RUJANSKI RAT

ŠTO JE GENERAL TRIFUNOVIĆ U INTERVJUU ZA JUTARNJI LIST OTKRIO 2005. 'Ovo je prava istina o dramatičnim događajima te jeseni 1991.'

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 17.01.2017. u 20:42

Boris Vlašić / Hanza Media

Vlado Trifunović 2005. godine

U Beogradu je danas preminuo Vlado Trifunović, bivši general-major JNA koji je na početku Domovinskog rata bio zapovjednik Varaždinskog korpusa. Nakon sedmodnevnog sukoba u rujnu 1991. godine, tijekom kojih je jedna osoba u Varaždinu teško ranjena, a jedan je poginula, Trifunović je 22. rujna predao vojarnu čelnim ljudima Kriznog stožera u Varaždinu.

Tom prilikom je u vojarni ostavljena velika količina naoružanja, među njom više od 200 tenkova, oklopnih vozila i haubica, vrlo važna za tada slabo naoružane hrvatske branitelje. Nakon predaje su Trifunović i 220 njegovih vojnika i 37 oficira prebačeni autobusima u Srbiju, a tom prilikom su do granice s njima putovali i predsjednik Općinskog kriznog štaba Čedomil Cesarec te član stožera Radimir Čačić, kao zalog njihove sigurnosti.

Nakon povratka u Srbiju osuđen je zbog izdaje, to jest podrivanja obrambene moći JNA i SFRJ, da bi ga 1997. godine abolirao tadašnji predsjednik SRJ Zoran Ilić. Vrhovni sud Srbije je 2010. godine ukinuo presudu protiv generala Trifunovića i časnika iz zapovjedništva Varaždinskog korpusa, ali je on ipak proveo tri godine u zatvoru, dok mu je kazna prethodno bila smanjena na sedam godina.

U Hrvatskoj se protiv Trifunovića vodio ponovljeni postupak zbog optužbi za ratne zločine nakon što ga je sud u Varaždinu 1993. godine pravomoćno osudio. General Trifunović, pukovnici Berislav Popov i Vladimir Davidović bili su osuđeni na po 15 godina zatvora za ratni zločina protiv civila, a u presudi je navedena krivnja da su "tijekom oružanog sukoba između 15. i 22. rujna 1991. u Varaždinu naložili podčinjenima borbena djelovanja po civilnim objektima i civilnim osobama u gradu". Županijski sud u Varaždinu je, na Trifunovićev zahtjev, 2013. odlučio obnoviti postupak.

S Vladom Trifunovićem je 2005. godine, u povodu njegovog zahtjeva za obnovom postupka u kojem je osuđen za ratne zločine razgovarao i novinar Jutarnjeg lista Boris Vlašić, a taj intervju prenosimo u njegovim ključnim dijelovima.

'Nisam ratni zločinac i ne želim takvu mrlju na sebi'

Zašto želite obnovu postupka? Možete mirno živjeti u Srbiji ne obazirući se na presudu zemlje koja vas je osudila, a vi želite obnovu postupka?

 - Ne želim da me se smatra ratnim zločincem, da iza mene, mojoj obitelji, ostane kako sam bio ratni zločinac. Nisam ratni zločinac, nikada nisam učinio ništa radi čega bi me se trebalo osuditi i tretirati kao ratnog zločinca. Nikad nisam izdao takvu zapovijed, a da je netko od mojih podređenih počinio ratni zločin, tražio bih da ga se kazni. Nisam učinio ništa što bi dovelo do sukoba.

Što se onda dogodilo u Varaždinu?

 - Vojnicima i oficirima pod mojim zapovjedništvom dao sam zapovijed da odgovore na napade, samo to. Zračni napad nisam tražio (kojim je gađan civilni aerodrom u Varaždinu, op. a.), avioni su došli bez mojeg zahtjeva. Kasnije sam saznao tko je poslao avione i kad sam razgovarao s tim čovjekom, rekao mi je da je to učinio samostalno. Stipe Mesić je u svojoj knjizi napisao da je napad avionima na Varaždin zapovjedio osobno Kadijević, a ja nisam znao za avione sve dok nije bombardiran aerodrom.

