„Nisam zadovoljna time koliko su nadležna državna tijela učinila da se istraže zločini nad ovdje ubijenim redarstvenicima. Očekujem, stoga, od DORH-a da u suradnji s drugim državnim tijelima učini sve kako bi krivci bili otkriveni i privedeni pravdi. Uključujući i odgovorne pripadnike JNA. To je test ozbiljnosti naše države“, poručila je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u četvrtak iz Borova, sela pokraj Vukovara u kojem je 2. svibnja 1991. izvršen masakr nad 12-oricom hrvatskih policajaca, pripadnika Specijalne jedinice policije iz Vinkovaca.
U četvrtak je, naime, obilježena 28. tužna obljetnica pogibije 12 hrvatskih redarstvenika, koji su upali u zasjedu pripadnika lokalnih srpskih paravojnih postrojbi i Teritorijalne obrane, a nakon što su iz Borova htjeli izbaviti dan ranije zarobljenu dvojicu svojih kolega.
No, tamo ih je, uz pomoć JNA, dočekala unaprijed pripremljena i organizirana zasjeda. Ubijeno ih je 12, a ranjeno 22. Do danas za ovaj pokolj nitko nije osuđen, izuzmemo li tri godine zatvora za Milana Marinkovića, ali ne zbog ubojstava, nego zbog ratnog zločina zlostavljanja zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca.
Na Vojnom je sudu 1992. godine pokrenut proces protiv 51 okrivljenog za pokolj u Borovu, no oni nisu bili optuženi za ratni zločin, nego za oružanu pobunu, jer se sukob tretirao kao oružani sukob dvije vojne formacije. Iako je u optužnici bila navedena kvalifikacija najtežeg oblika oružane pobune koja je jednaka ratnom zločinu, pa tako i s kaznama kao i za ratni zločin, pokolj u Borovu ipak nije bio kvalificiran kao ratni zločin i to je danas praktički nepremostiva prepreka za procesuiranje odgovornih.
Na Vojnom sudu u Osijeku desetorica optuženih osuđena su na po 20 godina zatvora, no primjenom Zakona o općem oprostu iz 1996. kazne su im ukinute, dok je protiv ostalih optuženika postupak obustavljen. To ipak ne priječi sve naše najviše državne dužnosnike, i s lijeva i s desna, da već godinama traže procesuiranje „za ratni zločin“ iako su svjesni da se ovaj pokolj u pravnom smislu tako ne tretira. - Bio je to prvi masovni zločin nad Hrvatima u Domovinskom ratu pod zaštitom tadašnje tzv. JNA. Možda i najbolnije od svega je to što za ovaj zločin nitko nije odgovarao pred sudom. Zbog toga ne možemo kriviti nikoga. Za taj propust odgovorni smo sami. Trajna je zadaća Hrvatske progoniti sve osumnjičene za ratne zločine, jer za takve zločine nema zastare.
Zločinci ne smiju mirno spavati, ali ne smije spavati ni hrvatska država - poručila je predsjednica i ovaj put iz Borova, prozvavši još jednom Vladu, nadležna ministarstva i pravosudna tijela. Sve to slušao je i Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova koji je i sam rekao da „Hrvatska neće stati u dokazivanju istine i pravičnosti, sve dok se ne rasvijetli svako stradavanje hrabrih ljudi koji su u Domovinskom ratu branili svoju zemlju i dok pravda ne bude zadovoljena.“ Na novinarski upit što država uopće može učiniti po pitanju pokolja u Borovu, Božinović je općenito odgovorio kako je policija početkom 2018. osnovala posebnu radnu skupinu za istraživanje ratnih zločina i temeljem čijeg rada su „u prošloj godini podnesene 33 kaznene prijave za ratne zločine, a u ovoj već pet“.
No, na pitanje koliko se njih odnosi na Borovo odgovor je: „Nijedna“. To je zapravo i jedini mogući odgovor.
