Broj djece bez roditeljske skrbi smještene u dječje domove lani je narastao čak 36 posto u odnosu na 2016. te je posljednjeg dana 2017. godine u domovima živjelo čak 1172 djece.
Istovremeno, prema podacima koje je u Godišnjem statističkom izvješću o primijenjenim pravima u 2017. godini objavilo resorno Ministarstvo demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, iz domova je te godine posvojeno najmanje djece u posljednjih 15-ak godina - samo njih 21.
- Zahtjevi za smještajem u domove, unatoč činjenici da smo u postupku deinstitucionalizacije i da bi djeca tek iznimno trebala biti smještavana u domove, prošle su godine bili iznimno česti: samo u prvom mjesecu 2017. imali smo više zahtjeva nego u prva četiri mjeseca 2016. godine. Naši su kapaciteti potpuno popunjeni te smo na dio zahtjeva, nažalost, morali odgovoriti negativno - kaže Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma Zagreb. Ukazuju na to i podaci Ministarstva, koji pokazuju da je tijekom 2017. u domove smješteno 641 dijete, što je 54 posto više nego 2016.
Posebno zabrinjava, navodi Ćurković Kelava, što se velik broj zahtjeva odnosi na djecu mlađu od tri godine - zagrebačka ustanova za najmanju djecu konstantno je puna, iako djeca te dobi u domovima uopće ne bi smjela biti.
Navala zahtjeva
- Prema planu transformacije naše ustanove, trebali bismo prepoloviti kapacitete za najmanju djecu. No, to jednostavno nije moguće uz ovakav broj zahtjeva za smještaj - objašnjava Ćurković Kelava.
Naime, prema Zakonu o socijalnoj skrbi djeca mlađa od sedam godina, a osobito ona mlađa od tri godine, ne bi se smjela smještavati u domove, nego u udomiteljske obitelji. U dom se mogu smjestiti samo iznimno i privremeno, ako im se u tom trenutku ne može naći drugi smještaj, ali najdulje na šest mjeseci. Ako dijete ima zdravstvene teškoće te mu je potrebna pojačana skrb, predškolsko dijete u domu može boraviti najdulje do godinu dana.
- Većina djece ostaje mnogo dulje. Trenutačno imamo u domu 20-ak djece, većinom mlađe od 7 godina, za koje više od dvije godine tražimo udomiteljske obitelji - kaže Ćurković-Kelava.
Razlog za takvu situaciju, objašnjava Katarina Bojšić, predsjednica Saveza udruga udomitelja, prije svega leži u činjenici da udomitelja u Hrvatskoj ni blizu nema dovoljno, a osobito onih mlađih, koji bi brinuli o najmanjoj djeci.
- Činjenica je da su tradicionalni udomitelji mahom stariji ljudi, koji se bliže 65. godini, nakon koje ne mogu više udomljavati djecu. Mladi za udomiteljstvo uopće ne pokazuju interes, a smanjuje se dramatično i broj udomitelja srednje generacije, jer udomiteljice odustaju od udomiteljstva i odlaze u inozemstvo, gdje brinu o starijim i nemoćnim ljudima. Zarada je neusporedivo veća, a odgovornost neusporedivo manja - tumači Bojšić. Ističe kako je glavni razlog sve manjeg interesa za bavljenje udomiteljstvom činjenica da udomitelj “niti je plaćen niti je zaštićen”.
- Udomiteljska naknada nije se mijenjala 11 godina i iznosi 2000 kuna opskrbnine za dijete i 400 kuna naknade za udomitelja - kaže Bojšić. Novac, ističe, nikada neće biti glavni motiv da se osoba bavi udomiteljstvom, jer briga o djetetu nadilazi običan posao i plaću, ali nitko, pa ni udomitelji, kaže, ne mogu živjeti od zraka.
Ravnateljica Ćurković Kelava izražava nadu da bi novi Zakon o udomiteljstvu, koji je upravo u proceduri donošenja, mogao promijeniti situaciju nabolje, budući da propisuje više naknade te uvodi mogućnost profesionalnog udomiteljstva. No, Bojšić nije tako optimistična.
- Naknada se diže na 2500 kuna za rad udomitelja, a za profesionalne udomitelje na 5000 do 6500 kuna. No, za tu plaću treba imati visoku stručnu spremu i brinuti o djetetu s izrazitim poteškoćama u razvoju. Možemo li očekivati da će mladi nakon završenog fakulteta pohrliti na taj posao? Za tradicionalne udomitelje traži se završena srednja škola, a razlika između djeteta i udomitelja ne smije biti veća od 50 godina. Nisam uvjerena da će 2500 kuna privući mlade - smatra.
Podaci Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike govore kako je u Hrvatskoj 2016. godine bilo 987 klasičnih, nesrodničkih udomiteljskih obitelji koje su brinule o djeci i mladim osobama. Više od polovice udomitelja bilo je starije od 55 godina, a njih trećina imala je završenu samo osnovnu školu ili manje od toga.
Transformacija
Prema podacima Ministarstva, unatoč procesu deinstitucionalizacije koji se intenzivno provodi od 2010. godine, broj djece u udomiteljskim obiteljima posljednjih pet godina - s iznimkom 2016. godine - kontinuirano pada. Tako je 2013. godine u udomiteljskim obiteljima bilo smješteno ukupno 2146 djece, a 2017. njih 1880. Domovi bi se, pak, prema planu deinstitucionalizacije, postupno trebali transformirati u centre za usluge u zajednici, a dugotrajna skrb o djeci trebala bi se bazirati gotovo isključivo na udomiteljstvu.
Što se tiče posvojenja, ono je, barem kad je riječ o domovima, palo na najniže grane. Iz zagrebačkog doma, iz kojeg je prije 2013. godine posvajano prosječno 30-ak djece godišnje, lani je posvojeno samo jedno dijete. Iz svih hrvatskih domova - samo 21 dijete.
- Ove godine je trend blago krenuo nabolje, no nikako ne možemo biti zadovoljni. Prema procjenama, ove će godine iz našeg doma biti posvojeno petero djece - kaže Ćurković Kelava. Razlog za takav pad broja posvojenja prije svega vidi u nestabilnosti obiteljskog zakonodavstva.