Ustavni sud djelomično je usvojio ustavnu tužbu bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka podnesenu povodom odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa iz lipnja 2016. godine kojom mu je de facto bila zapečaćena politička karijera.
Samu odluku ustavni suci nisu ukinuli, ali su ukinuli presude Upravnog suda u Zagrebu i Visokog upravnog suda koji su ju potvrdili i odbacili Karamarkove žalbe. Ustavni suci kažu da upravni sudovi nisu obrazložili odluke kojima potvrđuju stavove Povjerenstva, a neobrazložene odluke znače povredu prava na pošteno suđenje.
Ustavni suci nisu, međutim, dali odgovor ni na jedno otvoreno pitanje oko tumačenja odredbi Zakona o sprječavanju sukoba interesa, kao ni ovlasti Povjerenstva, nego su to prepustili upravnim sudovima koji će se morati ponovo baviti slučajem Karamarko.
Ovakvim stavom Ustavni sud je otklonio i špekulacije da će svojom odlukom utjecati na slučaj premijera Andreja Plenkovića koji se radi afere Hotmail također našao pred Povjerenstvom koje treba utvrditi je li se ogriješio o načela djelovanja dužnosnika opisana u članku 5. Zakona o sprječavanju sukoba interesa.
Osnovno je pitanje je li Karamarko kao predsjednik HDZ-a i potpredsjednik Vlade 2016. godine bio u sukobu interesa jer je iznosio osobni stav da se Hrvatska treba povući iz arbitražnih postupaka s MOL-om. Povjerenstvo je utvrdilo da jeste, a sukob interesa crpi iz poslovnih odnosa koje je Karamarko imao s Josipom Petrovićem, lobistom Ine, a nastavila ih je njegova supruga i trajali su do šest mjeseci pred Karamarkov ulazak u Vladu.
Sporno je bilo što je Karamarko na sastanku Vijeća za suradnju na kojem su pripadnici Domoljubne koalicije i MOST-a dogovarali političke stavove zagovarao izlazak iz arbitraže s MOL-om. Povjerenstvo je smatralo da se Karamarko zbog njegovih osobnih i poslovnih odnosa s Josipom Petrovićem, našao u situaciji u kojoj privatni interesi mogu utjecati na njegovu nepristranost u obnašanju dužnosti prvog potpredsjednika Vlade, te time i situaciji mogućeg sukoba interesa zbog čega ne može sudjelovati u procesima donošenja odluka vezanih uz arbitraže između Hrvatske i MOL-a, te odlukama koje se odnose na Inu. Povjerenstvo je utvrdilo da je time povrijedio članak 2., stavke 2. i 5. Zakona o sprječavanju sukoba interesa koji kaže da sukob interesa postoji kada su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom, a posebno kada privatni interes može utjecati na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti.
Propuštanjem deklariranja svojih odnosa s Petrovićem, prema odluci Povjerenstva Karamarko nije postupao s obavezom čuvanja vlastite vjerodostojnosti i povjerenja građana kao savjesnog, odgovornog i nepristranog obnašanja dužnosti prvog potpredsjednika Vlade čime je počinio povredu načela djelovanja iz članka 5. stavka 1. i 4. Zakona o sprječavanju sukoba interesa.
U ustavnoj tužbi koju su sastavili Karamarkovi odvjetnici Vesna Alaburić i Ivo Farčić navodi se da Povjerenstvo nije obrazložilo kako dužnosnik može zbog iznošenja osobnih stavova biti u sukobu interesa, potom da je neprihvatljiv način na koji je Povjerenstvo utvrdilo postojanje javnog interesa da Hrvatska uspije u arbitražnim postupcima, nadalje da nije reklo koje su to specifične okolnosti koje opravdavaju zaključak da su Karamarko i Petrović interesno povezani budući da su poslovali prije deset godina, a Karamarkova supruga je prestala poslovati s njim šest mjeseci prije spornog sastanka Domoljubne koalicije i MOST-a na kojem je iznio stav da se Hrvatska treba povući iz arbitraža.
