Jutarnji list detaljno je istražio pozadinu presude prema kojoj zbog navodnog propusta tužiteljstva država neće moći naplatiti 107.000 kuna od Mirka Norca za odštetu isplaćenu dvjema žrtvama ratnih zločina u Gospiću. Odluku da država taj iznos ne može regresnom tužbom naplatiti od pravomoćno osuđenih za gospićke ratne zločine donio je Općinski građanski sud u Zagrebu, točnije sudac Nikola Raguž.
Stojanka Borić i njezin sin Đorđe u postupku okončanom 2012. pred Općinskim sudom u Gospiću od države su dobili odštetu za pretrpljeni strah koja sa sudskim troškovima iznosi 107.000 kuna. Sudac Raguž, međutim, smatra da je tužiteljstvo u tome postupku trebalo tražiti da se psihijatrijskim vještačenjem precizno izmjeri koliki je kunski iznos straha koji su 1991. pretrpjeli Stojanka Borić i njezin u to vrijeme sedmogodišnji sin Đorđe te da sud novčani ekvivalent straha i psihičke boli nije smio odrediti sam.
Gospićki je sud, valja ovdje istaknuti, proveo vještačenje majke i sina Borić, a na temelju nalaza sudske vještakinje psihijatrice Ike Rončević Gržeta, gospićki je sudac Stjepan Nikšić utvrdio da su Stojanka Borić i njezin sin “prošli velike bolove i strah, čiji je intenzitet bio posebno pojačan bezrazložnim uhićenjem te odvođenjem u vozilu civilne policije s lisicama na rukama i zatočenjem u najtežim nehumanim uvjetima među poznanicima i susjedima koji su drugi dan ubijeni”.
Za dlaku izbjegli smrt
Kako bismo rekonstruirali što su točno Stojanka Borić i njezin sedmogodišnji sin Đorđe doživjeli u ratnom Gospiću u listopadu 1991., zavirili smo u sudski spis Županijskog suda u Rijeci. Taj je sud presudom koja je postala pravomoćna 2004. Mirka Norca osudio na 12, Tihomira Oreškovića na 15, a Stjepana Grandića na 10 godina zatvora. Sud je utvrdio da je navedeni trojac bez naloga odveo, zatvorio i likvidirao više desetaka srpskih civila s područja Gospića i Karlobaga.
U presudi se nižu imena 50 žrtava i navodi da je njihov konačni broj i veći. Samo četvero onih koji su između 16. i 18. listopada odvedeni iz svojih stanova, skloništa ili radnih mjesta i potom zatočeni u perušićkoj vojarni “za dlaku” je izbjeglo smrt. Među njima su i majka i sin Borić. Svjedočeći u postupku za gospićke ratne zločine pred riječkom sutkinjom Ikom Šarić, Stojanka Borić ispričala je kako je do listopada 1991. bila nastavnica hrvatskog jezika i književnosti u gospićkoj srednjoj školi.
Sina Đorđa podizala je kao samohrana majka jer joj je suprug preminuo mlad, još prije rata. U prvoj polovici listopada ‘91., dok je Gospić bio pod granatama, a njegovi stanovnici po podrumima, od susjeda i kolege s posla čula je kako noću u žutom Golfu odvode Srbe. U listopadu 1991., ne sjeća se je li to bilo 16. ili 17., u stan su joj banula dvojica muškaraca - vojnik s oznakama vojne policije na rukavu i drugi u civilu. Muškarac u civilu otvorio je crni notes iz kojeg je pročitao njezino ime. Kad je dobio potvrdan odgovor, pročitao je još nekoliko imena njezinih kolega nastavnika Srba i pitao je gdje su.
Raspitivao se i gdje je dječakov otac. Stojanka Borić pred sudom je izjavila kako je tek poslije shvatila da je muškarac s crnim notesom bio Mirko Norac. Nju, sedmogodišnjeg dječaka i njezinu susjedu Maricu Đukić, inače Hrvaticu udanu za Srbina koja se zatekla u njezinu stanu, dvojica muškaraca utrpala su u žuti Golf. Na gospićkoj stočnoj tržnici dočekali su ih vojni policajci s uperenim puškama i ukrcali ih u vojni kamion. S njima su u kamionu s lisicama na rukama bila još trojica gospićkih Srba - Gojko Hinić, Mićo Pejnović i Boško Tomić. Nisu znali kamo ih vode jer je cerada na kamionu bila spuštena.
U iskazu pred sudom Borić je svjedočila kako su tijekom vožnje napadnuti granatama, da je Marica Đukić u vožnji pala i razbila koljena, Boško je povraćao, Miću je nešto gušilo, a dječak je plakao. Kad se kamion zaustavio, a cerada podignuta, ponovo su ih dočekali vojni policajci s uperenim puškama. Prepoznala je da su pred vojarnom u Perušiću. Njezini suputnici uvedeni su u vojarnu, a nju je stariji muškarac u uniformi zaustavio i rekao da dijete ne može unutra. Počela je plakati i moliti da je ne odvajaju od djeteta, a dječak je također plakao držeći se grčevito za majku. Nakon toga uvedena je s dječakom u vojarnu, zatvorili su ih u zamračenu sobu u kojoj je gorjelo svjetlo. Izgubila je predodžbu o vremenu provedenom u toj sobi, sjeća se da je odbijala vodu jer se bojala da će joj u čašu ubaciti nešto za uspavljivanje da bi je odvojili od dječaka.
Nakon nekog vremena po nju je došao vojni policajac, ona mu je govorila da nema kamo s djetetom, a on je samo šutio i vrtio glavom. Na kraju ih je uveo u automobil, odveo do središta Gospića i ostavio pred ljekarnom. “Otišli smo u stan, nisam palila svjetla, nisam telefonirala niti se ikome javljala, bojala sam se da će ponovno doći po nas”, svjedočila je na sudu. Taj i sljedeći dan više od pedeset privedenih civila zatočenih u Perušićkoj vojarni likvidirano je.
U školi su joj rekli da je za nju najbolje da potpiše otkaz, što je i učinila, te da ode iz grada. Iz Gospića se, međutim, nije moglo bez propusnice. Kolega kojeg je zamolila za pomoć pokušao joj je nabaviti propusnicu, ali nije uspio.
- Dao mi je krunicu i rekao da s djetetom bježim prema Velebitu i da ne ispuštam krunicu iz ruku. Bojala sam se ići bez propusnice i ostali smo u Gospiću, danima smo bili zatvoreni u kući. Pomagali su nam poznanici - ispričala je na sudu.
Stojanka i Đorđe Borić nakon pravomoćne presude za gospićke ratne zločine pokrenuli su odštetnu parnicu protiv države. Općinski sud u Gospiću 2012. je donio presudu prema kojoj je država majci za pretrpljeni strah i bol dužna isplatiti 35.000 kuna, a njezinu sinu 27.500 kuna. Njihov odvjetnik Dragan Jovanić dosuđenu odštetu za traume koje su proživjeli smatra “sirotinjskom”. Razlika između iznosa od 62.500 kuna, koliko su majka i sin u zbroju dobili, i 107.000 kuna, koliko je država morala isplatiti, otpada na zatezne kamate, sudske i odvjetničke troškove.
Skupa patnja sudaca
Međutim, u regresnoj parnici kojom država taj iznos sada želi solidarno naplatiti od pravomoćno osuđene trojke, Mirko Norac, Tihomir Orešković i Stjepan Grandić tvrde da je pretrpljeni strah Stojanke i Đorđa Borića precijenjen te da dosuđeni iznos gospićki sud nije smio određivati sam, nego na temelju izračuna sudskog vještaka. Sudac zagrebačkog Općinskog suda Nikola Raguž smatra da su oni u pravu. Tužiteljstvo je uložilo žalbu, a konačna je odluka u rukama Županijskog suda.
Zanimljivo je, međutim, usporediti kako općinski sudovi tretiraju duševne boli prouzročene ratnim zločinima koje su počinili vojnici u hrvatskim vojnim i policijskim odorama i duševne boli izazvane nekim novinskim tekstom. U parnicama protiv medija koje se vode zbog duševnih boli nanesenih objavljenim tekstom ili prilogom sudovi nikada, ali baš nikada ne traže da intenzitet duševne boli, njezine posljedice i novčani ekvivalent izmjere psihijatri vještaci.
Suci, uključujući i spomenutog Nikolu Raguža, u medijskim parnicama jačinu duševnih patnji procjenjuju sami, na temelju slobodnog sudačkog dojma. Ako je pritom duševna bol nanesena njihovu kolegi sucu - presude su financijski vrlo izdašne. Tako duševne boli jednog suca izazvane novinskim intervjuom u kojem nigdje nije spomenuto njegovo ime, prema procjeni općinskog suda, vrijede 50.000 kuna, dakle 15.000 kuna više od naknade koja je za pretrpljeni smrtni strah dosuđena Stojanki Borić. U slučaju drugog suca duševne boli izazvane samo jednom rečenicom u komentaru novinara procijenjene su na 90 tisuća kuna.
Za duševne boli sutkinji Vrhovnog suda zbog jednog teksta zagrebački je Općinski sud svojedobno bez vještačenja dosudio 125.000 kuna plus zatezne kamate, a u drugom slučaju, također po tužbi bivšeg suca Vrhovnog suda duševne boli izazvane novinskim tekstom procijenjene su na iznos od 360 tisuća kuna - deset puta više od iznosa isplaćenog Stojanki Borić.