odmah bila prihvaćena” jer su to bila druga vremena, prije financijske krize. Sada je situacija malo drugačiji i treba pokazati “malo volje i sposobnosti za strukturne reforme”.
Ipak, i Slovenija si je morala dati malo truda. Pola godine prije ulaska u ERM2, slovenska vlada i centralna banka potpisale su Program o ulasku o ERM2 i usvajanju eura, a ono što je posebno važno, podržali su i ga i socijalni partneri, poslodavci i sindikati. Kako se navodi u knjizi “Small states and European Union”, autora Lina Briguglia, ključni element tog programa bilo je nekoliko vrlo osjetljivih reformi. Potpisnici programa su se obvezali da će izmijeniti tadašnji mehanizam indeksacije plaća u javnom i privatnom sektoru, da će bolje kontrolirati administrativno povećanje cijena te da će povećati efikasnost u sektorima koji nisu izloženi konkurenciji, odnosno u javnim poduzećima. Nakon šest mjeseci Slovenija je ušla u ERM2, a u proljeće 2006. Europska komisija i ECB su pripremili izvješće o konvergenciji u kojem su ustvrdili da je zemlja ispunila kriterije. Na temelju toga, Europsko vijeće je donijelo odluku da 2007. Slovenija postane 13. članica eurozone.
Premda se Slovenija navodi kao pozitivan primjer usvajanja eura, njene prve godine provedene u eurozoni baš i nisu najsretnije. Prema riječima Briguglia, najveći problem Slovenije zapravo je bila svojevrsna samodopadnost: zemlja je zapravo odgađala transformaciju ekonomskih institucija, tehnološki razvoj, promjenu strukture industrije, a ostala je skeptična i prema stranim ulaganjima. S prepuštanjem monetarne i tečajne politike ECB-u, fiskalna politika postala je mnogo važniji instrument nego ranije. Od 2006. do 2008. godine uslijedilo je razdoblje buma i fiskalna politika bila je neprikladna za okruženje eurozone u kojoj je inflacija bila upola niža nego u Sloveniji. Kao posljedica toga, realne kamatne stope po kojima se zaduživala bile su negativne, a jeftini novac mahom se koristio za ulaganje u infrastrukturu, nekretnine, graditeljstvo te menadžerski otkup dionica u poduzećima. Javni dug je skočio s 26 posto BDP-a u 2006. godini na 81 posto 2014. godine. Najvažnija lekcija slovenskog slučaja je da financijsku stabilnost ne jamči članstvo u EU niti u eurozoni, već je za to uvijek ključno dobro vođenje ekonomske politike.
Konverzija
Jedan od izazova s kojim se zemlje suočavaju pri ulasku u euro je i određivanje tečaja konverzije. S obzirom na višedesetljetne procjene da je kuna precijenjena, neki se nadaju da bi to bi mogla biti posljednja šansa za njeno slabljenje uoči određivanja konačnog tečaja konverzije. Na pitanje Davora Majetića iz HUP-a po kojem bi tečaju mogla biti izvšena konverzija, guverner Vujčić je kazao vjerojatno po sličnom kakav je danas. U Slovačkoj je, primjerice, to postalo prvorazredno političko pitanje. Premijer Robert Fico zagovarao je “najbolji tečaj za ljude”, što je značilo jaču krunu kojom se favoriziraju potrošači i uvoznici na teret izvoznika.
Za razliku od hrvatskog, bankarski sustav u Slovačkoj nije imao značajniji iznos kredita u stranoj valuti, pa nije bilo ni potrebe da se štite dužnici od volatilnosti tečaja. No, bilo je malo ekonomske rasprave o konačnom tečaju konverzije. Tako je Slovačka jedina zemlja za koju su tijekom boravka u ERM2 tri puta mijenjani središnji pariteti, i to u smjeru jačanja krune, tj. njezine aprecijacije.
Pritisak
Zbog snažnih ekonomskih fundamenata i velikog interesa stranih investitora za ulaganje u Slovačku, nacionalna kruna našla se pod snažnim aprecijacijskim pritiscima. Da svaka država na kraju prolazi vlastiti put, koji ovisi o njenim specifičnostima, govori i slovačko iskustvo s rastom cijena. Političari su plašili javnost da će poduzeća koristiti konverziju kako bi podigli cijene pa su potrošači bili spremni prihvatiti veću razinu cijena. Međutim, zahvaljujući jačanju valute i snažnoj razini konverzije, došlo je do osjetnijeg pojeftinjenja mnoge uvezene robe. Strah o bržem rastu cijena nije se ostvario, ali dijelom i zato jer je Slovačka prešla na euro u vrijeme duboke globalne ekonomske krize.
Međutim, dok je slovačka kruna jačala, valute susjednih zemalja (Češka, Poljska, Mađarska) značajno su slabile, što je pogodilo cjenovnu konkurentnost slovačkih izvoznika, premda u kratkom roku. Oko pola godine mnogi Slovaci su odlazi u šoping u susjedne zemlje jer su njihove valute bile slabije i mnogi proizvodi jeftiniji.