Također se u ustavnoj tužbi tvrdi da mu je Povjerenstvo izreklo sankciju koja nije propisana zakonom, i to za postupanje koje nema uporište u konkretnoj normi zakona. Karamarko u ustavnoj tužbi navodi da izreka kako „nije postupao u skladu s obavezom čuvanja vlastite vjerodostojnosti i povjerenja građana kao i savjesnog, odgovornog i nepristranog obnašanja dužnosti“ (članak 5. koji opisuje načela djelovanja) može imati ozbiljnije posljedice od sankcije za sukob interesa.
Ustavni sud, međutim, ni na jedno od pitanja nije odgovorio navodeći da nije njegova zadaća preuzeti ulogu sudova, te obavezao upravne sudove da u ponovljenom postupku odgovore na pitanja granica ovlasti Povjerenstva.
A pitanja su proizlazi li iz zakona ovlast Povjerenstva da sukob interesa utvrdi samo pozivom na članak 2. Zakona o sprječavanju sukoba interesa (članak kaže da dužnosnici ne smiju svoj privatni interes stavljati ispred javnog, te da sukob interesa postoji kada su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom), te može li povredu načela djelovanja utvrditi samo pozivanjem na članak 5. Zakona ili se ove dvije povrede moraju povezati s povredom neke od zakonskih odredbi koje izričito navode što dužnosnici ne smiju i koje su im obaveze.
Daljnje otvoreno pitanje je predstavlja li već utvrđenje sukoba interesa ili povrede načela djelovanja oblik sankcioniranja dužnosnika, potom koja je pravna osnova za odluke Povjerenstva kojima su utvrđene povrede načela djelovanja, te ima li Povjerenstvo ovlast izricanja sankcija dužnosnicima izvan onih propisanih – opomene, oduzimanja od plaće i objave odluke.
U odluci povodom Karamarkove tužbe Ustavni sud je podsjetio na svoju odluku iz studenog 2012. godine kada je odlučivao o ustavnosti Zakona o sprječavanju sukoba interesa. Tada su se oglasili o odredbi o načelima djelovanja (za koju se špekuliralo da će radi Plenkovićevog slučaja pred Povjerenstvom biti izbrisana) i kazali da ona mogu biti osnova za utvrđivanje nastanka sukoba interesa ili potencijalnog sukoba interesa. – To su norme koje izražavaju temeljne vrijednosti i služe za tumačenje konkretnih normi Zakona o sprječavanju sukoba interesa, te predstavljaju opću deklaraciju o načelima djelovanja dužnosnika i pravima građana da budu upoznati s ponašanjem dužnosnika kao javnih osoba. Ta su načela pravni i moralni standardi koji pomažu u zauzimanju stajališta i donošenju odluke o tome predstavlja li određeno djelovanje ili propust dužnosnika povredu odredaba Zakona. Dakle, pomažu pri procjeni ispravnosti postupanja dužnosnika – stoji u ustavnosudskoj odluci iz 2012. godine.
Odluka Ustavnog suda povodom Karamarkove tužbe usvojena je s 10 glasova za, 3 protiv, a čak je 5 sudaca napisalo izdvojeno mišljenje. Suci Lovorka Kušan i Andrej Abramović koji su glasali protiv zajednički su potpisali izdvojeno mišljenje prema kojem Karamarko nije pred upravni sud iznosio ova pravna pitanja nego je samo osporavao činjenice. Pitanja o primjeni prava iznio je tek pred Ustavni sud. Stoga, smatra ovo dvoje sudaca, Ustavni sud nije mogao ukinuti odluke upravnih sudova jer nisu obrazložili odgovore na pitanja koja im u žalbama nisu bila ni postavljena. Sudac Miroslav Šumanović također je glasao protiv odluke, a u njegovom izdvojenom mišljenju navodi da je Ustavni sud trebao ukinuti i odluku povjerenstva.
Peto izdvojeno mišljenje napisao je sudac Goran Selanec koji je glasao za odluku, a u izdvojenom mišljenju je dodatno podupro.