- Trenutno je situacija takva da je nemoguće pokrenuti bilo kakav postupak, jer, na žalost, nema dokaza da je nad 12 hrvatskih policajaca u Borovu počinjen ratni zločin. To će biti moguće tek ako se pronađu novi dokazi koji bi to potkrijepili. Do tada su pravosuđu ruke vezane - rekao nam je sugovornik iz hrvatskog pravosuđa. Za obitelji žrtava ovakve riječi su bolne, ali, na žalost, jedine točne. No, oni ipak ne odustaju.
Tako je Stevo Culej, saborski zastupnik i brat ubijenog policajca Josipa Culeja pozvao „one koji su nečinjenjem i nesavješću propustili ispraviti nepravdu prema 12 redarstvenika da održimo okrugli stol na kojem će sudjelovati svi koji su vodili istrage, svjedoci, sudionici akcije, oni čija se riječ nije uvažila..., kako bismo napokon doznali istinu.“ Istinu traži i Marijana Balić, HDZ-ova saborska zastupnica i izaslanica predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, ali i mlada žena koja je kao dijete u ratnom Vukovaru ostala bez oba roditelja.
- S ovog mjesta posebnu poruku šaljem Republici Srbiji, jer pratimo njihove predpristupne pregovore i očekujemo ispunjenje svih kriterija uz snažan naglasak da korak prema naprijed neće biti moguć bez napretka u pronalasku nestalih osoba. Riječi ne pružaju utjehu, ali je ne pruža niti mržnja, jer njome nikada nećemo okrenuti novu stranicu. U vihoru rata izgubljeni su i životi mojih roditelja, a time je nepovratno izgubljeno i moje djetinjstvo. To mi daje za pravo otvoreno reći kako mržnja i neistina nisu put - poručila je Balić.
'Šoškočanin mi je držao pištolj na čelu, a jedan četnik nož na vratu'
Ivica Andabak bio je zapovjednik jednog od dva voda SJP Vinkovci koji su 2.5.1991. došli izbaviti svoje zarobljene kolege. Danas nam priča kako im je tada rečeno da će za pola sata doći pojačanje, po tisuću ljudi iz Osijeka i Vinkovaca.
No, čim su ušli u Borovo krenula je unakrsna paljba po njima. Prvi je život izgubio Stipan Bošnjak. - Moj je vod nakon 20 minuta imao dvojicu poginulih. Na kraju su šestorica poginula, a sedmorica su ranjena. Mladi Željko Hrala umirao je u bolovima tri sata. Mi smo ga pokušavali spasiti, ali nismo uspjeli, niti smo ga mogli izvući na sigurno. Sakrili smo se u jednu kuću i otamo se borili s njima 5-6 sati, kada je došao transporter JNA koji nas je izvezao iz sela. Iako je njihov kapetan tražio da mu predamo oružje i streljivo, ja sam to odbio, pa smo iz Borova izašli sa svom opremom - ispričao nam je Andabak, dok je njegov kolega Josip Vincetić imao poseban bliski susret s tadašnjim zapovjednikom TO Borovo Vukašinom Šoškočaninom.
- Kolega Ivan Hodak, Franjo Levaković i ja smo nakon nekoliko sati borbe bili zarobljeni. Tada se pojavio Šoškočanin, izveo nas van i držeći mi pištolj na čelu, dok mi je jedan četnik držao nož na vratu, tražio predaju mog zapovjednika Martina Matkovića. Rekao je da će nas ubijati jednog po jednog, ako se on ne preda. No, tada mu je javljeno da su naši dečki sasvim slučajno upavši u Mjesnu zajednicu zarobili i njegovog 11-godišnjeg sina. On je od bijesa ispalio hitac u tlo, a od rikošeta je metak ranio moga kolegu. Nas su potom još nekoliko sati tukli i zlostavljali, a onda su nas ipak oslobodili - ispričao nam je Vincetić, koji je također ogorčen što nitko nije odgovarao za pokolj nad njegovim kolegama. On je, kaže, prepoznao osobu koja ga je tukla, ali do sudskog procesa nikada nije došlo.