U sukobima koji su trajali tjedan dana optužen sam za stradavanje dviju osoba, žene koja je poginula od posljedica ranjavanja i muškarca koji je teško ranjen. Žao mi je svih žrtava i tih ljudi, ali ne mogu preuzeti odgovornost za njihovo stradanje. Ta je žena pogođena tijekom uzbune, kad je pretrčavala ulicu ispred policijske postaje, a to je vojni objekt, dakle cilj na kojeg se puca u sukobu. Ranjeni je muškarac radio pokraj trafostanice, a mi smo imali informaciju da će ondje naići snage koje će napasti vojarnu. Budući da nismo imali osobe koje bi nam, kao što se radi u ratu, javljale stanje na terenu, čime bi se korigiralo vatreno djelovanje, tako postoji mogućnost da je granata bila neprecizno ispaljena i da je šrapnel slučajno pogodio čovjeka. Dodatno, s tih se trafostanica isključivala struja vojarni, a da smo je onesposobili, postigli bismo ravnotežu, mi ne bismo bili jedina strana bez struje. Nama je struja bila isključena.

Osuđen sam i zbog uništavanja zgrada, Znam koliko vrijede zgrade i kuće, znam da predstavljaju domove ljudima i što znače. Žao mi je uništenih kuća, no uz to, treba istaknuti da ni u jednoj zgradi, za koju se tvrdi da je srušena ili uništena, nema civilnih žrtava, nema žrtava uopće. To je zato što su zgrade bile ispražnjene i korištene kao vojni objekti s kojih se pucalo po vojarni, a pucati po takvim objektima ne predstavlja ratni zločin. No, sve je ionako bilo inscenirano, sukob je bio izazvan sa svih strana - rekao je Trifunović.

Kako to mislite da je sukob bio izazvan?

 - Tvrdi se da je JNA, odnosna da sam ja započeo sukob 15. rujna. Tako sam osuđen. No, Stjepan Adanić, predsjednik Općine Varaždin je objavio da je dan ranije razgovarao s predsjednikom Tuđmanom i rekao mu kako mi, JNA, napadamo. Nijedan metak nije bio ispaljen s naše strane, nije bilo nikakve pucnjave. Dodatno, vidjelo se i tijekom kontakata s hrvatskom stranom da se sukob izazvao.

Kako je došlo do odlaska iz Varaždina? Tko je donio tu odluku, tko vam je zapovijedio da odete iz vojarne?  

 - Nitko, tu sam odluku donio samostalno. Komanda iz Zagreba mi se nije danima javljala, ostavili su me samog, sukobi su trajali, nisam imao dovoljno vojske i nisam mogao zaštititi ni objekte ni ljude. Znate, oficir postupa po naređenju, a ako se situacija promijeni traži upute kako postupiti. Kada ne dobije upute, mora donijeti odluku koja vodi pozitivnom rješenju zadatka, a moje je zadatak bio, osim brige o vojnim objektima, briga o životima mojih podređenih. 'Njihova smrt, moja smrt, a vjerojatno bi bilo žrtava i na hrvatskoj strani, ne bi donijela nikakvu korist niti bi riješila zadatak koji mi je bio postavljen. Zato sam se odlučio na pregovore i odlazak iz Varaždina jer je to bio jedini izlaz koji je spašavao živote na obje strane. Inače bismo bili u sukobu i ljudi bi stradavali na svim stranama.

Hrvatska je odlaskom JNA iz Varaždina dobila brojno naoružanje...

 - Ne želim nikakav kredit niti je potrebno da me se smatra zaslužnim za nešto što nisam zaslužan, jednako kao što ne želim da me se okrivljuje za nešto što nisam učinio. Nisam ostavio oružje Hrvatskoj. Tijekom pregovora koji su prethodili odlasku, dao sam zapovijed podređenima, pazeći da se to ne primijeti, da se onesposobi naoružanje i tehnika koju nećemo ponijeti. Stavljati mine pod tenkove nije dolazilo u obzir, ali smo mogli, i to se napravilo, mehanički onesposobiti naoružanje. To se radi na razne načine i mi smo to učinili.

Nisam htio da ostane upotrebljivo naoružanje jer bi se ono koristilo u daljnjim sukobima i stradavalo bi se na svim stranama. Oružje izvan kruga vojarne nismo onesposobljavali jer bi to zasigurno izazvalo dodatne sukobe, a u tom trenutku smo pregovarali o prestanku sukoba. Uz to, oružje, koje je Hrvatska dobila na varaždinskom području je bilo ono koje su moji podređeni, bez moga znanja, zapravo meni iza leđa, predali hrvatskoj strani. Mene su osobno time izdali, a to su naplatili na raznim stranama, daljnjim karijerama i mirovinama.

I to je sva istina o naoružanju radi kojeg mi je u Beogradu spočitavano da sam ga predao, čak prodao Hrvatskoj, što me posebno vrijeđa jer nisam ratni profiter. I zato mi ne treba pripisivati zasluge za djela koja nisam učinio - pričao je te 2005. godine Trifunović.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo